U osobnim dokumentima novoga biskupa stoji da je rođen u Strupniću, a zapravo je rođen u selu Priluci, kod bunara Starac. Rodio se 10. ožujka 1972. u automobilu VW buba svojega kasnijega krsnoga, krizmanoga i misnoga kuma imenjaka i prezimenjaka Marka Mede, na putu prema bolnici u Livno. Taj automobil još čuva rođak Tadija Medo i unatoč ponudama za kupnju toga oldtimera – ne želi ga prodati.
Život novoimenovanoga biskupa Marka Mede od početka je bio pun izazova, o čemu majka Janja svjedoči: »U trudnoći s Markom morala sam ležati u bolnici u Livnu dva mjeseca i 10 dana zbog komplikacija. Doktori su mi više puta sugerirali da učinim pobačaj jer u suprotnom ne ću preživjeti ni ja ni dijete. No to sam odlučno odbila i predviđanja doktora se, hvala Bogu, nisu ostvarila«, kaže majka opisujući dramatične okolnosti sinovljeva rođenja. Sve je to, svjedoči majka, ostavilo posljedice na dječakovo zdravlje pa je prvih godina bio boležljiv, imao ozbiljne zdravstvene probleme i često je išao k liječniku.
Unatoč svim teškoćama, obitelj Medo se oslanjala na Božju pomoć, njegujući intenzivan duhovni život i tradicionalne kršćanske vrijednosti. Molitva je bila sastavni dio svakidašnjice, večernja krunica nije se propuštala, kao ni nedjeljna misa u kapeli sv. Ante na strupnićkom groblju ili u kapeli sv. Nikole Tavelića u obližnjem Kovačiću, kamo je Marko zajedno sa sestrom Ljubom odlazio i na vjeronauk. »Mama je bila stroga, ipak je morala sama držati petero djece na brizi, jer je tata rijetko dolazio iz Njemačke, dok je radio u Frankfurtu tek za Božić«, prisjeća se biskupova sestra Ljuba Periša.
Dječački dani novoimenovanoga biskupa nisu se u mnogome razlikovali od ostalih. Bezbrižna igra, odlazak u školu, ali i rad na zemlji. Članovi obitelj Medo kažu kako je Marko kao dječak volio raditi, sudjelovao je u sađenju krumpira, kosidbi trave, mužnji krava, čuvanju i paši ovaca za ljetnih dana na planinama Goliji i Staretini, pribavljanju drva… »Vazda je izvlačio krumpir ispod kuće pa smo ga zvali ‘torboš’, a zbog spremnosti da pomogne svakomu tetka mu je dala nadimak ‘riješo’. U sedmom razredu za rođendan je zaželio da mu kupimo magarca. Kada ga je dobio, prvi put kada je krenuo u šumu natovariti ga drvima, nije znao staviti samar na njega pa su mu sva drva pala, a magarac pobjegao«, kaže majka Janja uz smijeh. Njezine riječi prisnažuje i sestra novoimenovanoga biskupa Ljuba: »Volio je životinje, imali smo i psa, konje, janjce…«
U tom ozračju sa 14 godina donio je veliku životnu odluku, odlučio je otići u Zagreb u sjemenište kod franjevaca trećoredaca glagoljaša, iako mu to nije bilo jednostavno – jer je bio povezan s prijateljima s kojima se danonoćno družio.
Cijelu reportažu Ivana Taševa, urednika i novinara “Glasa Koncila” pročitajte ovdje.
