Slovensko Pohorje, planinski vrh Rogla. Općina Zreče, ne Zrće. Oko devet ujutro krenule smo od skijališta, kroz šumu i preko padina, do Lovrenških jezera, pa do Ribniške Koče na 1507 m. Snijeg koji škripi pod gojzericama preko noći se pretvori u poroznu smrzlinu i razvodni pod potplatom, a sunce ustupi mjesto magli. Mitski lijepa šuma mjesto je rađanja, ali i tragedije; mladih smreka koje proviruju iz treseta čini se da je manje od visokih stabala iščupanih s korijenom, srušenih i polegnutih. Korijenje im je plitko. Ne znam je li uzrok pada vjetar ili potkornjak; čudan je prizor vidjeti petnaestmetarska stabla bespomoćno izvaljena.
Uspon ubrzava puls, osvještavam da imam srce, da jesam oduhovljeno tijelo. Da imam kilograma viška, da mi je duša otežala od nevažnih stvari, a i naprtnjača je preteška. Plavo nebo, stopljeno s oblacima, gleda odozgo. Zašto su se svi uspinjali na brdo, i Mojsije i Isus? Zašto su pustinjački stanovi i samostani na visini, zašto je Samostan sv. Marona u kojem je živio sv. Charbel, dok nije postao pustinjak, na 1200 m nadmorske visine, u libanonskom gorju Jbeil? Ukazanja u Međugorju počela su na Podbrdu, što nikomu nije odgovaralo, ni vlastima ni fratrima; zašto se Gospa pokazuje gore, nad kamenjarom punom drače, a ne ovdje, dolje?
Ima nešto u brdu, u planini. Nešto više od svježeg zraka, fitnessa i čaja s rumom. Kad pogledam s brda, shvatim da su vrhovi, jezera i šume stariji od nas. Da je ljudska moć krhka. Da sam mnogo i manja i veća no što se čini, istovremeno. Da je napor dobra stvar. I da moj život ide ukrivo, da ne pratim markaciju na stablima. Da doista želim živjeti na selu, ili u šumi, i da to nije (toliko) neostvarivo.
„Došao sam u šumu kako bih isisao srž života, kako bih živio svjesno, kako bih se suočio samo s bitnim životnim činjenicama (…) da ne bih, kada umrem, otkrio da živio nisam“, zapisao je Henry David Thoreau koji je od 4. srpnja 1845. do 6. rujna 1847. živio u šumi, u kolibi blizu jezera Walden Pond. Ujedno je pozivao na građanski neposluh državi s nepravednim zakonima, što opet vodi do života u šumi tj. Nikole Borića. Borić je u posljednjih pet godina, pokušajima i pogreškama, naučio kako 80 posto hrane proizvesti na polušumskome imanju na Papuku. Njegov komentar na bojkot kupnje u trgovinama zbog visoke inflacije i cijena glasi: „Građanski neposluh i selo rješenje je problema. (…) Pa nismo valjda rođeni u Raju zemaljskom da bi samo plaćali račune, kukali i potom umrli.“
Preko livade šibane vjetrom, došle smo do Ribniške Koče, planinarskog doma koji se preobrazio u hut & village hotelčić. Udobnost maksimalna. Ognjište plamsa, ne zatvoreno je staklenom ogradom. Grije, ali se ne osjeti mire, ne čuje pucketanje. To je jedna od poruka planine; otvori ognjište. Otvorite ognjište! Jer i visoka jela se sruši, iščupana iz plitkoga korijena. A tko gradi kuću na stijeni…
