U drugome dijelu “Popcasta by Darko Pavičić” s p. Ikom Mandurićem razgovarali smo o ljubavi prema Crkvi i domovini. Odnosno, mjestu i angažmanu katolika u hrvatskom društvu, jer je p. Ike poznat upravo po svojem liderstvu u motirivanju osobito mladih katolika da se uključe u društvene tijekove.
“Skoro sve ljubavi su dopuštene, samo je ljubav prema Domovini sporna. Kad u našem kontekstu spomeneš ljubav prema domovini, onda to postaje nešto opasno, tj. nešto što ima opasne namjere”, veli p. Ike, objašnjavajući to činjenicom da je rijetko koji narod je imao takvu situaciju da je svoju lojalnost morao dokazivati osuđivanjem svog domoljublja i nacionalizma, pogotovo u Jugoslaviji.
“Kad sam bio u JNA, svi su smjeli pjevati svoje pjesme, osim Hrvata, jer bi to bio nacionalizam”, veli p. Ike i dodaje da je to jako utjecalo na ljude, osobito u njihovim profesijama, jer su živjeli u strahu.
“Odrasli smo s time i taj refleks još uvijek postoji. Institucije nisu pročišćenje od toga. Nije bilo katarze, kao što je to bilo u drugim zemljama. Sad se taj refleks prenosi i na domoljublje. Sve smiješ veličati, ali s domovinom moraš oprezno. Po tome refleksu nema spomenika Domovinskog rata. Najveći je slučajni spomenik – Vukovarski toranj. Koji nije bio ni pravljen kao spomenik i da je srušen ne bi ga ni bilo”, govori i dodaje kako na Ovčari postoji tipska spomen ploča te da je to grijeh institucija hrvatskog društva, jer braniteljske udruge same po sebi nisu kompetentne za napraviti spomenik.
“Moje načelo je pitati se što je najveća patnja. Isus ide na margine, gdje je najveća nepravda. Moja formula mi pokazuje da je jedan od temeljnih problema hrvatskog društva da ako ne ozdravi hrvatsko domoljublje, sve je osuđeno na kratkotrajno i propast. Jer je onda lako provoditi mito, korupciju, namještati natječaje, da Hrvatska iseljava… Jer po tome Hrvatska ionako nimalo nije vrijedna, pa onda nije velika šteta. To je neverbalna komunikacija koja nam se komunicira”, kaže p. Ike, a na pitanje što je s ljubavlju prema Crkvi, odgovara da je sve iskomunicirano u Stepinčevoj patnji i ljubavi prema Vatikanu i domoljublju.
“Da se jednog od toga barem odrekao ne bi bio mučen, jer bi se raskolio taj identitet. Crkva je, kao rijetko gdje, bila čuvarica nacionalnog identiteta”, kaže p. Ike, a na pitanje kako se Crkva snašla nakon pada komunizma odgovara da nije bila najspremnija. “Nismo reagirali s novim pastoralnim modelima, čak ni praviti crkve gdje smo mogli, kao u Osijeku gdje se nismo sjetili da napravimo srušenu crkvu koju su komunisti srušili. Po toj inerciji nismo afirmirali ni pastoral branitelja, koji se ne može dogoditi unutar župe. Pola stoljeća tiranije ostavilo je traga i to je logično”, kaže i dodaje da dio krivice ide i na laike, ne samo što će svećenik ili župnik kazati.
“Došlo je vrijeme civilnih inicijativa, tzv. trećeg sektora, koji u svijetu sve više i više preuzima ulogu. To je prostor u kojem laici mogu napraviti više od svećenika ili biskupa. Promijenila se situacija od 90-ih godina. Na Zapadu rijetko biskupova riječ ima u javnosti neku veliku težinu, ma koliko ukazivao na greške političkih i društvenih struktura. Tamo je snažno prisutno upravo civilno društvo. I tu imamo mnogo manevarskog prostora i kako utjecati na društvo”, kaže Ike Mandurić i katoličkom aktivizmu.
“Nema tog problema u Hrvatskoj na kojega mi ne možemo vrlo brzo ponuditi adekvatan odgovor. Samo je pitanje kritične mase koja je spremna upustiti se u to. To proizlazi iz Evanđelja i evanđeoska inspiracija je važna, pa nam onda postaje jasno što Krist od nas traži i da sam ja taj koji mijenja stvari oko sebe. Ako nas se nađe dovoljna skupina i organiziramo, začas imamo odgovor na problem s kojim se suočavamo. Evanđeoskom inspiracijom možemo odgovoriti na svaki problem u društvu”, tvrdi p. Ike, dodajući kako je važno znati da su se sve inicijative u Crkvi odvijale “odozdo”.
“Nije papa molio obnovu redovništva odozgo, nego je to Bog objavio jednom sv. Franji. Koji nije bio svećenik, kao ni sv. Ignacije koji je kao laik napisao svoje prve duhovne vježbe”, objašnjava i dodaje da “hrvatski narod ako se strukturira na taj način može sve riješiti i ne treba očekivati od politike da sve riješi. Nemoguće je da politika sve riješi.”
Pater Ike odgovarao je i na pitanja gledatelja koja su mu uputili prije emisije. Poput onoga je li pogriješio u procjeni oko toga što je to cjepivo u pandemiji, kako se on priprema u Došašću, što bi preporučio gledateljima kako da se ponašaju prema sebi i drugima te o čemu se radi u njegovoj knjizi “Samo za grješnike”, koja je nedavno izašla.
Posebna gošća “Popcasta”, Tea Perović, supruga i majka četiri djevojčice, koja svjedoči o svojoj borbi vjerom i duhovnošću s teškom bolešću koja ju je zadesila. Otkriva kako je doživjela vijest o karcinomu te kako joj je ona promijenila život i udahnula, zapravo, novi duh i novu volju za životom.
Ona poručuje da se ne smije gledati u bolest, nego u zdravlje te da se u teškom križu uvijek gleda cilj, a ne težina križa.
“Nemojte pasti u očaj. U redu je isplakati se kad doznate dijagnozu, ali znajte da je sve izlječivo. Ono što je neizlječivo u očima ovoga svijeta, nije neizlječivo u očima onoga koji nas je stvorio i koji nas neizmerno ljubi. I koji u trenutku može maknuti svaki naš križ”, poručuje Tea Perović, koja je o svojoj bolesti napisala nadahnutu knjigu “Stvorene smo za Nebo”.
