„Zovem se Marylise, krajem godine imat ću četrdeset godina, a ITS sam imala s deset godina“. ITS je skraćenica za fenomen iskustva tik do smrti, koja u svojoj knjizi „Život nakon života“ opisuje dr. Patrick Theillier, koja je izašla u nakladi Verbuma iz Splita.
On se pita ne bismo li, zapravo, ta iskustva radije trebali nazvati IGS (iskustva na granici smrti), ili IPS (iskustva privremene smrti), ili IBS (iskustva bliske smrti), ovisno o tome što znamo o ovome posebnom stanju.
„Ili, još bolje: iskustva tik do Života ili ITŽ… Zapravo sam sve uvjereniji da je trenutna brojnost tih iskustava pravi odgovor, da je to uzvratna vatra na ovo ‘stanje tik do smrti“, veli Theillier, govoreći o sebi kao praktičaru koji samo želi predstaviti ITS polazeći od brojnih svjedočanstava koja je primio i pitanja koja su se postavljala na njegovim predavanjima o toj temi.
„U Lourdesu, gdje sam bio kao stalno zaposleni liječnik zadužen za primanje izjava hodočasnika o neočekivanim ozdravljenjima koja sam provjeravao radi utvrđivanja čuda, pomno sam slušao sve što su mi hodočasnici imali reći. Neki su se usudili povjeriti mi da su se vratili u život kada su bili klinički mrtvi, dakle da su iskusili ITS“, objašnjava Theillier, a slučaj Marylise s početka teksta jedan je od njih.
Ona je bila astmatičarka od svoje šeste godine i često je imala bronhitise i njezin se život vrtio oko toga, na to se stanje nekako navikla, zapravo i ne shvaćajući što je to ni kakva joj opasnost prijeti od dekompenzacije. Sve do one noći kad je mislila da će to „sama riješiti“, jer nije htjela smetati roditeljima ni buditi ih.
„No ovaj je put bilo drukčije. Osjećala sam strah. Osjećala sam da situacija neće proći kao obično, da me to ovaj put nadilazi… Otišla sam u roditeljsku sobu. Prikrala sam se, ne želim ih ometati… Mama? Mama? Mama? Mislim da me ne čuje; više ne mogu izdahnuti; dotičem je, budi se. Mama skače i vodi me u sobu. Mama je medicinska sestra, zna što treba učiniti. Sjedam na svoj krevet, više ništa ne kontroliram, više ništa ne vidim, više gotovo ništa ne čujem, samo udaljeni glas koji odjekuje kao kroz maglu i viče: ‘Žlicu!’“., preko koje će proći lijek Ventolin, kako svjedoči Marylise
Mama i tata odnijeli su je u auto, jer je bilo prekasno pozvati hitnu pomoć kući.
„Tata vozi, mama mi masira srce. Fizički se toga ne sjećam, no vidim samu sebe u tome autu, straga, u maminu naručju. Nije mi ni zlo ni dobro. Gledam mamu očima punim ljubavi, pogledom djeteta koje se osjeća na sigurnome. Mama je tu, ali moje tijelo više nije, tako sam mirna… Ljubav i spokoj uzimaju me u naručaj… To je zasigurno beskrajna ljubav?“, prisjeća se ona i objašnjava kako osjeća da je tu, ali da ne osjeća ništa tj. da je poput prazne školjke.
„Sve vidim kao na filmu; poput glumice koja je upravo odigrala svoju ulogu, poput glumice koja samu sebe prvi put vidi na ekranu. Gledam sebe kako u tom filmu umire… To je to: gledam sebe kako umirem u tome autu. Osjećam okus željeza, okus krvi, okus soli, osjećam kako mi se mama zalijepila za usta i onda, na koncu, ne osjećam više ništa“, priča ona i opisuje to mjesto kao neobično, ali vrlo dobro vidi gdje je te da je lagana i više ne osjeća svoje tijelo, koje nema nikakvu težinu.
„Gledam ga kako leži na stolu za reanimaciju i ljude kako se trude oko mene. Gledam ih, ali oni mene zapravo i ne vide! Ovdje sam!… Ovdje gore! Zaista me ne vide, a ja se ne mogu odlijepiti od stropa koji je tako visok. Vidim mnogo stvari, ormar pored sebe (trebalo bi obrisati prašinu) i sebe kako ležim dolje na krevetu. Liječnici su mi razrezali spavaćicu, onu koju sam toliko voljela, onu s trima plavim gumbićima. Vidim jednoga crnog gospodina; njih petero trudi se oko mene i pokušava me vratiti u život“, priča ona i navodi kako se odjednom našla ispred dizala te je letjela nenormalnom brzinom imajući dojam da se teleportira s jednog mjesta na drugo.
„Više nemam tijelo, kao da se sastojim od pare. Odjednom osjećam da me nešto vuče prema gore… Dugi ‘tunel’, istovremeno mračan i blistav, a u daljini, na kraju, neko svjetlo; u djeliću sekunde već sam stigla. Sve se događa tako brzo, sve se ubrzava, sve je tako blago. Stigla sam – kamo?… Na neko mirno mjesto. Raspoznajem ljude, ne uočavam detalje, vidim svoga pradjeda kojega sam zvala „Pinpère“ i koji mi je bio jako drag“, svjedoči ona, dodajući kako osjeća ljubav poput poput parfema bez mirisa, poput vala koji se širi, poput neke od onih fatamorgana koje se pojavljuju na cesti po velikim vrućinama.
„Može se čak i čuti tišinu. ‘Bez riječi’ mi je rekla neka odem. Čula sam njezine misli i vratila sam se… u to tijelo koje leži“, priča ona i navodi kako se probudila u dvorani za reanimaciju, na intenzivnoj njezi, s cjevčicama u grlu i nosu, tako da nisam mogla govoriti“, priča ona, a u tom trenutku ušla je medicinska sestra i kazala joj: „Kako si nas prestrašila. Izvući ću ti cjevčicu iz grla, nemoj se opirati, ti izdiši kada ja budem izvlačila.“
Nakon toga iskustva nastavila je živjeti svoj djetinji život, a da o tome nije nikome govorila, osim nešto malo mami.
„Mislila sam da je to možda bio neki ‘san’, pa sam ovu priču spremila u svoju Pandorinu kutiju, uvjerena da je sve to bilo doista stvarno. Otvarala sam tu kutiju kad god mi je trebala dodatna snaga u životu, kad god mi je trebala utjeha. Kad god mi je bilo teško disati, tješila sam se onime što me čeka: smrću. Ne bojim se smrti, one smrti koja mi je obećana, smrti od koje mi se pleše, smrti koja mi se sviđa… smrti o kojoj ne želim govoriti“, svjedoči ona o ITS-u, a koja su u knjizi „Život nakon smrti“ pobrojana u više desetaka slučajeva, koja su više-manje slična jedna drugima.
„Iskustva tik do smrti oduvijek su postojala, ali su postala mnogo učestalija otkada je krajem šezdesetih napredovala medicinska reanimacija“, objašnjava dr. Theillier, dodajući kako ITS nije rijedak, čak je mnogo učestaliji nego što možemo i zamisliti: od gotovo 60 milijuna ljudi koji su se vratili iz kliničke smrti, otprilike 10 do 18 posto imalo je ITS.14 U SAD-u njihov broj procjenjuje se na 16 milijuna i taj broj raste za 200.000 ljudi godišnje.
„ITS je univerzalno iskustvo koje se tiče svih ljudi svih razdoblja, svih uvjerenja, svih razina obrazovanja, kulture, društveno-kulturnoga podrijetla i životne dobi. Ne morate biti vjernik da biste iskusili ITS“, kaže dr. Theillier, dodajući kako svjedočanstva onih koji se sjećaju nečega što su iskusili tijekom kliničke smrti nalikuju jedno drugome i imaju iste etape, a tumačenje vlastitoga iskustva koje daje osoba neizbježno prolazi kroz filtar njegove kulture i njegovih uvjerenja.
Iz svojega iskustva, on objašnjava kako najprije „dolazi do subjektivne dekorporacije (u oko 45 posto slučajeva): osoba lebdi iznad svoga tijela, čak ima mogućnost udaljiti se u prostoru te se govori i o ‘izlasku iz tijela’ (izvantjelesnome iskustvu, na engleskom OBE: Out of Body Experience)“.
Zatim, promjena stanja te osobe koja može prolaziti kroz zidove, udaljiti se, putovati jako daleko.
„Prolazak kroz „tunel“ (u trećini slučajeva) i dolazak u nepoznati, nezemaljski prostor, gdje je prostor-vrijeme drukčije, što (u 2/3 slučajeva) vodi do bijele, zlaćane, sjajne svjetlosti koja nije zasljepljujuća, nego vrlo privlačna. Često dolazi do susreta s preminulim osobama, bliskim rođacima koje osoba prije toga jest ili nije poznavala, s kojima može voditi dijalog razmjenom misli“, navodi Theillier, dodajući kako je kulminacija iskustva susret je licem u lice sa „svjetlosnim bićem“ koje ima nevjerojatno obilježje: zrači izvanrednom, bezuvjetnom, neizrecivom, univerzalnom i osobnom ljubavlju.
„Tu osobu većina osoba naziva Bogom“, veli on, dodajući kako je česta trenutna percepcija filma o zemaljskome postojanju osobe uza spoznaju istine o sebi (životna bilanca) te da iz toga proizlazi duboki osjećaj mira i spokoja.
„Konačno, osoba se suočava s granicom, što ga dovodi do povratka u ovaj svijet. Vraća se u tijelo, ali ne bez žaljenja, ne bez poteškoća“, veli on, dodajući kako su posljedice da ovo iskustvo svjetla duboko i za cijeli život obilježava one koji su ga doživjeli, neovisno o religiji, uvjerenjima ili prethodnoj životnoj fi lozofiji. Osobe koje su doživjele ITS preispituju svoje prioritete, mijenjaju način života, razvijaju empatiju, prihvaćaju život onakvim kakav dolazi.
„Jedno je sigurno: nakon toga iskustva moj se odnos prema smrti potpuno promijenio! Od toga dana ne bojim se umrijeti! Razmišljam o tome kao o nečemu čudesnom, što će zaključiti naše vrijeme inkarnacije. Bit će to ‘čudesan prijelaz’ u neku drugu ‘dimenziju’, u neku drugu ‘svijest’, prema otkriću koje nam naše sadašnje sposobnosti ne dopuštaju ni zamisliti! Ova SVJETLOST dala mi je nepokolebljivo POVJERENJE u vječnost!“, svjedoči u knjizi Beatrice, koja je ITS doživjela tijekom poroda trećeg djeteta carskim rezom i tijekom operacije imala je srčani zastoj, bila u stanju kliničke smrti, o čemu su joj rekli tek nakon nekoliko dana. No ona je posvjedočila identičnu priču svima onima koji su doživjeli ITS.
No dr. Theillier kaže kako mora napomenuti da ta iskustva nisu uvijek idilična Naime, čini se da je u najviše 2 do 5 posto slučajeva prijavljeno teško, neugodno, katkada čak i zastrašujuće iskustvo koje ostavlja gorak okus, što ga osobe koje su to doživjele spontano nazivaju „paklenim“!
„Ne možemo ih nazvati ‘negativnim iskustvima tik do smrti’ zato što su oni koji su ih doživjeli dobili želju promijeniti svoj život jer ne žele proći kroz to isto kada ‘doista umru’“, veli Theillier, dodajući kako već ovdje na svijetu moramo odabrati put kojim želimo ići, jer poslije će biti prekasno.
