„Što ti, mala, toliko trubiš o toj kulturi? Ma tko to čita?!!“ Tim se riječima nekada davno urednik Vjesnika otresao na mladu novinarku J. P., koja je pisala o kulturnim događanjima, a danas je ugledna književna kritičarka. „Ne, meni treba samo jedan! Ja pišem za tog jednog!“ odbrusila je ona, začepivši mu gubicu. Često se toga sjetim. Ako riječ dotakne jednu osobu, to je velika promjena s nesagledivim utjecajem, uzmemo li u obzir „leptirov učinak“.
Da to nije samo sladunjavo tješenje onih koji rade nešto što ljude ne zanima, pokazuje povijest i Biblija (koja dijelom i jest povijest). Velike promjene, i pozitivne i negativne, uvijek je pokrenuo jedan istaknuti pojedinac odnosno mala skupina okupljena oko njega. U Bibliji anđeli naviještaju rođenje tog Jednog; Samsona, Ivana Krstitelja i Isusa, a zanimljivo je što ni Samsonova ni Ivanova, pa ni majka proroka Samuela, nisu do rada rađale, smatrale su se nerotkinjama, što je tada bila velika sramota.
Rođenje jednoga novog djeteta mijenja povijest. Zanimljivo je i to što je taj jedan, to novo dijete, na neki način obilježeno – Samson nije rezao kosu kako bi bilo jasno da je Božji izabranik, a Ivan Krstitelj „neće piti vina ni opojna pića“. Biblijski svijet obožava vino baš kao i hrvatski; potoci alkohola teku na sve strane poviješću izraelskog naroda, baš kao i na zagrebačkim ulicama na „Adventu“, koji je, kako reče kolumnist Boris Beck, „zimsko Zrće“. Alkohol je toliko prihvaćen porok da, kada se nazdravlja na radnome mjestu povodom neke proslave, oni koji odbiju rakiju, konjak, vinjak, pelin ili vino ispadaju čudni, partibrejkeri ili ljudi koji se prave važni.
Božji izabranik Ivan, međutim, Glas Koji Viče u Pustinji, nije pio alkohol, jeo je i odijevao se skromno i oskudno. Um mu je morao biti bistar. Onog jednog, izabranog, kakvih i danas ima i kakav može biti svatko od nas, prepoznaje se po bistrini uma i po neprihvaćanju poroka većine. A je li taj jedan doista Božji prepoznaje se po sadržaju onoga što govori i čini, i po njegovim plodovima. Koliko nas god mediji uvjeravali da je imati dijete trošak i da su sasvim cool oni koji kažu da je „jedina stražnjica koju želim brisati moja vlastita“, najbolje ulaganje u svijet jest rođenje novog djeteta. Jer svatko dijete može biti taj jedan… a u širem smislu svatko jest taj jedan, čija je uloga u svijetu nezamjenjiva.