Meksiko, smješten na južnom dijelu sjevernoameričkog kontinenta, za posjetitelje je jedna od ljepših i zanimljivijih zemalja. Sa zapadne strane oplakuje ga Tihi ocean, a s istoka Meksički zaljev odakle se proteže Atlantski ocean.
Promatrano iz svemira, prijelaz od sjevernoameričkog kontinenta prema Srednjoj Americi nalik je rogu koji se sužava od sjevera prema jugu i završava u poluotoku, također sličnom rogu, Yucatanu. Posebnost toga poluotoka je oko 1.300 km dugi „prst“ poluotoka Baja California. Iz zrakoplova je lako primijetiti da su većinski dijelovi Meksika planinski. Samo poluotok Yucatan i obalno područje su ravni.
S površinom od 1.972.550 km četvornih Meksiko je veći od kopnene i morske Hrvatske za 22 puta, a samo od kopnene Hrvatske 35 puta. Od sjevera do juga dug je 3.170 km, od zapada prema istoku širok 1.200 km. Najuži njegov dio širok je samo 225 km. Na sjeveru graniči sa Sjedinjenim Američkim Državama, a na jugu s Guatemalom i Belizeom (raniji britanski Honduras). Ime Meksiko dali su mu domoroci Azteki. Španjolci su nazvali Meksikom i grad koji su sagradili na ruševinama Teotihuacana.
Meksiko ima oko 100 milijuna stanovnika, a skoro trećina su stanovnici glavnoga grada Meksika. Govori se španjolskim jezikom, jer je Meksiko godinama bio španjolska kolonija.
Neki dijelovi Meksika, kako tvrde geolozi, stari su preko 65 milijuna godina, a u vrijeme tercijara obrastao je šumom. Trusno je područje i nikakvo čudo da je bilo mnogo potresa, kojih ima i danas. Potres je 1985. uzdrmao grad Meksiko i te je godine život izgubilo preko 10.000 ljudi, a 1999. potresao je područje Pueble, ali s manjim posljedicama. To je i vulkanska zemlja. Od vremena do vremena „oživi“ vulkan Popocatepetl (5.465 m nadmorske visine) u čijoj blizini živi oko 30 milijuna ljudi. Planinski vrhunci su visoki do 2.100 metara, a neki i iznad 3.000 m.
Poluotok Baja California dug je 1.250 km i širok samo 90 km, a posijan je vrhuncima visokim i do 3.000 m.
Zašto pisati o Meksiku?
Koga od čitatelja zanimaju brda, vrhunci, zrak, zemlja, podneblje… u jednoj dalekoj zemlji, taj će uzeti atlas i sve to dobro proučiti. Zašto mi pišemo o Meksiku, „kriva“ je Gospa. Zašto drugi pišu o Međugorju ili dolaze u Međugorje, „kriva“ je Gospa.
Prošle je jeseni mladi franjevac, nadahnut međugorskim fenomenom, upravo iz Meksika u Međugorje doveo 35 hodočasnika. Naravno, mnogi to već godinama čine. Sigurno bi bio za njega i za njih zanimljiviji njihov Popocatepetl s 5.000 i više metara (vrhunac na kojem izbija vulkan), nego hercegovački brežuljak Križevac, kad bi oni bili planinari. Ipak, taj brežuljak Križevac, na koji su se popeli kao hodočasnici, ponudio je mnogo više: Mogli su bolje vidjeti i doživjeti duhovno Nebo. Kao što je bio slučaj sa siromašnim Indijancem Juanom Diegom koji je prije 475 godina doživio Nebo u liku Gospe na jednom brdu u Meksiku. O tome je polovicom 16. stoljeća svoje djelo na aztečkom jeziku nahuatl napisao indijanski pisac Antonio Valeriano. Original je zagubljen, no sačuvala se njegova kopija. Tekst koji slijedi prijevod je s francuskog jezika. Budući da je veoma zanimljiv dijalog između Gospe i siromašnog vidioca Meksikanca Juanita Diega, odlučili smo ga bez skraćivanja prenijeti. Svako tumačenje bi to samo osiromašilo.
Deset godina nakon zauzeća Meksika završio je rat i mir je zavladao među narodom; vjera i poznavanje pravoga Boga za kojega živimo počinje cvjetati – tako počinje povjesničar zbivanja u tom vremenu. U ono vrijeme, godine 1531., prvih dana mjeseca prosinca, živio je siromašni Indijanac, zvani Juan Diego, poznat kao rođeni Cuautitlan koji je uz Gospu glavni protagonist ovoga pisanja.
Prvo ukazanje
Jedne subote (9. prosinca 1531.) u cik zore uputio se Juan Diego na bogoslužje i radi nekih svojih drugih poslova u grad. Kad je stigao do podnožja brežuljka Tepeyac, pojavi se svjetlo na brežuljku i čuo je ugodan pjev različitih ptica. Pjev se lagano utišao i činilo se kao da odzvanja jeka toga pjeva. Bio je ljepši i ugodniji pjev od svih ptica pjevica. Juan Diego se zaustavi i poče sam sa sobom govoriti:
„Kakva sreća, jesam li ja dostojan ovoga što čujem? Sanjam li? Jesam li se probudio? Gdje sam? Možda sam u zemaljskom raju o kojem su govorili naši stari? Možda sam sad u nebu?“
Pogledao je prema istoku, gore prema brežuljku odakle je dolazio ugodni nebeski pjev. Odjednom pjev prestade i nastade tišina. Čuo je glas koji je dolazio s brda:
„Juanito, Juan Dieguito.“ Okrenuo se u smjeru odakle je dolazio glas. Nije se prestrašio. Naprotiv, klicao je. Popne se na brežuljak pogledati odakle je dolazio glas. Kad se popeo na vrh, vidio je jednu Gospođu koja je stajala i koja ga je pozvala da joj se približi.
Dok se približavao, divio se njezinoj nadljudskoj krasoti. Haljina joj je sjajila poput sunca. Litica na kojoj je stajala blistala je žarkim svjetlom kao okružena narukvicom od dragocjenog kamenja, a zemlja je svijetlila kao duga na nebu. Travurine koje su rasle na ovom mjestu bile su poput smaragda, lišće im kao modruljica (tirkiz), njihove grane i njihovo trnje kao zlato. Nakloni se pred njom i posluša njezinu riječ.
Bila je blaga i uljudna, kao netko koji vas duboko šarmira i očara.
Ona mu kaže: „Juanito, najponizniji od mojih sinova, kamo ideš?“ On joj odgovori:
„Gospođo i dijete, ja trebam stići do tvoje crkve u Meksiku, u Tlatilolcu, da pratim božanske stvari koje su nam dali i poučavali naši svećenici i naši delegati i naš Gospodin.“
Voljela bih da se sagradi crkva
Ona mu je ovako rekla: „Znaj i razumij dobro, najponizniji od mojih sinova, da sam ja uvijek Sveta Djevica Marija, Majka pravoga Boga, za kojega postojimo, Stvoritelja svih stvari, Gospodara neba i zemlje.
Voljela bih da se ovdje odmah sagradi crkva da vam mogu pokazati i dati svoju ljubav, svoje sažaljenje, svoju pomoć i zaštitu, jer ja sam vaša milosrdna majka, vama i svim stanovnicima ove zemlje i svima koji me ljube i zazivaju i imaju pouzdanje u mene. Ja slušam njihove tužaljke i liječim njihove bijede i nevolje. Kako bi ispunio što traži moja blagost, pođi u biskupovu palaču u Meksiko i reći ćeš mu da imam veliku želju da bude sagrađena crkva meni na čast na ovoj ravnici. Ispričat ćeš mu potanko što si sam vidio, čuo i čemu si se divio. Bit ću ti neizmjerno zahvalna i za to ću ti uzvratiti. Učinit ću te sretnim i dostojnim nagrade za tvoj trud koji ćeš podnijeti u ovom poslanju. Evo, čuo si moje upute, moj ponizni sine, idi i učini to.“
I odmah joj se nakloni i reče: „Gospođo, ja ću vas u svemu poslušati. Sada ću te ostaviti, ja, tvoj ponizni sluga.“ Sišao je s brežuljka i pošao putem koji vodi ravno u grad Meksiko.
Drugo ukazanje
Kad je stigao u grad, uputi se izravno i bez oklijevanja u biskupski dvor gdje je boravio upravo imenovani biskup, otac Juan de Zumarraga, franjevac. Želio je vidjeti biskupa. Rekao je posluzi da ga najave. Nakon dugog čekanja biskup ga je primio. Ulazeći, naklonio mu se priginjući koljeno i predao mu poruku Nebeske Gospođe. Ispričao je sve što ga je zadivilo, što je vidio i čuo. Pošto ga je saslušao i čuo poruku, biskup je ostao suzdržan. Rekao mu je: „Ti ćeš ponovno doći i ja ću te saslušati po potrebi. Sve ću ovo ponovno razmotriti i razmisliti i o željama radi kojih si došao.“ Juanito je otišao tužan, jer poruka nije bila posve ispunjena. Vratio se istog dana do brežuljka i susreće Nebesku Gospođu koja ga je čekala na istom mjestu gdje je bila i prvi put. Baci se pred nju i rekne joj: „Gospođo, najmanja od mojih kćeri, moje dijete, bio sam tamo gdje si me poslala pokoravajući se tvojim uputama. S mnogo poteškoća sam ušao u biskupov ured. Vidio sam ga i prenio mu tvoju poruku. Bio je ljubazan i sve je pažljivo saslušao, ali mu odgovor bi da mi, ipak, ne vjeruje. Rekao je: „Ti ćeš ponovno doći i ja ću te saslušati po svom nahođenju. Sve ću ovo ponovno razmotriti i razmisliti o željama radi kojih si došao.“
Ja sam savršeno razumio po onome što mi je odgovorio da je mislio, da je tvoja želja da ovdje bude sagrađena crkva, zapravo moja izmišljotina, a ne tvoja naredba i zato te jako molim, Gospođo, da izvršenje svoje poruke povjeriš nekome drugome koji je važan, poznat, koji uživa ugled i poštovanje, da bi mu se vjerovalo; jer ja sam jedno ništa, mali konopčić, male ljestve, peteljka, jedan list, a ti, moje Dijete najmanje od moje djece, moja Gospođo, ti si me poslala na jedno mjesto koje ja nikada ne posjećujem niti se tu ugodno osjećam. Molim te, oslobodi me te velike neugodnosti i ne budi ljutita, Gospođo.“
Ti ideš biskupu u moje ime
Djevica Marija odgovori: „Slušaj, najmanji od mojih sinova, moraš shvatiti da ja imam brojne sluge i glasnike kojima bih mogla povjeriti ove poruke i svoje želje, ali ti si taj kojega potičem i molim da mi pomogne, da tvojim posredovanjem bude moja želja ispunjena. Žarko te molim, ti najmanji od mojih sinova, i odlučno ti naređujem da pođeš sutra k biskupu. Ti ideš tamo u moje ime i upoznat ćeš ga s mojom cjelovitom željom da ga molim da započne gradnju crkve. I reci mu također da sam te ja, uvijek Djevica, Sveta Marija, Majka Božja, osobno poslala“.
Juan Diego odgovori:
„Gospođo, moje dijete, ne želim ti zadavati muke. Radosno ću poslušati tvoje upute. Ni pod kojim uvjetima neću odustati. Izvršit ću tvoju želju. Iako nije samo put opasan, možda neću biti ni saslušan, ili ako me i sasluša, neće mi se vjerovati. Sutra poslije podne o zalasku sunca donijet ću ti biskupov odgovor. Sad se opraštam od tebe, najmanja od moje djece, moje dijete i Gospođo. Odmori se u međuvremenu.“
I on je otišao odmoriti se u svojoj kući.
Ukazanje Gospe Guadalupske Juanu Diegu na brdašcu Tepeyac u Meksiku, koje se dogodilo 9. prosinca 1531. godine, promijenilo je povijest Amerike. U desetljeću koje je slijedilo kršćanstvo je primilo gotovo deset milijuna Indijanaca. U drugom nastavku povijesti ukazanja Gospe Guadalupske donosimo doživljaje vidioca Juana Diega i nastanak čudotvorne slike na njegovoj tilmi, ogrtaču izrađenu iz vlakana kaktusa.
Treće ukazanje
Biskup je postavljao pitanja
Idućeg dana otišao je iz kuće prije zore i uputio se u Tlatilolco, da bude poučen o božanskim stvarima, ali i nazočan prozivanju svoga imena, poslije čega bi pošao vidjeti biskupa. Oko deset sati, poslije sudjelovanja u misnom slavlju i upisa svoga imena, Juan Diego se žurno uputio u biskupov dvor.
Čim je stigao, pokušao je vidjeti biskupa. Uspio ga je vidjeti tek nakon mnogo neugodnosti. Kleknuo je pred njegove noge. Bio je tužan dok mu je izlagao upute Nebeske Gospođe moleći Boga da povjeruje poruci i želji Bezgrješne da sagradi jedan hram tamo gdje je ona htjela.
Biskup, da bi bio siguran, postavljao mu je mnoga pitanja: Gdje je vidio Gospođu i kako je ona izgledala. Sve je biskupu savršeno opisao. Unatoč preciznom tumačenju njezina izgleda i svega onoga što je vidio i da je ona sama rekla da je uvijek Djevica Sveta Majka Spasiteljeva, našega Gospodina Isusa Krista, biskup mu nije ni najmanje povjerovao govoreći da za njegovu molbu treba mnogo više dokaza. Potreban je znak da bi mogao vjerovati da ga je doista poslala Nebeska Gospođa. Tada je Juan Diego rekao biskupu: „Monsinjore, slušajte! Kakav treba biti znak koji tražite? Ja ću ga zahtijevati od Nebeske Gospođe koja me je i poslala k vama.“
Poslao uhode za Diegom
Biskup, vidjevši da je Juan Diego bez ikakve sumnje to prihvatio i da se nije povukao, poslao ga je po znak. Zapovjedio je nekima u koje je imao povjerenja da ga slijede i prate kamo god bude išao, koga će vidjeti, s kim će govoriti. Oni koji su ga slijedili, dok su prelazili preko potoka blizu mosta Tepeyac, ubrzo su ga izgubili iz vida. Tražili su ga posvuda, ali ga nisu mogli naći. Vratili su se ne samo jer su bili umorni nego i zato jer su bili izigrani, što ih je strašno boljelo. I to je bilo sve što su mogli ispričati biskupu. Da uvjere biskupa kako Juanu Diegu ne treba vjerovati, govorili su mu kako je Diego sve to izmislio ili je samo sanjao što je pričao i tražio. Napokon su smislili ovo: ako bi se ikada povratio, zadržat će ga i oštro kazniti da konačno prestane lagati i varati.
U međuvremenu je Diego bio s Blaženom Djevicom noseći joj biskupov odgovor. Kad ga je Gospa saslušala, rekla mu je:
„Dobro, moj mali, ti ćeš sutra ponovno dolje i ponijet ćeš znak biskupu koji je tražio. I s tim (znakom) će ti povjerovati i u njegovom pogledu neće biti sumnje. I znaj, moj mali, uzvratit ću ti za tvoju brigu, trud i napor. Sutra ću te čekati ovdje.“
Četvrto ukazanje
Ujak teško bolestan
Sljedećeg dana, a bio je ponedjeljak, Diego je trebao ponijeti znak, ali se nije vratio na brdo Tepeyac. Naime, kad se vratio kući, našao je ujaka Juana Bernardina teško bolesna. Odmah je pozvao liječnika da mu pomogne, ali je bilo suviše kasno, jer mu se stanje još i pogoršalo. Kada je pala noć, ujak ga je zamolio da u zoru pođe u Tlatilolco dovesti mu svećenika da ga pripravi i ispovjedi, jer je bilo sigurno da će umrijeti, da se više neće podići.
U utorak prije zore Juan Diego je pošao od kuće u Tlatilolco po svećenika i kako se približavao putu koji spaja nizbrdicu koja vodi do brežuljka Tepeyac prema zapadu, gdje je običavao prelaziti put, rekao je samom sebi:
„Ako nastavim ovim putem, Gospođa će me sigurno vidjeti i bit ću zadržan da odnesem znak biskupu kako je dogovoreno; ali moja je prva briga poći najprije po svećenika, jer ga moj ujak sigurno čeka.
Zaobišao je brežuljak da ga ona ne bi vidjela, ona koja vidi posvuda. Ipak, vidio ju je kako silazi s brežuljka i gleda prema mjestu gdje su bili prethodni susreti. Približi mu se na podnožju brežuljka i veli mu:
„Što ima, najmanji od mojih sinova? Kako si?“
Je li bio više žalostan ili postiđen ili prestrašen? Nakloni se pred njom. Pozdravi je riječima:
„Moje Dijete, najnježnija od mojih kćeri, Gospođo, Bog hoće da bude kako želiš. Kako si ovoga jutra? Je li zdravlje dobro, Gospođo i moje dijete? Ja ću te ražalostiti. Znaš, moje dijete, da je jedan od tvojih slugu, moj ujak, teško bolestan. Napala ga je kuga i na umoru je. Žurim se prema tvojoj kući u Meksiko pozvati jednoga od tvojih svećenika, miljenika Božjeg, da ispovjedi i odriješi od grijeha moga ujaka, jer poslije našega rođenja došli smo na svijet da se sačuvamo od smrtnih djela. Iako ja sada odlazim, brzo ću se vratiti ovdje i odnijeti tvoju poruku. Gospođo, moje dijete, oprosti mi, budi za čas strpljiva sa mnom. Neću te prevariti, najmanja od mojih kćeri. Sutra ću doći žurno.“
Kada je čula riječi Juana Diega, Sveta Djevica mu reče:
„Poslušaj me i dobro razumi, najmanji od mojih sinova, ništa te ne treba žalostiti ni mučiti. Neka tvoje srce ne bude tužno. Nemoj strahovati zbog te bolesti, niti zbog neke druge bolesti ili tjeskobe. Nisam li ja tu, ja tvoja majka? Nisi li pod mojom zaštitom? Nsam li ja tvoje zdravlje? Ne odmaraš li se sretan na mom krilu? Što želiš više od toga? Što god bude, ne budi nesretan ili tužan. Ne budi žalostan zbog ujakove bolesti, neće od nje umrijeti. Budi siguran da je sada zdrav.“
(Kako je saznao poslije, njegov je ujak u tom trenutku ozdravio). Kad je Juan Diego čuo te riječi Nebeske Gospođe, bio je veoma utješen. Bio je sretan.
Mirisave ruže nalik biserima
Gospođa mu zapovjedi da se popne na brežuljak gdje su razgovarali za prethodnih susreta. Rekla mu je:
„Popni se, najmanji od mojih sinova, sve do vrhunca brežuljka; tamo gdje si me vidio i odakle sam ti davala upute, vidjet ćeš razno cvijeće. Nakupi cvijeća i donesi ga preda me.“
Juan Diego se odmah popne na brežuljak. Kad se popeo, bio je zapanjen. Toliko je bilo lijepih i različitih kastiljanskih ružičnjaka koji su svakako cvjetali prije sezone, jer su se izvan sezone smrzavali. Mirisave i prekrivene kapljicama rose bile su poput najdivnijih bisera. Odmah ih je počeo brati. Skupljao ih je i stavljao u svoj ogrtač (tilmu). Vrhunac brežuljka nije bio mjesto gdje bi moglo cvjetati bilo koje cvijeće jer su tu bile stijene, trnje i druga travurina. Tu i tamo bilo je trave, ali nikako u prosincu kada se vegetacija smrzavala. Sišao je s brežuljka i ruže koje je nabrao odnio Nebeskoj Gospođi, a ona ih je uzela i ponovno ih stavila u njegov ogrtač govoreći:
„O najmanji od mojih sinova, ova raznolikost ruža dokaz je i znak koji ćeš odnijeti biskupu. U moje ime ćeš mu reći da će u tome vidjeti moju želju i da se tome treba prilagoditi. Ti si moj veleposlanik, najdostojniji moga povjerenja. Strogo ti naređujem da ne odmotavaš svoj ogrtač osim u biskupovoj nazočnosti, njemu ćeš pokazati što si donio. Ti ćeš mu sve ispričati. Reći ćeš mu da sam ti ja zapovjedila da se popneš gore na vrh brežuljka i ubereš cvijeće. I sve ono što si vidio i što te je očaralo možeš mu reći i tako ga uvjeriti da pristane na gradnju crkve.“
Poslije primljenih savjeta uputio se u Meksiko, sretan i siguran u uspjeh, noseći s mnogo brige sadržaj svoga ogrtača, pazeći da ništa ne ispadne iz njegovih ruku i opijajući se mirisom raznolikog i lijepog cvijeća.
Juan je uporno čekao
Kad je stigao u biskupov dvor, upravitelj i druga biskupova posluga došli su mu u susret. Molio ih je da kažu biskupu da ga želi vidjeti, no nitko to nije htio učiniti. Glumili su da ga ne razumiju, vjerojatno zato što je bilo suviše rano ili su ga poznavali kao nepoželjnog i onoga koji ih je namučio. Štoviše, njihovi kolege su pričali da su ga izgubili iz vida kad su ga ono uhodili.
Čekao je dugo vremena. Kad su vidjeli da tako dugo čeka stojeći, umoran, ne čineći ništa da ga se pozove, a vidjevši da nešto ima u svom ogrtaču, približili su mu se da saznaju što to ima. Juan Diego, vidjevši da ne može sakriti što nosi i znajući da će ga zadirkivati, malo otvori ogrtač u kojem se nalazilo cvijeće. Kad su vidjeli raznolikost kastiljanskih ruža izvan sezone, bili su zapanjeni jer su bile potpuno svježe, u punom cvatu, tako mirisne i tako lijepe. Pokušali su izvući neke ruže ali im to nije uspjelo. Nisu mogli vidjeti stvarno cvijeće. Na mjestu ruža pojavile su se slike utisnute ili oslikane na platnu. Otišli su reći biskupu što su vidjeli. Kazali su mu da bi ga Indijanac želio vidjeti. Kad je biskup to čuo, shvatio je da je Juanito donio dokaz. Zapovjedi da ga odmah puste unutra.
Ja bih vjerovao
Već na ulazu, kako je to bio običaj, Juan Diego se pokloni pred njim i potanko mu ispriča što je vidio i kakvu je poruku donio. Kazao je:
„Monsinjore, ja sam učinio što si zapovjedio. Išao sam reći mojoj Ami, mojoj Nebeskoj Gospođi, Presvetoj Mariji, predragocjenoj Majci Božjoj da si tražio znak kako bi mogao povjerovati da treba sagraditi crkvu tamo gdje je ona zahtijevala. Ja sam joj rekao da sam ti dao riječ da ću donijeti znak i dokaz njezine želje kako si to zatražio. Ona je popustila i udovoljila tvom traženju.
Rano jutros me pozvala da te ponovno vidim. Zamolio sam je još jednom za znak da mi možeš povjerovati i ona mi je rekla da će mi dati znak. Poslala me na vrh brežuljka, gdje sam je običavao vidjeti, da uberem različitih kastiljanskih ruža. Čim sam ih ubrao, njoj sam ih odnio. Uzela ih je svojom rukom i odmah stavila u moj ogrtač da ti ih donesem i osobno predam. Čak i da sam znao da gore na brežuljku nije bilo mjesta gdje bi moglo rasti svijeće, jer ima mnogo stijenja, trnja, drače…, ja bih joj vjerovao.
Kad sam se približio vrhuncu brežuljka, vidio sam da se nalazim u raju gdje je puno raznovrsnih lijepih kastiljanskih rosnih i blještavih ruža i odmah sam ih ubrao. Rekla mi je da ih donesem tebi, i to sam učinio, da u njima možeš vidjeti znak koji si od mene tražio. Evo, one su tu, primi ih!“
Raširio je svoj bijeli ogrtač i kad su te različite kastiljanske ruže pale na zemlju, na ogrtaču se pojavila krasna slika Blažene Djevice Marije, Majke Božje, kakva je i danas u crkvi Tepeyac, prozvanom Guadalupe.
Kada je biskup vidio sliku, s prisutnima je pao na koljena. Ostali su zadivljeni. Ustali su pogledati sliku, drhtali su i s tugom posvjedočili da su je promatrali svojim srcem i svojim duhom. Biskup je u suzama molio i tražio oproštenje što nije odmah ispunio njegovu molbu. Kad je ustao, s vrata Juana Diega skinuo je ogrtač na kojem se pokazala slika Nebeske Gospođe. Ogrtač je stavio u svoju kapelicu. Na biskupovu želju Juan Diego je u biskupovu dvoru ostao još jedan dan.
Idućeg dana biskup mu je rekao:
„Pokaži nam gdje Nebeska Gospođa želi da bude sagrađena crkva.“
I sve nazočne pozove da pođu na brdašce Tepeyac.
Tek nakon dobivanja znaka koji je tražio da bi povjerovao u ukazanje Majke Božje, biskup Zumarraga s Juanom Diegom i svojom pratnjom posjećuje mjesto ukazanja. Htio je vidjeti mjesto na kojemu Gospa želi da joj se podigne kućica, crkva. Već za nekoliko dana kućica je sagrađena te u minulih gotovo pet stoljeća izgrađene su dvije, Stara i Nova bazilika. Danas Tepeyac, najveće Gospino svetište u svijetu, godišnje posjeti oko dvadeset milijuna hodočasnika.
Ukazanje Juanu Bernardinu
Čim je Juan Diego pokazao gdje Nebeska Gospođa traži da se sagradi crkva, zatražio je dopuštenje da ode. Naime, želio se vratiti kući i vidjeti ujaka Juana Bernardina koji je bio teško bolestan kad ga je ostavio i pošao u Tlatliloco po svećenika da bi ga ispovjedio i dao mu odrješenje. Nebeska mu je Gospođa rekla da je ujak zdrav. Biskup i njegova pratnja nisu pustili Juana Diega samoga, već su pošli s njime k Bernardinovoj kući.
Kad su stigli, vidjeli su da je ujak veseo i dobra zdravlja. Bio je vrlo iznenađen da je njegov nećak u tako visokoj pratnji pa ga upita za razlog te časti. Juan Diego je odgovorio da mu se, kad je pošao po svećenika, ukazala Nebeska Gospođa u Tepeyacu i rekla mu da ne bude tužan, jer je ujak dobro. Poslala ga je u Meksiko vidjeti biskupa da joj biskup sagradi kuću u Tepeyacu.
Ujak je posvjedočio kako je istina da je ozdravio te da je Nju vidio isto kao i njegov nećak, saznavši od Nje da ga je poslala k biskupu. Gospođa mu je također rekla, kad bude i on (Juan Bernardino) išao k biskupu, neka mu otkrije sve što je vidio i protumači na koji način ga je čudesno ozdravila i da je Ona htjela da bude nazvana uvijek sveta Djevica Marija Guadakupska i da njezina blagoslovljena slika bude glasovita. Ovdje se i prvi put spominje njezino ime.
Profesor Mariano Rojas, stručnjak za nahuatl jezik u Arheološkom muzeju Meksika, došao je do zaključka da se Gospa predstavila kao Coatlaxopeuh (Ona koja će satrti zmiju). Glavni aztečki idol bio je Quetyalcoatl, kamena zmija s perjem oko glave, i po tom tumačenju Gospa je ona koja je došla satrti zmiju. (te = kamen; coa = zmija; tla = ona; xopeuh = satrti)
Valja spomenuti da su Asteci svojim krvoločnim bogovima svake godine žrtvovali najmanje 20.000 ljudi, žena i djece. Godine 1487., za vrijeme obreda koji je trajao četiri dana i četiri noći prigodom posvete novoga hrama u Tenochtitlanu, žrtvovali su oko 80.000 zarobljenika koje su najprije ubili a potom spalili.
Zašto se Gospa predstavila kao Gospa Guadalupska?
Netko to povezuje s čudotvornim kipom Gospe Gaudalupske koji je papa Grgur Veliki darovao biskupu iz Seville (Španjolska). Kip je bio zagubljen skoro 600 godina i pronađen je 1326. Pronašao ga stočar Gil Cordero, kojemu se ukazala Gospa. Kip je nazvan Gaudalupskim jer se mjesto gdje je kip pronađen zvalo Guadalupe.
Ipak, podrijetlo imena ima u sebi proturječja. Kako?
Postoji i uvjerenje kako je ovo ime povezano i s prijevodom na španjolski riječi koju je Gospa izgovorila na nahuatl jeziku za vrijeme ukazanja Juanu Bernardinu, ujaku Juana Diega.
Naime, Gospa je upotrijebila aztečku riječ nahuatl coatlaxopeuh koja se izgovara „quatlasupe“ a po zvuku sliči španjolskoj riječi Guadalupe.
Doveli su Juana Bernardina k biskupu da ga o tome obavijesti i to posvjedoči. On i njegov nećak bili su biskupovi uzvanici sve dotle dok nije bila sagrađena crkva, posvećena KRALJICI TEPEYAČKOJ, na onom mjestu gdje ju je vidio Juan Diego. Biskup je prenio posvećenu sliku Lijepe Nebeske Gospođe iz svoje privatne kapelice u katedralu da bi je sav puk mogao vidjeti i uživati u njoj. Sav grad je bio u ganuću. Divili su se njezinu ukazanju u ovom božanskom čudu jer ni jedna ljudska osoba ovoga svijeta nije naslikala tu dragocjenu sliku.
U četiri dana šest milijuna hodočasnika
Prva Gospina „kućica“ je proširivana od 1561. do 1575. Bazilika, sada već poznata kao Stara bazilika, sagrađena je 1709. na mjestu četvrtog ukazanja. Budući da je sagrađena na mekanoj i vlažnoj zemlji (grad Meksiko je sagrađen na isušenom jezeru), počela je tonuti. Meksički predsjednik Echeverria zadužio je 1970. arhitekta Pedra Ramireza Vazqueza da projektira novu baziliku koja je dovršena 1976. U njoj se čuva slika Gospe Guadalupske. Postavljena je tako visoko na zidu da se može vidjeti sa svih strana. Bazilika je okruglog oblika i sa sedmorim vratima koja simboliziraju sedam ulaza u nebeski Jeruzalem. Može primiti do dvadeset tisuća ljudi. Od 9. (prvo ukazanje) do 12. prosinca (drugo ukazanje) 1998. Guadalupe je posjetilo oko šest milijuna ljudi.
Papa Ivan Pavao II. Meksiko je posjetio pet puta, a četiri puta je posjetio baziliku Gospe Guadalupske. Tijekom drugoga posjeta (1990.) Juana Diega proglasio je blaženim. Tom prigodom dogodilo se i jedno čudo. Naime, mladi čovjek, Juan Jose Barragan Silva, pao je s deset metara visine i nije se očekivalo da bi mogao preživjeti. Njegova majka se molila Juanu Diegu i 6. svibnja 1990., kad je papa služio sv. misu u kojoj je proglasio blaženim Juana Diega (proglašen svetim 2002.), mladi čovjek je ozdravio, što su liječnici proglasili čudom.
S vama prisutna do svršetka svijeta
Joannes Menesius da Silva (1431. – 1482.), franjevac, poznatiji kao blaženi Amadeus Portugalski, na latinskom je napisao proročansku knjigu Nova Apokalipsa. U osmoj i posljednjoj ekstazi izvješćuje što je Gospa obećala apostolima: Znajte, moja djeco, da ću preko milosti moga Gospodina Isusa Krista biti s vama tjelesno prisutna do svršetka svijeta; ne u euharistiji kao moj Sin, nego u mojim slikama i kipovima, i znat ćete da sam u njima kad vidite da su se preko njih dogodila čudesa.
Kad je1629. grad Meksiko snašla velika poplava, pobožna časna sestra imala je viđenje kako Gospa Guadalupska drži zidove grada da ne potonu. Slika Gospe Guadalupske je prenesena u grad Meksiko i poplava je ubrzo prestala.
Kad je kuga 1737. u Meksiku usmrtila sedamsto tisuća ljudi, biskup je molio Gospinu pomoć i Meksiko posvetio Gospi Guadalupskoj. Toga trenutka kuga je prestala.
Skoro pet stoljeća ogrtač (tilma) Indijanca Juana Diega, napravljen od agave, dva komada platna 1,70 x 1,05 m, šiveni u sredini koncem od agave, očuvan je u dobrom stanju. Slika na tom ogrtaču stavljena je pod staklo tek 1647. godine, što znači da više od sto godina nije bila zaštićena.
Radnik Luciano Perez 14. prosinca 1921. u 10.30 sati donio je buket cvijeća u kojem je sakrio bombu i stavio je ispod slike na glavnom oltaru. Bomba je eksplodirala, savila veliki metalni križ, raznijela mramorni oltar, razbila stakla na bazilici i obližnjim kućama, ali sliku nije oštetila, čak ni staklo na njoj nije puklo.
Tajna Gospinih očiju
Godine 1929. Alfonso Marcue, službeni fotograf bazilike Guadalupe, pronašao je lik čovjeka s bradom u refleksu Gospina desnog oka. Godine 1951. crtač Jose Carlos Salinas Chavez, pregledavajući Gospinu sliku s povećalom, zamijetio je lik čovjeka u desnom Gospinu oku, ali i ljudske figure u lijevom oku.
Što su pokazali kompjutorski nalazi?
Oči Gospe Guadalupske pokazuju odraze ljudi koji su se našli u biskupovu dvoru kad je Juan Diego otvorio svoj ogrtač da bi biskupu pokazao znak koji je poslala Gospa. Tako se može vidjeti lik Indijanca koji sjedi i gleda prema gore, nosi naušnicu i sandale; lik starijeg ćelava čovjeka s bradom (koji sliči postojećoj slici biskupa Zumarrage); lik mlađeg čovjeka (vjerojatno biskupov prevoditelj); lik Indijanca koji drži ogrtač pred sobom i nosi kapu kakvu su tada nosili Indijanci; likovi cijele indijanske obitelji (majka koja nosi malo dijete na leđima kako su to običavale Indijanke, otac i dvoje djece, te likovi dviju odraslih osoba koji stoje iza njih. Čitamo u knjizi Levitskog zakona (Lev 20,1-5) kako je Jahve rekao Mojsiju: „Kaži Izraelcima: Tko god, Izraelac ili stranac koji živi s Izraelcima, ustupi svoje čedo Moleku, mora se smaknuti; narod zemlje neka ga kamenuje (…) jer je on, ustupivši svoje čedo Moleku, okaljao moje Svetište i obeščastio moje sveto ime…“
Žrtve su najprije ubijane, a potom spaljivane
U Amerikama prije 500 godina postojao je veoma okrutan obred s ljudskim žrtvama u aztečkom carstvu. Svake godine bilo je žrtvovano 20.000 do 50.000 ljudi. Uglavnom su to bili zarobljenici ili robovi, a među njima su bili žene i djeca. Pretpostavlja se da je svako peto dijete bilo žrtvovano. Vrhunac tih krvavih obreda dogodio se 1487. kod posvete novoga hrama, ukrašenog zmijama u Tenochtitlanu (sada Mexico) kada je u samo jednoj ceremoniji, koja je trajala četiri dana i četiri noći, aztečki kralj Tlacaellel, štovatelj demona, predsjedao žrtvi u kojoj je ubijeno više od 80.000 ljudi uz gromoglasni zvuk velikog bubnja napravljenog od zmijske kože. Guadalupska Gospa ovu je zmiju satrla 1531. godine.
Danas stara Zmija na drugi način prolijeva krv i odnosi ljudske živote. Svake godine se ubije na milijune nerođene djece (abortusi) za koje se zna. Iza svih tih ubojstava nerođene djece stoje pojedine vlade koje su sve to ozakonile i još k tome plaćaju ubojice. Ista su pravila žrtvovanja kao što se to činilo i Moleku, najprije ubijanje pa onda spaljivanje djece. Žena odjevena u sunce, predstavljena u slici Gospe Guadalupske, zaštitnice nerođene djece, ponovo će strti ovu Zmiju.
Molitva Gospi Guadalupskoj
Draga Gospe Guadalupska, sjeti se što si obećala skromnom Juanu Diegu, da ćeš nas uvijek gledati s tvoje predivne slike, majčinskom ljubavlju uslišati sve naše molitve i voditi nas svom predragom Sinu. Ako je Božja volja, molim te uslišaj ovu molbu.
Očenaš, Zdravomarijo, Slavaocu.
