Godina je 1449. Kastilja je u metežu ratova među kneževima i njihov narod broji mrtve i zarobljene. Sve na temelju osvajanja: Izabela Katolička će doći na prijestolje 1474. godine. U malom selu Cubas bio je gradonačelnik Luis de la Creda; u crkvi sv. Andrije služila su dvojica svećenika.
Hoćemo li umrijeti od zaraze?
U ponedjeljak, 3. ožujka 1449. godine Ines (12 g.) je čuvala svinje svoga oca Alfonza Martineza u mjestu Font Cécile. To je bila najsiromašnija obitelj u selu. Tog dana „oko podne“ neka se „vrlo lijepa“ gospođa, sva u sjaju, u „zlatnim haljinama“ iznenada pojavila i upitala Ines na kastiljskom jeziku: „Kćeri, što radiš ovdje?“ „Čuvam svinje“, odgovorila je. „Zašto postiš Marijine dane petkom?“ „Jer to traže moji roditelji.“ „Ti činiš dobro, ali ćeš ove godine malo postiti. Posti dane Marijinih blagdana (uoči blagdana), jer tko to čini, dobit će 80.000 godina oprosta. (Je li to ona dobro čula?) Naređujem ti da kažeš svima da se ispovjede, da dignu i ojačaju svoje duše i da znaju da će doći velika zaraza, bolest porebrice i žuči od čega će mnogi umrijeti.“ „Hoćemo li umrijeti od ove zaraze: moj otac, moja majka ili ja?“ „Bit će onako kako to Bog bude htio“, odgovorila je Gospođa.
Zatim je „Gospođa nestala“ kako je zapisano pod zakletvom pred kapelanom. Siromaštvo nije bilo zapreka da dijete bude veoma pobožno već u šestoj godini, moleći krunicu dok je čuvalo svinje. Ipak ukazanje Gospođe „vitke i veličanstvene“ „ugodnoga glasa“ prestrašilo je dijete. Nastavljajući svoj posao (čuvanje svinja), moli cijeli ružarij. Ipak, bojeći se primjedaba i ruganja, djevojčica neće nikome ništa reći o ukazanju. U utorak, 4. ožujka 1449. novi izlazak s istim pratiteljima, ovoga puta prema potoku Torrejonu. U isti sat „oko podne“ opet se ukazuje Gospođa: „Kćeri, zašto nisi rekla ono što sam ti jučer zapovjedila da ponoviš?“ „Bojala sam se da mi ljudi neće vjerovati.“ „Ja ti zapovijedam da to kažeš. Ako ti ne budu vjerovali, dat ću ti jedan znak i oni će povjerovati.“ „A tko ste vi, moja Gospođo?“ „Sada ti neću ništa reći.“ Ovaj put Ines će sve potanko ispričati roditeljima. Oni misle da ona sve to izmišlja i traže od nje da o tome šuti.
Kćeri, ti nama lažeš
Petak, 7. ožujka u mjestu Prado Nuevo, djevojčica je u postu. Izvela je svoje svinje na pašu. Uvijek u isto vrijeme Gospođa se pojavljuje sva u sjaju, veličanstveno: „Kćeri, jesi li rekla što sam ti zapovjedila?“ „Da, moja Gospođo, rekla sam svojim roditeljima i drugima.“ „To moraš reći i svećeniku i svima bez ikakva straha.“ Kad se vratila kući, Ines ponovi što joj je Gospođa rekla. Njezin otac i dalje je uporan u svom stavu: „Šuti, kćeri, ti nama lažeš.“ Majka je pak ohrabruje: „Samo reci, kćeri moja!“ Vijest se brzo proširila. U nedjelju 9. ožujka kapelan Juan Gonzales u pratnji nekolicine ljudi dolazi do Inesinih roditelja. Pošto je saslušao Ines, zapovjedi joj: „Idi tamo i ako ponovo vidiš Gospođu, traži znak da i mi povjerujemo.“ I pošao je slaviti svetu misu. U pratnji svoga oca i svoga brata Ines se, uvijek sa svojim svinjama, uputi do La Ciroleda (mjesto trešanja). Ostavljajući svoga brata da čuva svinje, ona se pokloni, glavom prema zemlji, ispunjena strahom, moleći tjeskobno Gospođu da joj se ukaže. Cijelo selo čeka što će se dogoditi. Evo, „oko podne“ Ona dolazi. „Ustani kćeri, ne boj se!“ „Tko ste vi, moja Gospođo?“ „Ja sam Sveta Djevica Marija.“ Približavajući se djevojčici, uzme je za desnu ruku, stisne joj prste tako da su se slijepili i s palcem oblikovali križ. I ruka ju je boljela i izgledala je kao suha do lakta. Evo, kaže Gospa: „Idi s ovim znakom i ovim što ćeš trpjeti za njih da povjeruju. Idi u crkvu i na kraju mise pokaži to svima da vjeruju ono što ćeš reći, jer ti nosiš ovaj znak.“
Na kraju mise vidi je svećenik kako stiže uplakana i pokloni se pred Gospinim oltarom. Ines govori javno. Svi gledaju njezinu ruku i ne mogu joj odvojiti prste. Neki joj ljube ruku i vide u tome čudesan znak. Kapelan, gradonačelnik i svi dobri ljudi iz mjesta veoma pobožni prema Gospi u velikoj pratnji mnogih, noseći križeve i upaljene svijeće, išli su u procesiji, bosonogi i s djecom, dakako i Ines s njima. Ponijeli su jedan drveni križ da ga postave na isto mjesto gdje ju je Gospođa uzela za ruku – svjedoče kroničari.
Pokloni se i ti
Ines čuje kako je Gospa zove: „Dođi, ovamo!“ Zaustavlja se procesija i ponovno stavljaju drveni križ djetetu koje pođe ustranu da ide Gospi s desne strane: „One su išle malim koracima, ali su ušle, ne zna se kako, u jedno svjetlo“, u mjesto znaka. Tada Gospa uzima križ iz Inesinih ruku i pokloni se pred drvenim križem. Podižući se, stavlja ga u zemlju „oko podne“ i pokloni se ponovo, „vrijeme (trajanja) jednog psalma i pol“. Tada zatraži: „Pokloni se i ti, kćeri, naspram procesiji… ovdje treba sagraditi crkvu koja će se zvati Sveta Marija. Ti ćeš se vratiti s procesijom. S nekoliko nevine dječice ostat ćeš pred mojim oltarom sve do noći. Treba slaviti dvije mise na mom oltaru, meni na čast. Nakon slavljenih misa neka te dovedu u Svetu Mariju Guadalupe (u Estremadure, Španjolska XIII. st.). Donijet ćeš četiri funte voska. Tu ćeš ostati dva dana u molitvi. Znak će oslabjeti i ti ćeš se vratiti.“
Procesija je sada stigla na mjesto gdje su našli malu Ines, oslonjenu na križ koji je postavila Gospa, kako ponavlja poruku. Neki pobožniji su uzeli i malo praha od pijeska i ponijeli sa sobom. Na samom mjestu su ostavili neke ljude da čuvaju križ i procesija se uputila prema crkvi, gdje se čini sve što je Gospa zahtijevala. Od ponedjeljka, 10. ožujka svi seljani, pozvali su i one iz susjednih mjesta, započeše ići u generalnoj procesiji u čast i poštovanju Presvete Djevice Marije sve do Križa.
Istoga dana poslije podne na magarcima i konjima otišli su zajedno s Ines i njezinim ocem u Guadalupe, udaljeno 150 km. Putovanje je trajalo četiri dana. Usput paralizirana Inesina ruka ozdravlja prvog bolesnika. Stigli su u svetište Estrémadure u petak,14. ožujka u tri sata poslije podne. Tada je samostan u najvećem procvatu imao sto redovnika i bio je hodočasničko mjesto ne samo za Španjolsku, Portugal i cijelu Europu, nego je bio i najrenomiranija bolnica i najbolja medicinska škola toga vremena. (Prvo mjesto u svijetu gdje se započelo autopsijom, uz odobrenje Svete Stolice.) Redovnici i liječnici su bili mišljenja da je Inesina šaka (i ruka) bila takva od rođenja.
Prvo iznenađenje bijaše da Ines nije prepoznala kip Gospe Guadalupske nego jedan drugi kip, manji „također bijel i također pokriven zlatom“, kako joj se ukazala i kako ju je vidjela. Redovnici drže kip dvostruko zatvorenim u jednom odjelu.
Drugo iznenađenje bijaše sutra ujutro: redovnici i liječnici konstatiraju da se Ines služi svojom rukom. Kako je moguće? Nije vidjela ni kip Gospin niti ikoga. Kako je ozdravila ruka? I prsti od ruke su u normalnom položaju? Redovnici su skromno priznali da ništa o tome ne znaju.
Gospođo, vi ste rekli
Na povratku kući u ponedjeljak, 17. ožujka 1449., jedan od putnika oboli: bolest na bočnoj strani i jaka ognjica (simptom najavljene kuge?). Traže od Ines da moli Gospu da je ozdravi. Nestalo je i bolova i temperature i svi se sretno vratiše kući. Ponovo je u Cubasu, srijeda 19. ožujka, Ines se vraća u La Ciroledu i počinje moliti. Gospa joj se tada ukazuje – to je trebalo biti pretposljednje ukazanje. Djevojčica pita: „Gospođo, vi ste rekli da mi se ruka neće ponovno otvoriti prije nego se vratimo ovdje. Zašto ni je bilo tako?“ „U svojoj velikoj žurbi si me pitala i krivo si razumjela. Jer ja sam te poslala u moju kuću u Guadalupe da se sve to tamo riješi.“ Zatim, na pitanje jednoga novog znaka Gospa odgovara: „Dat ću im ovaj znak… blaženi oni koji će to vidjeti i povjerovati.“
Stvarna uskrsnuća
Prvi znak koji daje Gospa: kuga se nije pojavila. Izbjegnuta je zahvaljujući spontanoj vjeri sela. Zatim tijekom vremena bezbrojna su čudesa po zakonu konstatirana i jedno svetište blagoslovljeno. Evo kako je to zapisano o jednom izgubljenom djetetu. Od 9. travnja držalo se da je jedna djevojčica na smrt bolesna. Njezini roditelji se obratiše za pomoć Blaženoj Djevici i odluče je odnijeti u mjesto 8 km udaljeno gdje je crkva bila već u izgradnji i daruju za crkvu što je u njihovoj moći: dijete je ozdravilo 15. travnja.
U tijeku tri iduće godine sve do 1452. bilježnik daje popis od 38 slučajeva ozdravljenja: ozdravljenje srčanih bolesnika, očiju, nijemih, paraliziranih, mrtvih već stavljenih u mrtvački sanduk i koji ponovo ustaju. Bilježnik navodi isto tako neprotumačiva oslobođenja zatvorenika ili spašenih koji su upali u duboki bunar… Oni ili njihovi bližnji molili su zagovor „Svete Marije od Križa“, jer su čuli o njezinim brojnim čudesima koja je učinila. Jedan drugi bilježnik od 1452. donosi neobične čine: stvarna uskrsnuća, poput Lazara. Što je bilo poslije s Ines? Ostala je udovica, a gdje je završila svoj život nije jasno.
Sveta Juana
Gospa izabire jednu drugu, petnaestogodišnju djevojčicu koja će poslije biti slavna opatica: Sveta Juana. Rodila se 1481. u jednoj imućnoj obitelji. U dobi od četiri godine pala je s konja i bila je „kao mrtva“. Tada joj se ukaže Gospa s njezinim anđelom čuvarom i ozdravlja je. Nekoliko mjeseci poslije, ponovo oboli. Kao i sve žene onoga kraja, njezina majka obeća da će je odvesti u „Svetu Mariju od Križa“ da tamo probdije jednu noć i prinese dar u vosku. Dijete ozdravlja, čak je vidjelo Dijete Isusa u hostiji, ali majka umire, a da nije održala obećanje koje je dala ocu. Nije ga ni on održao. Čini se da su ovi čini probudili u srcu djevojčice ne samo želju da pođe u svetište nego i želju da i sama bude redovnica.
Kad je imala 15 godina, otac je želi udati za bogatog viteza. Međutim, ona uzme odijelo od svoga rođaka i preobučena u muškarca pobjegne iz roditeljske kuće u samostan. Pošli su je tražiti njezini rođaci, ali su brzo prestali kad su saznali njezinu namjeru i odredište: ona se želi posvetiti Bogu i Svetoj Mariji od Križa. U dobi od 22 godine s. Juana od Križa prima neke mistične darove radi kojih je zanijemila. Ipak, u 25. godini očituje se poseban dar propovijedanja – jer je propovijedanje bilo zabranjeno ženama – ona pada u ekstazu i govori 5 do 7 sati neprekidno, a da nije otpuštala svoje slušatelje.
Bio je to sam Gospodin koji je govorio na njezina usta. Ona će propovijedati kroz trinaest godina s dopuštenjem svojih nadležnih „da ojača vjeru običnih ljudi“. Tako je bila poznata da su ljudi dolazili iz daleka i tražili od nje savjet: don Juan Austrijski, kardinal Cisneros, nadbiskup Toleda i čak kralj Carlos V. Što se tiče mjesnog inkvizitora koji je stigao kao strog, vratio se potpuno uvjeren. Sedamdeset i dvije njezine propovijedi poslane su u Vatikan prigodom njezine beatifikacije. A ona je bila nepismena. Imala je i dar čitanja savjesti. Jednoga Velikog petka primila je Isusove rane (stigmate).
