Perilica rublja ili cjedilo za limun? Novi San Siro posvađao je navijače, ne znaju na koji bi ga odjel kućanskih aparata smjestili. Predstavljanje budućeg doma Milana i Intera dočekali su bijesni, rušenje stadiona u kojem su ostavili fragmente vlastitog života za njih je pogano. Oni čiji hram rušiš najzahtjevnija su publika, pa im i palača sad izgleda kao perilica.
Vizuali prikazuju betonskog diva u vrlo profinjenoj izvedbi. U monumentalnosti vanjskog prstena prepoznajemo dalekog rođaka Koloseuma, dok izduženi, šiljasti otvori prizivaju gotiku milanskog Duoma, na koji se autori i izričito pozivaju. Konstrukcija čezne prema nebeskom i to se prepoznaje.
S ove strane Jadrana teško je tu „perilicu” gledati bez zavisti. Mi bismo joj oprostili svaku centrifugu kad usporedimo što Milano sebi gradi, a kakvo rješenje je stiglo za Zagreb, ironijom sudbine, baš od milanskih arhitekata. Hladna betonjara trebala bi zrcaliti urbani karakter Zagreba. Za idejne tvorce to je “šire razumijevanje” identiteta grada.
U potrazi za inspiracijom autori novog San Sira pogled su podigli prema Duomu, zaštitnom znaku Milana, jednoj od najvećih i najljepših katedrala svijeta. Zagrebačka katedrala autorima maksimirskog stadiona nije ušla u kadar. Ostali su slijepi na raskoš odore Josipa bana, promakli su im i nacifrani detalji glazbenog paviljona u srcu Zrinjevca. Nisu osjetili da bi i stadion morao imati dozu Fulirova šarma. Pravi fićfirići i gizdave frajle zaslužuju zdanje za gospodski naklon, pa da se svaki prolaznik još jednom okrene. Smio bi se valjda i stadion malo praviti važan.
Možda nisu razumjeli Zagreb i navijače, ali ukus gradske vlasti savršeno su pročitali. Zanošenje katedralom u stavki “inspiracija” ne bi im tu dobro prošlo. Bolje se držati brutalizma Titovih Raketa i prokušane forme nekadašnjeg sjedišta Centralnog komiteta. Pa i novi logo grada Zagreba, ako se one dvije crte logom mogu nazvati, bio je dobar mig u kojem smjeru treba ići. Ništavilo i bezdušnost kao esencija urbanog.
Rastavite violinu pa na stol položite drvo i žice. Pred vama će biti gotovo sve od čega je nastala, ali glazba više ne može živjeti u njoj. To je slika suvremene napasti da se sve ogoli i razlomi na proste faktore. Arhitektura je davno oslobođena svega što se ne može opravdati neposrednom uporabom. Svaki ukras ide na saslušanje, svaka je krivulja sumnjivi trošak, sve ostaci prenemaganja civilizacije koja je, eto, imala previše vremena za klesanje lišća po stupovima.
Ako krov većinom štiti od kiše, a sjedalo prima stražnjicu, čovjek je uspješno smješten. Projektni zadatak izvršen, nema veze što puše. “Navijači mogu podnijeti malo kiše i sjeverca”, zaključio je dogradonačelnik kojeg gnjev javnosti nije nimalo pomaknuo s mjesta. Ipak je on arhitekt, za razliku od bezjaka koji ne prepoznaju genijalnost izabranog rješenja. Da su školovani, uvjeren je, ne bi im smetalo što je ružno i što im puše.
A što ćemo s ostatkom čovjeka? S onim dijelom koji zastane pred lijepim pročeljem iako ondje nema nikakva posla, podigne pogled i na nekoliko trenutaka zaboravi na račun koji nosi u torbi. Ljepota je oduvijek imala moć izvući nas barem na tren iz vrtloga svakodnevnih briga. Pauza za divljenje. Nekoliko trenutaka dovoljno je da shvatimo kako smo mnogo više od umornih i gladnih bića koja traže najkraći put do sljedeće obveze.
Zrinjevački paviljon mogao je dobiti samo četiri stupa i limeni pokrov, glazbenici bi svakako ostali suhi. Netko se ipak potrudio saviti metal tako da i tišina pod njim djeluje svečano. Filigranski detalji i danas razbude svakoga tko prođe parkom, paviljon je dokaz da ljepota govori jezikom vječnosti. Smještena u javni prostor, lijepa arhitektura bila je i izraz velikodušnosti moćnika. Nešto za ljude koji ih nikad neće osobno upoznati, nešto po čemu će ih pamtiti.
Vladari su palačama i dvorcima produljivali vlastitu sjenu, monumentalnost je bila vidljivi dokaz njihove veličine. Katedrale su imale drugačije ciljeve. Svojom visinom podsjećale su koliko smo mali pred Bogom, a umijeće izvedbe približavalo je susret s božanskim. Gradile su ih generacije kroz stoljeća, pokušavajući vječnosti dati finalni oblik.
Crkve novog vijeka nemaju takav učinak na čovjeka. I njih je opustošio zazor prema ukrasu i uzvišenosti. S nekih je pročelja tako temeljito uklonjen svaki trag svetoga da i križ postaje sve teže prepoznati. Kao da se i kuća Božja počela sramiti toga kome pripada. Veličina crkve je odavno minus. Osim što djeluje razmetljivo, troškovi održavanja su nemogući.
Megalomanski projekti prolaze bez većeg otpora kad su sportske arene u pitanju. Ovdje je veličina opravdana, dugoročno bi se trebala i isplatiti, pa je kolektiv spreman potrošiti stotine milijuna da ostavi nešto budućim naraštajima.
Stari San Siro dočekao je svoju stotu godinu s punim tribinama i dalje čvrsto na popisu deset najljepših stadiona svijeta. Njegov 650 milijuna eura vrijedan nasljednik pretendira na sam vrh ljestvice građevina koje su dokaz da civilizacija još uvijek zna graditi veličanstveno. Za takvu gradnju još je samo nogometni travnjak dovoljno važan.
U kakvom će svijetu ti naraštaji živjeti, ne znamo, ali mjesto na tribini im moramo jamčiti. Kad već oko zelenog terena ugrađujemo toliko zajedničke ambicije i novca, nešto valjda zaslužuju i oni koji će stadion gledati samo izvana.
Kad je već tako, dugujemo im puni doživljaj. Pauzu za divljenje, rijedak osjećaj malenosti koja nas uzdiže.
