Papa vrlo živo pripovijeda o vlastitom rođenju i o rođenju svoje braće: pripovijest se može popratiti izvanrednim, dosad neobjavljenim fotografijama Franje u dobi od samo nekoliko mjeseci, iz njegove privatne zbirke.
Volim točnost, naučio sam cijeniti tu vrlinu. Doći navrijeme smatram svojom dužnošću, znakom pristojnosti i poštovanja. Ali prvi put i već sam kasnio. Termin je prošao još prije tjedan dana, a ja nikako da se odlučim. Bilo mi je lijepo kod mame. Srećom, partera odnosno primalja, gospođa Palanconi, bila je sposobna i iskusna žena, koja će u životu proslaviti čak pet tisuća rođenja. Kad je shvatila da se više ne smije čekati, pozvala je obiteljskog liječnika i on je dojurio. Zatekao je mamu u sobi, ležala je u krevetu; doktor Scanavino ju je pregledao, umirio je… a onda, i o tome se često naveliko pričalo na našim obiteljskim okupljanjima, sjeo joj je na trbuh, pritiskao, “poskakivao”, ne bi li potaknuo porođaj. I tako sam došao na svijet, na dan svetog Lazara iz Betanije, prijatelja kojega je Isus uskrsnuo iz mrtvih. “Izašao” sam s gotovo pet kilograma, a mama oko 44: uglavnom, bilo joj je itekako naporno…
Maria Luisa Palanconi pratit će u dolasku na svijet i svu moju braću, a potom čak i sina moje sestre.
Ne sjećam se rođenja svojega brata, drugorođenog Oscara Adriána, koji je dobio ime po ujaku, jer tada, 30. siječnja 1938., imao sam tek nešto više od godine dana. Ali zato pamtim rođenje svoje sestre Marte Regine 24. kolovoza 1940. A posebno se sjećam rođenja četvrtog: intiman je to, obiteljski prizor, pred očima mi je kao da se sada događa. Mi djeca svi smo bolesni, imamo gripu, Oscar i ja u svojoj sobi, moja sestrica u svojoj. Dolazi doktor Rey Sumai, pregleda nas sve troje, zatim sigurnim korakom krene niz hodnik, prema kućnoj biblioteci gdje su tatine knjige, a sad je ondje smještena mama. Uđe, stavi joj ruku na trbuh i uzvikne: »O, još malo!« Nekoliko sati potom dolazi gospođa Palanconi sa svojom velikom torbom. Tata i ujak nalaze se u kuhinji. Vrata biblioteke zatvaraju se pred nama, mama je unutra s primaljom, a mi djeca nagurali smo se iza vrata, priljubili na njih uho da prisluškujemo, da čujemo trenutak u kojem će doći novi bratac, njegov prvi vrisak životu. Odrasli su nam pričali o rodi koja treba doći iz Pariza – tko zna zašto, možda zato što od Velike svjetske izložbe održane krajem prethodnog stoljeća kao da je upravo iz toga grada dolazilo sve novo i moderno – ali Oscar i ja već smo shvatili što je na stvari. Znali smo kako se rađaju djeca. A te se večeri 16. srpnja 1942. rodio Alberto Horacio. Ekipa je bila gotovo sastavljena.
Obična obitelj, dostojanstvena. Dostojanstvu su nas roditelji stalno učili i riječima i djelom.
Od svoje druge godine života pa sve dok nisam navršio dvadeset jednu, stanovao sam stalno na broju 531 ulice Membrillar. U jednokatnici s tri spavaće sobe, roditeljskom i dvjema koje smo dijelili mi braća i sestre, s kupaonicom, kuhinjom s blagovaonicom, reprezentativnijim dnevnim boravkom, terasom. Za mene su ta kuća i ta ulica korijeni u Buenos Airesu i u Argentini. Običan stan u običnoj četvrti niskih kuća; vladalo je mirno i bezbrižno ozračje, atmosfera povjerenja u druge i u budućnost. Ako se mama morala nešto kasnije vratiti kući, pa se bojala da ćemo mi već doći iz škole, ostavila bi ključeve redarstveniku iz naše četvrti, odmah na uglu; no istina je zapravo, kako se to običava reći, da se moglo spavati uz otključana vrata. Bila je to četvrt srednjeg staleža usred grada u stalnoj mijeni i usred velike zemlje, jedne od površinom najvećih na svijetu. Popis stanovništva 1869. pokazao je da je broj žitelja još daleko od dva milijuna, ali kad sam se rodio 1936. već ih je bilo dvanaest milijuna i ta je brojka rasla eksponencijalno, a glavni grad već je bio jedna od najvećih metropola na svijetu. Te će se brojke s vremenom i više nego utrostručiti. Mlada zemlja, rođena na nepreglednoj i pustoj ravnici iz jedne od najzabačenijih i perifernih kolonija golema španjolskog carstva, bez blještavog mamca plemenitih kovina, čija je složena, tragična i čudesna povijest zgusnuta u malo više od dva stoljeća i nekoliko naraštaja. Moja domovina, prema kojoj i dalje osjećam istu veliku i snažnu ljubav. Narod za koji se svakodnevno molim, koji me oblikovao, pripremio i zatim predao drugima. […]
Kad se rodila i Maria Elena, također u kući u ulici Membrillar, 17. veljače 1948., nakon što je mama prethodno dijete izgubila na početku trudnoće, pleme je bilo na broju. S pridruženim Churrincheom, psićem neodređene i neodredive pasmine, kojega smo tako nazvali u čast drugog neukrotivog četveronošca iz pampe koji je nekoć pripadao djedu i baki s majčine strane. Mama je govorila da smo nas petero njezine djece kao prsti jedne ruke, svatko drukčiji; svi različiti i svi jednako njezini: »Jer ako se ubodem u prst, boli me jednako kao da sam se ubola u neki drugi.« […]
Tanos, tako nas zovu u Argentini. Među prvim talijanskim doseljenicima na Platu isticali su se u početku uglavnom Đenovljani, do te mjere da je Xeneixes postao pridjevak kojim se označavalo gotovo sve. Među talijanskim sjevernjacima mnogi su se prezivali Battista i tako je Bachicha postao uobičajen nadimak za Talijane. Tome se naposljetku pridodalo brojno doseljeništvo s juga Apeninskog poluotoka – iz Kalabrije, sa Sicilije, iz Apulije i Kampanije – a kad bi one koji su se iskrcali tko pitao odakle su, počeli su odgovarati: »Soy Napulitano«, Napuljac sam, i to se pretvorilo u Tanos, zbirno ime kojim se dio uzima za sve. Sve nas izjelice tjestenine.
