Francuska je zemlja marijanskih hodočasničkih mjesta. Osim nekoliko poznatih i od Crkve priznatih u kojima se ukazivala Blažena Djevica Marija, ima i drugih mjesta gdje se Blažena Djevica dostojno časti i gdje vjernici rado dolaze. I ne samo Blažena Djevica Marija!
Paray-le-Monial, mjesto s devet tisuća stanovnika, nalazi se u pokrajini Burgundiji. Tu se u 17. stoljeću Isus ukazao sv. Margareti Mariji Alacoque i dao joj nalog odgovornima u Crkvi prenijeti da se uvede čašćenje Njegova Presvetog Srca. Kad se pročita ovaj članak, bit će jasnije kako je nastala pobožnost čašćenja prvih petaka.
Kad je nastao Paray-le-Monial?
U srednjem vijeku naselja su nastajala uz samostane pa je tako uz benediktinski samostan (970.) nastalo i mjesto Paray-le-Monial. Graditelj je bio sveti monah Hugues de Semur (XII. st.). Župnik Clunya u ovom je mjestu sagradio crkvu koja je do danas gotovo nepromijenjena izgleda. Crkva je za Francuske revolucije sačuvana, ali su redovnici napustili mjesto i crkvu je otkupio grad. Obnoviteljski radovi na njoj započeli su 1856., a papa Pio IX. promaknuo ju je u baziliku Srca Isusova. Ovaj važni spomenik u Burgundiji predstavlja najljepšu zgradu romanske arhitekture, ali najljepši spomenik koji ni zub vremena ne može uništiti je sv. Margareta Marija Alacoque koja je rođena 22. srpnja 1647. u župi Verosvres.
Božji putovi su drukčiji
„O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik?“(Rim 11,33-34)
Božji putovi često se ne slažu s ljudskim mišljenjima. Ne vidi li se već u Starom zavjetu kako Bog za ostvarenje svojih najvažnijih planova iz jedne posve nepoznate zemlje doziva još manje poznata stvorenja. Sam Isus, njegov jedinorođeni Sin, Otkupitelj svijeta, trebao se roditi u Betlehemu. Njegova majka trebala je biti Marija, žena Josipova, skromni radnici o kojima ništa dalje nije rečeno. „Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7)
„Boga nitko nikada nije vidio; Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.“ (Iv 1,18)
„Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga sina.“(Iv. 3,16)
Čujmo kako je Isus jednoga dana uzeo riječ i rekao: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je tebi tako bilo milo.“ (Mt 11,25-26)
Koje su to skrivene stvari koje se malenima objavljuju?
Temeljna objava
Tri male riječi, takoreći vatrom pisane, dostatne su da izgovorimo bitnu Kristovu objavu koja je važna za svakoga čovjeka, objavu koja se nikada ne smije zaboraviti: BOG JE LJUBAV. Te tri riječi izlaze iz srca ljubljenoga učenika koji je s Marijom Magdalenom i nekim ženama bio uz Mariju u trenutku kad je Krist umro i time ljudima dao dokaz „najveće ljubavi“.
Ivan piše: „Jedan od vojnika probode mu kopljem bok i odmah je potekla krv i voda. Koji je ovo vidio, svjedoči o tome, da i vi vjerujete.“ Pravom pashalnom Janjetu pristaje riječ: „Nijedna kost mu se neće slomiti.“
Još je rečeno: „Gledat će onoga koga su proboli.“ (Iv 19,34-37)
Mistici i sveci promatrali su Isusov bok i prodrli do njegova srca koje je svoju krv prolilo za spasenje svijeta i darovalo živu vodu Duha.
Izabranje „ljubljenog Paraya“
Francuska iz XVII. stoljeća izlazi izranjena takozvanim vjerskim ratovima. Jansenizam je u Crkvu donio puno više straha nego ljubavi. To je vrijeme kada je više nego ikada bilo potrebno otkriti evanđelje, veselu vijest, ljubav.
U mjestu Paray, kako navedosmo, već se odavno nalazi benediktinski samostan koji je priključen opatiji Cluny. Njegovi su redovnici sagradili današnju, divljenja dostojnu baziliku.
Od 1618. svoju posebnu misiju tu imaju i isusovci. Osim toga, ovaj grad, u kojem se još moli, u suglasnosti s Ivanom Chantal 1626. godine želi dovesti i redovnice Marijina pohoda. Sv. Ivana Chantal (1572.–1641.), udovica od 1601., sa sv. Franjom Saleškim utemeljila je 1610. Red Marijina pohoda u Annecyu kod Ženeve.
Sv. Franjo Saleški, biskup Ženeve, zapisao je: „Naša mala kongregacija uistinu je djelo Srca Isusova i Marijina. Umirući Otkupitelj darovao nam je život kroz svoj otvoreni bok.“
Bio je nadahnut i dao je svomu Redu grb koji je imao „jedno jedino srce probodeno s dvije strijele“, a iznad srca križ okružen dvjema trnovim krunama s ugraviranim imenima Isusa i Marije.
Između Paraya i Clunya nalazi se malo mjesto Verosvres. Tu je 22. srpnja 1647., na blagdan sv. Marije Magdalene, rođena Margareta Marija Alacoque.
Od djetinjstva je zazirala od grijeha, molila i rado prebivala pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. U svojoj četvrtoj godini, za vrijeme svete mise, osjetila se potaknutom potpuno se posvetiti Bogu.
Gospodin joj je kasnije rekao: „Ja sam taj koji sam te na to privolio … i onda sam te predao brizi moje svete Majke, da te ona oblikuje po mojoj želji.“
Veoma rano upoznala je patnju – bez oca je ostala u osmoj godini, a njezina majka, udovica s petero djece i opterećena životnim problemima, zbog posla je vrlo rijetko mogla biti s njima kod kuće. Margaretu su smjestili u jedno sirotište. Tu je u svojoj devetoj godini primila prvu sv. pričest. Kao dijete voljela je oponašati redovnice. U to vrijeme opaka bolest baci je u krevet. Četiri godine nije mogla učiniti ni koraka. Moli se Blaženoj Djevici Mariji i ozdravlja nakon zavjeta da će „jednoga dana postati jednom od njezinih kćeri“. Kad je ozdravila, ipak je više čeznula za zemaljskim stvarima.
Željela je živjeti poput svojih vršnjakinja pa je bez grižnje savjesti trčala za ugodnostima ovoga svijeta. Vesele naravi, zaboravlja na obećanje i ide tako daleko da se za vrijeme karnevala maskirala. Kasnije će se zbog takva načina života gorko kajati. Isus joj šalje križ koji ju je trebao opametiti i vratiti k sebi. Jednim nepromišljenim ugovorom njezina se majka predala tiraniji svoje rodbine, što je Margaretu Mariju toliko uozbiljilo da je u njoj opet rasla ljubav prema Isusu, osobito prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Ljubi siromašne i dijeli s njima ono što ima. Daje im vjeronaučnu pouku. Njezina ljubav je vidljiva: rođake s očeve strane, koji vode pretjeranu brigu o udovici i njezinim kćerima, naziva „dragim dobročiniteljima“ njihovih duša.
Rođaci sile Margaretu Mariju na udaju, što ona odbija. Bog od nje traži da bude redovnica i to u sv. Mariji kod Sestara Marijina pohoda.
„Čim mi se spomenulo ime Paray“ – pisala je – „širilo mi se srce od radosti.“
Njezin brat ju je 25. svibnja 1671. doveo u dragi Paray. Dok čeka u samostanskoj čekaonici, u svojoj nutrini čuje riječi: „Ovo je mjesto gdje te želim imati.“
Dvadesetog srpnja ostavlja sve, a 25. kolovoza oblači redovničko odijelo i dobiva ime Margareta Marija.
U svojoj otvorenosti za istinu brzo otkriva da duh reda ne zahtijeva ništa izvanredno od redovnica i to joj je dano na znanje. Odgovorni je stavljaju na kušnju. Boji se da bi je mogli potjerati, ali joj Gospodin jamči: „Kaži svojoj poglavarici da se nema čega bojati ako tebe primi, jer ja jamčim za te …“
Prije nego je 6. studenoga 1672. položila zavjete, obavlja desetodnevne duhovne vježbe u povezanosti sa svojim najvišim Učiteljem. Jedno mjesto u vrtu, okuženo žbunjem lijeske, postaje mjestom milosti, ponajprije rasvjetljenjem o tajni muke koju prima.
„Ipak, to je ono što mi je darovalo mnogo ljubavi prema križu.“
Njoj su pridržane posebne milosti. Jednoga 1. srpnja, za vrijeme molitve Tebe Boga hvalimo, palo je na njezino rame božansko svjetlo pod „likom malog djeteta“ i ostane mirovati. U tom trenutku je ozdravila – vratio joj se glas koji je bila izgubila.
Dana 27. prosinca 1672. Gospodin izabire onu kojoj će se objaviti i koju će jednom nazvati „preljubljena učenica moga Presvetoga Srca“. To se dogodilo na blagdan ljubljenoga Isusova učenika koji je u dvorani Posljednje večere naslonio glavu na njegove grudi.
Margareta Marija moli pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Osjetila se, više nego obično, ojačana Božjom nazočnošću. Zaboravljajući sve oko sebe, predaje se snazi Duha ljubavi. Gospodin joj dopušta dugo počivati na svojim grudima „gdje mi je“ – kako piše – „otkrio rane svoje ljubavi i neobjašnjive tajne svoga Presvetoga Srca koje mi je do tada skrivao i koje mi je prvi put otvorio i to na djelotvoran i osjećajan način tako da više nije bilo nikakve sumnje.“
Najvažnije objave Paray-le-Moniala
Isus joj kaže: „Moje srce je ispunjeno strastvenom ljubavlju prema ljudima, a posebno prema tebi, da plamen svoje goruće ljubavi više ne može zadržati u sebi. Mora se po tebi proširiti i ljudima objaviti da ih obogatiš dragocjenim blagom koje ću ti otkriti.“
U dolazećem vremenu Božansko Srce joj se ukazivalo sjajno poput sunca, posebice, na prve petke u mjesecu. Ona, bez podrobnijih podataka, piše: „Drugi put, kad je bio izložen Presveti Oltarski Sakrament, moj blagi učitelj Isus Krist ukazao mi se zračeći slavom sa svojih pet rana koje su svijetlile kao pet sunaca.“ Posvuda su, prije svega iz njegovih grudi koje su sličile užarenoj peći, izbijali plamenovi. I još jednom joj govori o obilju svoje nježne ljubavi prema ljudima od kojih prima samo nezahvalnost i nepriznanje.
Zbog toga trpi i dodaje: „Kada bi oni samo malo uzvratili mojoj ljubavi, sve što sam za njih učinio držao bih malenkošću i još bih više činio kad bi to bilo moguće.“
Svetica je pozvana da tu nezahvalnost ispravi često primajući svetu pričest, prije svega na prve petke u mjesecu, i da bdije svakoga četvrtka od 23 sata do ponoći.
Izložena zdravstvenim kušnjama ujedinjuje se s križem i Bog je pohađa. Objavljuju joj se tri osobe Presvetoga Trojstva „u liku tri mlada čovjeka, bijelo odjevena, zračeći svjetlom, iste dobi, jednake veličine i jednake ljepote“.
Najpoznatije ukazanje: srpanj 1675.
Na dan Tijelovske osmine Margareta Marija se klanja izloženom Presvetom Oltarskom Sakramentu. Gospodin joj otkriva svoje Božansko Srce i kaže:
„Pogledaj Srce koje je ljude tako ljubilo, nije se štedjelo, štoviše potpuno se iscrpilo i istrošilo da im posvjedoči svoju ljubav. Ipak, većina ljudi je hladna i nezahvalna prema ovom sakramentu ljubavi. Stoga od tebe zahtijevam da prvi petak nakon osmine Tijelova bude posvećen čašćenju moga Srca primajući sv. pričest i tako mu se uzvrati zahvalnost…“
Gospodin je Margareti Mariji obećao da će joj poslati jednoga od svojih slugu. Početkom 1675. stigao je o. Claude la Colombiere, isusovac. Već za prvoga nagovora, koji je održao sestrama Marijina pohoda, učvrstio je svoje mišljenje o Margareti Mariji, a da o njoj nije ništa znao. Nakon što se raspitao kod poglavarice, zajamčio joj je da je riječ o produhovljenoj duši.
Margareta Marija sve je povjerila ovom prosvijetljenom čovjeku. U petak 21. lipnja kad je uslijedila objava, o. Colombiere se s njome posvetio Srcu Onoga koji ga je nazvao „vjernim i savršenim prijateljem“.
U žaru potpune predanosti, u patnji i ponižavanju, traže načina kako obznaniti novo čašćenje. No u rujnu 1675. o. La Colombiere je poslan u Englesku. Napušta Paray u koji će se vratiti tek 1682. i tu umrijeti.
Dovršenje u miru
„Nisam li ti ja dovoljan?“ pitao je Gospodin svoju ljubljenu učenicu koja je ostala sama. „Snaga ti dolazi od Presvetoga Oltarskog Sakramenta i Blažene Djevice Marije.“
Jednoga dana dok je radila u dvorištu blizu kapele, pokaže joj se Srce Isusovo, sjajno kao sunce, okruženo serafinima koji s njome žele trpjeti, kao što se ona u povezanosti s njima treba radovati.
Njezinim životom trajno prolaze posebne milosti i posebne kušnje. Ipak, njezina je krjepost visoko uznapredovala, što je upalo u oči i njezinim sestrama. Njihova naklonost prema njoj više ne poznaje granica. U svibnju 1684. biva izabrana asistenticom samostanske zajednice, a koncem godine biva imenovana i učiteljicom novakinja.
Novakinjama će obznaniti Srce Isusovo.
Dvadesetoga srpnja 1685., na svoj imendan koji je padao u petak, poziva novakinje da časte Srce Isusovo čiji im je crtež dala na listu papira. Ta prva slika Presvetog Srca očito je samo simbol ljubavi Srca koje nas je do kraja ljubilo. Slike koje su sveticu iz Paraya oduševile predstavljaju Presveto Trojstvo: Oca pod likom ljudskoga lica, Sina pod likom srca i Duha Svetoga pod likom goluba. Ona ne piše: Presveto Srce, nego: Presveto Srce našega Gospodina Isusa Krista, ili: Ovo Sveto, ili: Ovo Božansko Srce, jer ona nije nikada dijelila Srce Isusovo od njegove ljudsko-božanske osobe.
U čašćenju Srca Isusova novakinjama se nisu htjele pridružiti ostale sestre. Ipak, u petak poslije Tijelovske osmine, 21. lipnja sljedeće godine, cijela samostanska zajednica počinje častiti Srce Isusovo. Margareta Marija se zalaže da se naslika prva slika i podigne prva kapelica u vrtu. Kapelica je svečano blagoslovljena 7. rujna 1688.
Godine 1689. Margareta od svoga Gospodina prima nekoliko poruka za Ludviga XIV., što pokušava dalje prenijeti. Na blagdan sv. Magdalene 1690., na svoj rođendan, Margareta se počinje pripremati na smrt koju je osjećala. Novo čašćenje Srca Isusova polako se širilo. Svetica je obavila svoju zadaću. Početkom listopada liježe u krevet i umire 17. listopada, rekavši: „Više ništa ne trebam osim samoga Boga, i da zaronim u Srce Isusovo.“ Idućega jutra u gradu se pronijela vijest: Svetica je umrla. U vremenu koje će slijediti pripisani su joj dokazi velikih milosti i dana 18. rujna 1864. proglašena je blaženom, a 13. svibnja 1920. svetom. Njezin duhovni voditelj i ispovjednik, isusovac o. Claude la Colombiere svetim je proglašen 1992.
Paray – neiscrpivi izvor
Svetica nije više tu, ali njezina poruka ostaje. Čašćenje Presvetog Srca Isusova koje je sa sv. Ivanom Eudes u dušama pobudilo čašćenje Srca Marijina, kroz razna bratstva proširilo se prije 1690. Željelo se i više: 1692. od Svete Stolice tražilo se uvođenje nove svetkovine. U Francuskoj je većina biskupa odobrila čašćenje Srca Isusova (u Parayu 1721.). Konačno, Poljska, na poticaj svoga kralja te biskupa iz Krakova i cijelog episkopata prva dobiva dopuštenje uvesti misu u čast Presvetom Srcu Isusovu.
Iste godine francuski biskupi, na poticaj kraljice Marije Lečinske, preuzimaju svetkovinu koja se 1856. g. proširuje na cijelu Crkvu.
Godine 1873. Paray-le-Monial postaje veliko hodočasničko središte. Dvadeset devetog lipnja te godine u njemu su viđeni i neki francuski parlamentarci. Istoga dana je Emilija Tamisier, koja se bila izgubila, imala nadahnuće da se organizira međunarodni euharistijski kongres. Grad Lille 1881. prvi organizira takav euharistijski kongres, a Lurd je izabran za stoljetnu proslavu toga velikoga djela, da zahvali Kristu za dragocjeni dar svoga Srca, sv. euharistiju.
Na Montmatreu u Parizu 1875. se postavlja temeljni kamen za Baziliku nacionalnog zavjeta – Sacre Coeur/Srce Isusovo. Godine 1899. papa Leon XIII. posvetio je ljudski rod Srcu Isusovu i Paray-le-Monial nazvao „od neba ljubljenim gradom“.
Papa Ivan XXIII. pet puta je posjetio ovo mjesto. Prve godine svoga pontifikata (1959.), na blagdan Margarete Marije poslao je dugi brzojav u kojem je izrekao svoju povezanost sa svima.
Šest godina poslije, u povodu 200. obljetnice ukazanja, dolazi i nadbiskup Krakova kao obični hodočasnik. Tada se još nije naslućivalo da bi taj obični hodočasnik u listopadu 1978. mogao biti izabran za papu u osobi Ivana Pavla II.
Svake godine dolaze brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta i mole u kapelici Marijina pohoda gdje Krist htjede dozvati svoju ljubav u sjećanje.
U Paray-le-Monialu nalazi se i najstariji muzej sakralne umjetnosti u Francuskoj koji su u 19. st. sagradili isusovci.
Premda je riječ o mjestu sa svega 9.000 stanovnika, ono i vjernicima i nevjernicima nudi mnoge zanimljivosti: vijećnica iz doba renesanse, toranj sv. Nikole iz 16. st., stara župna crkva – danas izložbeni prostor – Kapelica ukazanja, mjesto ukazanja Presvetoga Srca Isusova i kapelica la Colombiere…
Jeste li vi bili u Paray-le Monialu? Ako niste, ukoliko vam se pruži prilika, otiđite. Dakako, to ćete spojiti s posjetom još nekim hodočasničkim mjestima. Neke hodočasničke agencije to spajaju s Lurdom, a neke s Lisieuxom. I jedno i drugo je, gledano s hodočasničkog motrišta, korisno, a s turističkog zanimljivo. U Lisieuxu je živjela sv. Terezija od Djeteta Isusa koja se s pravom ubraja u najveće Marijine štovatelje. Kad je imala četiri godine, u kući je napravila Gospin oltar i ukrasila ga cvijećem. Sv. Ivana Orleanska – francuska junakinja – bila je velika, ali je sv. Terezija od Djeteta Isusa veća!
Izvor: “Hodočasničke staze”, fra Karlo Lovrić (ICMM Međugorje)
