Duhovita je djevojčica ta nada. Zna da su humor i osmijeh začin života i način da s otpornošću odgovorimo na poteškoće, čak i na životne križeve. A ironija, kojoj pristaje kao salivena pronicava definicija iz pera književnika Romaina Garyja, izraz je dostojanstva, »potvrda superiornosti ljudskoga bića u odnosu na ono što mu se događa«.
U obitelji, kad sam bio dijete, i to je bio predmet odgoja koji su nam pružili roditelji. […] Veselje, zdrava ironija i šala smatrali su se važnima u odgoju mene i moje braće. […] Moja je obitelj u svom životu iskusila nemalo poteškoća, patnje, suza, no i u najtežim trenucima uvjerili smo se da osmijeh i smijeh mogu izmamiti energiju kako bi se krenulo dalje. Posebno nas je tata naučio tome. Nije riječ o tome da se problemi potiskuju, ignoriraju, umanjuju – komedija uostalom nije ništa drugo doli tragedija viđena sleđa – nego o tome da se u sebi sačuva veselost bez koje je nemoguće suočiti se s njima i prevladati ih. […]
Upravo kako bih istaknuo tu neraskidivu vezu, taj sretni brak između nade i veselja, u mjesecima koji su prethodili otvaranju Svetih vrata za novi Jubilej susreo sam se u Vatikanu s više od stotinu komičara različitih narodnosti i usmjerenja. Netko je primijetio kako je to lijep skok u odnosu na vremena kad su se glumci i lakrdijaši morali pokapati u neposvećenoj zemlji, ali kad čovjek odabere ime Franjo, ime “Božjeg lakrdijaša”, vjerojatno je to najmanje što se od njega može očekivati. Nedugo potom, jedan mi je od njih duhovito rekao kako je baš krasno pokušati nasmijati Boga… samo što, zbog toga što je sveznajući, predvidi sve tvoje dosjetke pa ti upropasti šalu. Upravo je to humor koji godi srcima.
Život neizbježno donosi jade, dio su svakog puta nade i obraćenja. No treba po svaku cijenu izbjegavati da se uljuljkamo u potištenost i ne smijemo joj dopustiti da nam zatruje srce. […] Nisu na ta iskušenja imune ni posvećene osobe. Nailazi se nažalost na ogorčene, snuždene, autoritarne a na autoritativne, na takve koji su više “samci” nego zaručnici Crkve, više dužnosnici nego pastiri, ili pak površni umjesto veseli, a ni to zasigurno nije dobro. No mi svećenici uglavnom smo skloni humoru i navikli smo na viceve i anegdote, a osim što smo im nerijetko predmet, znamo ih i pričati.
Pa tako i pape. Šaljiva ćud Ivana XXIII. bila je dobro poznata i za jednog je govora više-manje ovako rekao: »Često mi se događa noću da počnem razmišljati o nizu ozbiljnih problema. Tada hrabro i čvrsto odlučim da ujutro odem razgovarati s papom. Onda se probudim sav u znoju i sjetim se da sam ja papa.« Kako ga samo razumijem… Nije zaostajao za njim ni Ivan Pavao II. Tijekom priprema za konklavu, dok je još bio kardinal Wojtyła, stariji kardinal, prilično rigidan, prišao mu je da ga prekori zato što skija, planinari, vozi bicikl, pliva… »Ne bih rekao da su to aktivnosti primjerene vašoj ulozi«, rekao mu je potiho. Na što je budući papa odgovorio: »Ali znate li vi da su to u Poljskoj uobičajene aktivnosti najmanje 50 posto kardinala?« U Poljskoj su tada bila samo dva kardinala.
Ironija je lijek, ne samo kako bi se osokolilo i prosvijetlilo druge, nego i sebe, jer autoironija je moćno sredstvo protiv napasti narcizma. Narcisoidne osobe neprestano se promatraju u zrcalu, lickaju se, ogledavaju se, ali uvijek je najbolji savjet pred ogledalom nasmijati se samome sebi. Donijet će nam to mnogo dobra. Bjelodano će dokazati onu staru kinesku poslovicu, da postoje samo dva savršena čovjeka: jedan je mrtav, a drugi se nikada nije rodio. […] I u Crkvi neformalno postoji složena podjela viceva i šala ovisno o redu, kongregaciji, ulozi. […] Vicevi o isusovcima, kao i isusovački vicevi, posebna su kategorija, usporediva možda samo s vicevima o karabinjerima u Italiji ili o židovskim majkama u jidiškom humoru.
Kad je riječ o narcizmu koji treba spriječiti pravom dozom autoironije, pada mi na pamet vic o pomalo taštom jezuitu koji ima problema sa srcem i mora u bolnicu. Prije nego što uđe u operacijsku salu, isusovac pita Boga: »Gospodine, je li kucnuo moj čas?«
»Ne, živjet ćeš još barem četrdeset godina«, kaže mu Bog. Čim se malo oporavi, isusovac iskoristi priliku, kad je već u bolnici, da obavi presađivanje kose, lifting lica, liposukciju, podizanje kapaka, da sredi zube… uglavnom, izađe iz bolnice kao drugi čovjek. No tek što izađe, pred bolnicom na njega naleti automobil i on umre. Kad se nađe pred Bogom, negoduje: »Ali, Gospodine… rekao si mi da ću živjeti još četrdeset godina!« A Bog će: »Ups, oprosti… nisam te prepoznao…«
A ispričali su mi i jedan koji me se izravno tiče, o papi Franji u Americi. Ide više-manje ovako: čim izađe iz zrakoplova u New Yorku, na apostolskom putovanju po Sjedinjenim Državama, papu Franju dočeka golema limuzina. Malo mu je neugodno zbog sve te raskoši, ali onda pomisli kako odavno nije vozio, a takav auto ama baš nikada, i zato pomisli: pa dobro, tko zna kad ću opet imati priliku… Pogleda limuzinu i zamoli vozača: »Ne biste mi možda dali da malo ja probam?« A vozač će: »Gledajte, Vaša Svetosti, stvarno mi je žao, ali ne mogu, nikako, znate, procedure, protokol…« Ali znate što se priča, kakav je papa kad si uvrti nešto u glavu, uglavnom navaljuje on, navaljuje, sve dok vozač ne popusti. Papa Franjo tad sjedne za upravljač i vozi po jednoj od onih golemih cesta i… svidi mu se, nagazi gas, 50 na sat, 80, 120… Sve dok ne začuje sirenu i policijska kola mu priđu i zaustave ga. Mlad policajac priđe zatamnjenom staklu, papa pomalo prestrašeno spusti prozor, a mladac problijedi kao krpa. »Ispričajte me na trenutak«, kaže i vrati se u svoja kola da nazove centralu. »Šefe… mislim da imam problem.«
A šef će: »Kakav problem?«
»Pa, zaustavio sam auto zbog prekoračenja brzine… ali u njemu se vozi velika faca.«
»Koliko velika? Gradonačelnik?«
»Ne, šefe, veća faca od gradonačelnika…«
»Pa tko je veća faca od gradonačelnika? Guverner?«
»Ne, još veća faca…«
»Nije valjda predsjednik?«
»Još veća faca, rekao bih…«
»Pa tko može biti veća faca od predsjednika?«
»Čujte, šefe, nemam ja pojma tko je, reći ću vam samo da mu je šofer papa!«
Evanđelje nas upozorava da ponovno postanemo kao djeca (Mt 18, 3), radi vlastitog spasenja, podsjeća nas tako da iznova steknemo njihovu sposobnost za smijeh, a ona je, psiholozi su se pobrinuli da izračunaju, deset puta veća nego kod odraslih.
Ništa me danas ne veseli toliko koliko susresti djecu: ako me kao dijete imao tko učiti osmijehu, sada kad sam star, često su mi učitelji djeca. Ti me susreti najviše dirnu, od njih se najbolje osjećam. A odmah zatim susreti sa starcima koji blagoslivljaju život, odriču se svake ljutnje, donose radost vina koje je s godinama postalo bolje – neodoljivi su. Znaju i plakati i smijati se, kao i djeca. Kada djecu uzmem u naručje tijekom audijencija na trgu Svetoga Petra, najčešće se smiješe; ali neka, kad me vide u bijelom, pomisle da sam liječnik koji im je došao dati injekciju i onda se rasplaču. Djeca su prvaci u spontanosti, ljudskosti, i podsjećaju nas da onaj tko se odrekne vlastite ljudskosti odriče se svega, a kad nam postane teško gorko zaplakati ili grohotom se nasmijati, tada je uistinu započela naša propast. Postali smo neosjetljivi, a neosjetljivi odrasli nikome ne čine dobro, ni sebi, ni društvu, ni Crkvi.
