NEGDJE DRUGDJE (Tempore Adventus I. Fil 3, 20)

Sjećam se animiranog skeča u kojem mačak Garfield dvaput završi u krivom crtiću; najprije nekom greškom dospije među neke akcijske robote-transformere, a onda opet greškom završi među ljupkim šumskim stvorenjima iz Bambija koja kažu da će ga učiti prijateljstvu, na što riđi mačji putnik krikne: „Neeeeee, hoću natrag robotima!“ Otkad pamtim, prati me slutnja da sam od Negdje Drugdje. I da trebam biti Negdje Drugdje. Našla sam se u svijetu kojim moram prolaziti i u njemu živjeti, ali koji nije istinski dom. Tračak onog Negdje Drugdje zove se čežnja. Ona se budi u magli, u jesenjoj večeri ušuškanoj lišćem, u dugim šetnjama, u samoći i šutnji. U narodnim pričama djevojka se pretvara u brezu…a ja se u tim trenutcima osjećam kao breza pretvorena u djevojku (koja je u međuvremenu dosegnula dob u kojoj se postaje bakom). Ne mislim pritom na to da se duša utjelovljuje u mnoštvo tijela dok konačno ne ispari u neko veliko Sve. Ne, ovo je tijelo moje tijelo, ovo sam ja, da imam drugo tijelo i bila bih netko drugi, moja duša bila bi neka druga duša. Ne, radi se tek o tome da moja istinska domovina nije ovdje. Da jest, ovi izlozi i ovaj ki(n)č umjetnog svjetla i ove stoljetne oronule zgrade i ovi ljudi, ova nemušta ja, sve bi to bilo dovoljno, a potpuno je jasno da ne samo da ne može biti i nikada neće biti dovoljno, nego da to nije sve. Ono Sve stanuje Negdje Drugdje…odatle u dubljem smislu potječem i onamo putujem. U smiraj konačnosti, u konačište smiraja, u vir, uvis.