Što je svrha moga života, Bože? Što mi je činiti, kako mi je živjeti?
Jučer je u knjižari Ljevak na glavnom zagrebačkom trgu održan diptih-razgovor o dvjema knjigama; „Kako si“ i „Rasuti fragmenti postojanja“. Dok je prva knjiga priručnik samopomoći, druga poručuje ljudima da ih „mentalno zdravlje“ neće učiniti sretnima, nego da se moraju suočiti s neugodnom pustoši svoje nutrine i napraviti nešto od svoga života. „Dabogda se bavio sam sobom!“ navodno glasi jedna bosanska kletva, a francuski filozof Pascal Bruckner kaže da smo mi prvi ljudi u povijesti koji „su nesretni zato što nisu sretni“. Naime, većina mudrih ljudi smatrala je da svrha života nije osjećati se dobro, nego biti dobar, činiti dobro, ostvariti nešto vrijedno. A sreća onda dođe kao nuspojava, zaključio je Viktor Frankl koji je preživio četiri nacistička logora. Svrha našega života nije da budemo sretni, nego da budemo dostojni sreće, napisao je Immanuel Kant, filozofski div Zapada. Ako trčimo za srećom, bit ćemo uvijek nesretni, poruka je priče o Zorku Bistrozorkom Ivane Brlić-Mažuranić. Ako ljubimo one koji nas trebaju, sreća će nam se sama prikučiti, poručila je Ivana koja nije bila baš uvijek najsretnija, ruku na srce, ali izgradila je velebni književni izvor na kojem su se generacije napajale… sve do pojave obećanog doba mobilnih telefona.
Opet govorim jezikom uma, jezikom filozofije, a Bog govori svim jezicima, ali najčešće jezikom srca. Što je svrha moga života, Gospodine? Što mi je činiti, kako mi je živjeti? „Biti ovdje, u mome Srcu“, odgovara On. „Činiti dobro svima koji te trebaju.“
