MIR SAZRIJEVA U TIŠINI (Tempore Adventus II. Iz 2, 4-5)

Vjekoslav Nježić, skladatelj i profesor, i njegov sin Grga, nadareni mladi pijanist, govorili su mi o zagađenju bukom. Zvuk od 100 decibela izaziva neugodu, a čujem li zvuk glasniji od onoga na što je uho prirodno baždareno, bit će to posljednji put u životu da ga čujem – jer će sluh biti nepovratno uništen. Zagađenje svjetlom, zagađenje obvezama, zagađenje ugodom, zagađenje bukom. Više od ičega nedostaje mi tišina. Ne ona mrtva, sterilna tišina zaključanog laboratorija, nego tišina u kojoj tek mogu čuti zvukove; jedva primjetan šum u cijevima, predenje mačke, nečije korake, prolazak automobila. Zapravo, glavni je problem arhitekture svakodnevice što je svega previše; grad je nalik na trbuh kita koji se nagutao svega i svačega, nije moguće dalje s tolikim teretom. Došašće je pokorničko vrijeme… a jedini pustinjački stan u koji se mogu zavući je tišina. Ustati ujutro, prije buke i gužve, bdjeti dok mrak postaje svjetlost, izgovoriti molitvu za mir koju Bog čuje tek ako je ja čujem. Tišina ipak nije laka; u njoj počinju zavijati strahovi, tuge, zakopani nanosi slutnje katastrofe. Ništa zato; neka povijest samo tutnji, čekat ću vječnost u tišini. Uzgojit ću mir iznutra.