Svetište „Gospe od Pilara“ (Stupa) u Zaragozi stoljećima privlači mnogo hodočasnika. Blagdan „pilarica“ 12. listopada je dan španjolštine, odnosno, dan Španjolske i svih naroda španjolskoga jezika i kulture.
Ali 1640. godine jedno posebno čudo učinilo je ovo svetište još slavnijim. Osamnaestogodišnji mladić Miguel-Juan Pelicer iz Calande pao je s kola koja su vukle dvije mazge, i dospio pod kotač koji mu je slomio goljenicu desne noge. U bolnici su mu odmah savjetovali amputaciju noge, četiri prsta ispod koljena.
Prije operativnoga zahvata unesrećeni mladić se (najprije) uputio do „Gospe od Pilara“ da bi obavio svoju kršćansku dužnost, odnosno primio sakramente bolesničkog pomazanja, ispovijedi i pričesti. Nakon intervencije, odnosno amputacije noge, vratio se opet Gospi da joj zahvali što je ostao na životu. Kako više ni je mogao raditi, Miguel-Juan se svrstao među prosjake koji su na ulazu u baziliku tražili milostinju. U međuvremenu, svaki put kad se obnavljalo ulje u 77 srebrenih kandila, spuštao se u Gospinu kapelicu i čistio uljem svoje rane iako mu je kirurg savjetovao da se ne služi uljem jer ono usporava zarastanje rana na batrljku.
Kad se napokon vratio u Calandu s drvenom nogom i štakom, počeo je prositi idući i do obližnjih mjesta. Ali 29. ožujka 1640. vratio se kući. Navečer je zazvao, kao i obično, „Gospu od Pilara“ i usnuo u dubok san. Međutim, ujutro se probudio s obje noge. Upozorio je svoje roditelje da je desna noga, amputirana prije dvije godine i pet mjeseci, na istom mjestu gdje je bila i prije nesreće.
Odmah je mjesni biskup imenovao istražnu komisiju. Članovi komisije pošli su na bolničko groblje potražiti pohranjenu nogu, ali je tamo nisu našli. Vijest o čudu se brzo proširila u cijeloj Španjolskoj i bila je povodom izgradnje velikog svetišta. Započeto je 1681. i posvećeno 10. listopada 1872. godine. Na početku središnje lađe smještena je u svetištu „Sveta kapelica“ u kojoj se časti kipić Djevice s Djetetom iz XIV. stoljeća, Djevice koja stavlja noge na broncom i srebrom prekriveni „pilar“. Odijevana je u različite plašteve prema liturgijskim vremenima i okolnostima.
Ova slika je okrunjena 20. svibnja 1905. i ukrašena s deset tisuća dragocjenih bisera, a blagoslov je obavio papa Pio X.
Sv. Jakov sagradio kapelicu
Najstarije svetište u Španjolskoj, možda i u kršćanstvu, upravo je ono „Gospe od Pilara“, odnosno, Gospe od Stupa u Zaragozi.
U baroknom stilu građevina je pravokutnog oblika, podijeljena u tri lađe. Velazquez, Francisco de Goya, Ramon i Francisco Bayen bogato su je ukrasili i freskama oslikali. Duga je 135 metara, a široka 59. Ima četiri tornja i jedanaest kupola od kojih je ona srednja posebno veličanstvena; visoka je skoro 8o metara. Kaže legenda da je sv. Jakov apostol Stariji već oko 40. godine sagradio prvu kapelicu na uspomenu čudesnog „dolaska“ Djevice iz Jeruzalema u Zaragozu da bi ohrabrila razočaranoga apostola zbog neuspjeha u propovijedanju. „Pilar“ je alabastreni stup na koji je Gospa stavila noge.
Gospa je u to vrijeme imala 54 godine. Dobila je od svoga Sina Isusa nalog: „Predraga moja majko, pođi k Jakovu Starijemu i reci mu prije nego se vrati u Jeruzalem, da treba sagraditi svetište tebi u čast, jednu crkvu u kojoj ćeš biti čašćena i zazivana.“
Crkva posvećena Djevici
Jakov je otputovao iz Jaffe da bi stigao na kraj Zemlje, a prije nego se uputio, Gospa mu je obećala da će ga posjetiti tijekom putovanja. Tako ga je posjetila u Aragoniji gdje je Jakov propovijedao evanđelje. Ukazala mu se na jednom mramornom stupu kako bi ga ohrabrila da nastavi propovijedati evanđelje. Povjerila mu je dužnost da njoj u čast podigne crkvu gdje bi se čuvao taj mramorni stup. Gospa se poslužila bilokacijom, to jest ukazala se u Španjolskoj dok je još bila živa u Jeruzalemu ili Efezu.
Neki mistici, kao Časna Marija d’Agreda (1665.) i Anna Katharina Emmerick, potvrdile su ovu prastaru predaju u svojim objavama i vizijama, ali već 1200. g. naveden je događaj koji se smatra prvim pismenim dokumentom o „Gospi od Pilara“. Treba također reći, istini za ljubav, da je crkva „Svete Marije unutra zidina“ postojala i prije invazije Arapa 711. godine. Monah Aimoinus stigavši u Španjolsku 855. godine da potraži relikvije (moći) svetoga Vincencija, pisao je da je „crkva posvećena Djevici u Zaragozi bila majka svih crkava u gradu, a sv. Vincencije je obavljao službu đakona u vrijeme biskupa Valerija“. 1118. godine Zaragoza, oslobodivši se muslimanske vlasti, postaje opet glavnim gradom Aragonskog kraljevstva, a 1294. g. obnovljena je crkvica „Svete Djevice od Pilara“ da bi mogla primati sve brojnije hodočasnike.
U vrijeme ujedinjenja Španjolske (15. st.) zaslugom Aragonskog kralja Ferdinada Katolika i kraljice Izabele Kastiljske, njegove zaručnice, potvrdilo se štovanje Gospe od Pilara na nacionalnom polju. Otkrićem Amerike njezino štovanje stiže i u Novi Svijet: 1492. saraceni su definitivno istjerani iz Španjolske, a Kristofor Columbo je otplovio s tri karavele, od kojih se jedna zvala „Sveta Marija“, i otkrio novi kontinent Ameriku, a datum otkrića se upravo poklapa s blagdanom „Gospe od Pilara“ 12. listopada.
Možda zbog svih ovih okolnosti, 12. listopad je 1958. godine proglašen festa pilarica, danom španjolštine, odnosno svih naroda koji gaje španjolski jezik i kulturu.
Pobožnost bez granica
„Gospa od Pilara“ kao zaštitnica Španjolske vjekovima privlači mnoštvo hodočasnika raznih socijalnih položaja: od seljaka do španjolskih kraljeva, od Ferdinanda Katolika do Juana Carlosa, od kardinala Retza 1654. do pape Ivana Pavla II. 1982.godine.
Mnoge španjolske obitelji daju ime Pilar svojoj djeci i trude se da imaju i svetu sliku u svojoj kući. Brojni oltari i kapelice u Španjolskoj i u Latinskoj Americi posvećeni su „Gospi od Pilara“.
Ima jedna španjolska pučka pjesma u kojoj pripjev opravdano ponavlja ovu jednostavnu istinu: „Es la virgen del Pilar, la que mas altares tiene, y no hai un buen español, que en su pecho no la lleve.“ (Djevica je od Pilara koja ima više oltara, nema ni jednoga Španjolca koji je ne nosi u srcu.) A je li zbilja tako i danas?!
Hodočašća traju tijekom cijele godine i uvijek završavaju sa svetom misom, moljenjem krunice, marijanskim pjesmama i poljupcem pilara (stupa) koji je na manjem dijelu otkriven. Radi velike upotrebe nastao je vidljivi trag na tom otkrivenom mjestu.
Muzej „Gospe od Pilara“ čuvan u sakristiji veoma je bogat dragocjenostima među koje spadaju plaštevi s kipa koje su često tražili istaknuti ljudi prije smrti da bi umrli pod tim plaštem „Gospe od Pilara“ kako je bio slučaj s kraljem Alfonzom XIII. koji je umro 1941. u progonstvu.
Jedna posebna pobožnost, ona „Djevici od Pilara“ iz Zaragoze, bila je u srcu brojnih svetaca i blaženika Crkve. Između sviju treba na poseban način spomenuti lik blaženoga Guillaume-Joseph Chaminade kojega je Sveti Otac 3. rujna 2000. uzdigao na čast oltara.
Ovaj genijalni Marijin apostol, koji je živio u vremenima dviju krvavih revolucija, rodio se 8. travnja 1761. u Periguexu u središnjoj Francuskoj kao četrnaesto dijete u roditelja koji su se bavili malom trgovinom platna. Krstili su ga drugi dan poslije rođenja na ime Guillaum.
U sakramentu sv. potvrde uzeo je ime Josip radi velike ljubavi prema Marijinu zaručniku sv. Josipu.
Majka ga je često vodila u crkvu i ulila mu ljubav prema Gospi, tako jaku i nježnu da je Gospa bila i najomiljeniji lik njegova budućega apostolata. S dvadeset četiri godine zaređen je za svećenika. Pet godina poslije 1790. g. u Bordeauxu, dok je bjesnilo progonstvo protiv Crkve, svećenici koji se nisu zakleli na Građansku konstituciju klera, bili su istjerani iz Francuske, Chaminade je ipak ostao ilegalno živjeti.
Za vrijeme „terora“ često se susretalo na ulicama Bordeuxa jednoga radnika pokrpanih haljina koji se, okrećući bakreni kotao na glavi, zaustavljao ispod prozora kuća ponavljajući glasno: „limar“. Bio je to otac Chaminade koji je incognito (prerušen) dolazio u obitelji i vršio svoju svećeničku dužnost. 1797. g. ipak su ga uhvatili i osudili na izgon iz Francuske. Radi snažne pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji odlučio je poći u Zaragozu u svetište „Gospe od Pilara.“ Da bi preživio, o. Chaminade je pravio kipiće, a ostalo vrijeme provodio u molitvi na koljenima pred čudotvornom slikom „Gospe od Pilara“. U sabranosti, moleći i meditirajući, Gospa mu je rasvijetlila buduće poslanje: utemeljenje jedne nove redovničke zajednice.
Tako se 1817. rodila „Marijina zajednica“ redovnika bez posebnog odijela, ali koji su nosili kao znak prepoznavanja zlatni prsten na napršnjaku desne ruke. Bila je otvorena prva škola, a ubrzo su nastale i druge škole svakoga reda i stupnja, sveučilišta i kolegiji. Svi su nosili karakteristični M iznad kojega je bio križ. Njihovo širenje više se nije moglo zaustaviti.
Bio je to projekt koji je blaženi Chaminade vidio na podnožju Gospe od Stupa u Zaragozi; jedno služenje Crkvi u jednom periodu posebice teške povijesti u Europi, kao produženje djela Majke Božje u svijetu, savez s Marijom radi Kristove proslave.
Iz knjige “Hodočasničke staze” fra Karla Lovrića
