UMORNI LJUDI I LAKO BREME (Tempore Adventus X. Mt 11, 28-30)

Nakon napornoga radnoga dana, osjećam se umorno. I kad nemam nekih posebnih problema, i kada ne čitam vijesti, umor je svejedno tu. Uza sve pametne uređaje koji navodno olakšavaju život, umorni smo od prezasićenosti informacijama, događajima, susretima. Svega je toga previše i duša je često poput izmoždene krpe. Sirijski kršćani ovih su dana umorni od progona, u strahu za vlastiti život…a ni na mnogim drugim stranama svijeta nije bolje. Jedna mi je od najtežih stranica Evanđelja ona u kojoj Isus kaže da će odmoriti sve umorne i opterećene, samo neka dođu k Njemu, jer “jaram je njegov sladak i breme lako”. Nastavlja kako je to zato što je njegovo srce “krotko i ponizno”. To može značiti samo jedno; odustati od pokušaja da kontroliramo povijest, odustati od ideje da sve ovisi o nama. Prepustiti kormilo Bogu, Ocu, poput djeteta. Sjetiti se da je zemaljska stvarnost prolazna – i ratovi i inflacije i ideologije i dnevna doza ljudske gluposti kojom nas psiholozi uvjeravaju da zapravo nema ništa pogrešno u tome da, iako nemamo mnogo novca, platimo Dubai fritule 11 eura, jer eto privređivali smo i štedjeli pa bi bio red da malo i potrošimo… Blještavilo umara, glasna glazba također, kao i jaki mirisi hrane. Odmara tišina, odmara priroda, odmara čitanje, odmara dom… a pravi je dom Kristovo Srce u kojem se dobro odmoriti, križu usprkos.