Pripovijedajući o svojem povijesnom apostolskom putovanju u Irak i jednako povijesnom susretu s ajatolahom Al-Sistanijem, papa Franjo prvi put otkriva da je bio meta dvostrukog pokušaja atentata, koji je završio smrću oboje atentatora:
Pandemija je svima poremetila planove, pa i meni: neke su obveze otkazane, druge su ostale, ali “na daljinu”, sva su apostolska putovanja odgođena. No čim se nešto otvorilo, odškrinulo, eto od čega nisam nikako htio odustati: od Iraka, zemlje dviju rijeka, Abrahamova zavičaja. Od susreta s tom mučeničkom Crkvom i s tim narodom koji je toliko propatio. I od toga da zajedno s ostalim vjerskim vođama napravim nov korak za bratstvo među vjernicima.
Gotovo su me svi nastojali odgovoriti od tog putovanja, prvog papinskog putovanja u bliskoistočni pojas poharan ekstremističkim nasiljem i džihadističkim skrnavljenjima; još nije dokraja popustio stisak Covida-19, pa i nuncij u toj zemlji, monsinjor Mitja Leskovar, upravo je bio pozitivan na virus, a svi su izvori izvještavali o visokoj razini ugroze sigurnosti i krvavi su napadi posijali tugu baš uoči mojega odlaska.
Ali ja sam htio ići do kraja. Osjećao sam da moram.
Govorio sam, u svom uskom krugu, da osjećam potrebu obići našega djeda Abrahama, zajedničkog pretka židova, kršćana i muslimana.
Ako djedova kuća gori, ako mu u njegovoj zemlji potomci riskiraju život ili su ga već izgubili, ispravno je što prije doći do kuće.
K tome, nije se smjelo još jednom razočarati ljude koji dvadeset godina prije nisu mogli primiti u zagrljaj Ivana Pavla II. zato što je Sadam Husein, nakon početne otvorenosti, spriječio njegov dolazak, kojim je toliko želio započeti jubilarnu 2000. godinu.
Dobro sam se sjećao kako je razbijen taj san.
Kao i proročanstva svetoga pape, koji je tri godine poslije, već star i bolestan, pokušao sve što je bilo u njegovoj moći, apelima i diplomatskim inicijativama, ne bi li spriječio nov rat koji će lažima o nikad pronađenom oružju za masovno uništenje samo pogoršati razaranja i ubijanja te gurnuti tu zemlju u kaos, pretvorivši je na više desetljeća u leglo terorizma.
Irački narod i Crkva predugo su čekali. Trebalo je pojačati napore kako bi se taj dio svijeta barem trgnulo iz mirenja s ratnom sudbinom, sa zakonom prevlasti jačega, s nemoći diplomacije i prava, a posebno u trenutku kad se činilo da je utjecaj pandemije izbrisao tu i mnoge druge krize s dnevnog reda. […]
Mosul me ranio u srce. Pogodio me poput udarca šakom već iz helikoptera: jedan od najdrevnijih gradova na svijetu, prepun povijesti i tradicije, svjedok smjene različitih civilizacija kroz vrijeme i nekad simbol miroljubivog suživota raznih kultura u istoj zemlji – Arapa, Kurda, Armenaca, Turkmena, kršćana, Sirijaca – pomaljao mi se pred očima kao gomila ruševina nakon tri godine okupacije Islamske države, koja je taj grad izabrala za svoju utvrdu.
Dok sam ga nadlijetao, izgledao mi je iz visine kao rendgenska snimka mržnje, jednoga od najdjelotvornijih osjećaja našega vremena, jer često sama stvara izlike koje ju raspiruju: politika, pravda i uvijek, tako bogohulno, religija, prividni su, licemjerni, priručni razlozi, zato što mržnja, baš kao u predivnim stihovima poljske pjesnikinje Wisławe Szymborske, »trči sama«.
Pa i nakon tog razaranja, vjetar mržnje nikako da jenja.
Upozorili su me čim smo dan prije sletjeli u Bagdad. Policija je obavijestila vatikansku žandarmeriju o izvještaju engleske tajne službe: žena opasana eksplozivom, mlada kamikaza, krenula je u Mosul kako bi izvršila samoubilački napad tijekom papinskoga posjeta. A punom je brzinom s istom namjerom krenuo i kombi.
Putovanje se nastavilo.
U predsjedničkoj palači u Bagdadu održali su se susreti s vlastima. A susret s biskupima, svećenicima, redovnicima i vjeroučiteljima u siro-katoličkoj katedrali Sayidat Al-Nejat, Naše Gospe od Spasenja, gdje su jedanaest godina prije ubijena dva svećenika i četrdeset šest vjernika, za koje je pokrenut postupak beatifikacije.
Uslijedio je susret s vjerskim vođama Iraka u ravnici grada Ura, pustoši gdje ostaci Abrahamove kuće graniče sa stepenastim tornjem čudesnoga sumerskog zigurata: kršćani iz različitih Crkava, muslimani, kako šijiti tako i suniti, jezidi, napokon su se našli pod istim šatorom u abrahamskom duhu kako bi se prisjetili da je najbogohulnija uvreda oskvrnuti ime Božje mrzeći brata. […]
A još sam prije toga bio u svetom gradu Nadžafu, povijesnom i duhovnom središtu šijitskoga islama, gdje se nalazi grobnica prorokova rođaka Alija; bio sam ondje radi susreta iza zatvorenih vrata do kojeg mi je bilo posebno stalo, jer predstavljat će kamen međaš na putu međuvjerskog dijaloga i razumijevanja među narodima. Sveta Stolica desetljećima je pripremala susret s velikim ajatolahom Alijem Al-Sistanijem, no nijedan od mojih prethodnika nije ga uspio ostvariti.
Ajatolah Al-Sistani bratski me primio u svojem domu, što je na Istoku gesta koja govori više od svih izjava i dokumenata jer znak je prijateljstva, pripadnosti istoj obitelji. To mi je godilo duši i osjetio sam se počašćenim: nikad prije nije primio šefove država i nikad prije nije ustao, no toga je dana, znakovito, sa mnom to više puta ponovio, dok sam ja s istim osjećajem poštovanja ušao u njegove odaje bez cipela. Od prvog je trenutka ostavio na mene dojam mudra čovjeka, čovjeka vjere, zabrinutog zbog nasilja, koji podiže glas u obranu najslabijih i progonjenih i potvrđuje svetost ljudskog života i važnost jedinstva naroda. Osjetio sam kakav nespokoj izaziva u njemu miješanje religije i politike, svojevrsnu odbojnost, koju dijelimo, prema “državnim svećenicima”, i istodobno zajednički poticaj velikim silama da odustanu od jezika rata i da daju prednost razumu i mudrosti. Sjećam se posebno jedne njegove rečenice, koju sam ponio sa sobom kao dragocjen dar: »Ljudska su bića ili braća po vjeri ili jednaki po stvaranju.« U bratstvo je već upisana jednakost, ali u svakom slučaju, jednakost je granica ispod koje se ne može ići. Zato, baš kao i istinski razvoj, put mira ne može nikada biti dvosmjeran, nikada ne može ići protiv, može biti samo uključiv, uz duboko poštovanje.
Kad sam sutradan pitao žandarmeriju zna li se što o dvoje atentatora, zapovjednik mi je lakonski odgovorio: »Više ih nema.« Presrela ih je iračka policija i digla u zrak. I to me jako pogodilo. I to je bio otrovni plod rata.
