Molitva za beatifikaciju fra Vjeke Ćurića
Bože, naš dobri nebeski Oče, Tvoj misionar fra Vjeko Ćurić naviještao je Radosnu vijest spasenja narodu Ruande, pomagao mu u najrazličitijim nevoljama, spašavao ugrožene u ratnom vihoru, te je konačno i svoj život dao žrtvujući se za opće dobro.
Molimo Te, udijeli nam po njegovu zagovoru milosti koje su nam potrebne za naš zemaljski život i za vječno spasenje.
Posebno Te molimo za ………….….…. (navedite svoju nakanu), te da što prije mognemo fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca Katoličke Crkve.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.
(http://www.svjetlorijeci.ba/media/download/5699fra_vjeko_curic-01-13.pdf)
Fra Vjeko je kao član Franjevačke provincije Bosne Srebrene bio jedan od 29 misionara dobrovoljaca koje je generalni ministar Reda manje braće, fra John Vaughn, poslao u Afriku u povodu 800. obljetnice rođenja sv. Franje (1182-1982) s ciljem da daruju mladu afričku Crkvu franjevačkom duhovnošću i da odgoje prve afričke franjevce u istočnom dijelu afričkog kontinenta gdje franjevaca do tada nije bilo.
Misionar.
Nakon tečaja francuskog jezika u Parizu (1982/3) i zajedničke misijske priprave u Rimu, fra Vjeko je 1983. otišao u Ruandu. Živio je u Kivumuu, tek osnovanoj župi, s još trojicom franjevaca, dvojicom Talijana, fra Anselmom i fra Giacomom, i Belgijancem fra Raulom. Fra Anselmo je bio gvardijan, fra Raul je radio u pastoralu kao župnik, a fra Giacomo je bio odgovoran za promicanje zvanja.Prvi i ponajteži izazov s kojim se fra Vjeko susreo na početku bio je lokalni jezik kinyarwanda. Završio je tromjesečni tečaj jezika u glavnom gradu Kigaliju, ali to je bio tek početak učenja tog najtežeg bantu jezika. Zahvaljujući daru komunikacije i velikoj upornosti uspio je ovladati lokalnim jezikom tako dobro da se mogao s Ruanđanima šaliti što su oni jako cijenili. Učeći jezik zanimao se za ruandsku tradiciju i običaje. Svojom veselošću i neposrednošću plijenio je ljude i uskoro je postao vrlo blizak i drag jednostavnom puku.
Nesuđeni liječnik.
Družeći se s običnim ljudima u Kivumuu zapazio je velike probleme s kojima su se nosili: razne bolesti od kojih je veliki dio populacije umirao, posebice malarija i AIDS (HIV). Neishranjenost na svakom koraku, naro- čito kod djece, jasno se raspoznavala po žućkastoj boji kose i izrazito nabreklim trbuščićima. Tad se rodila ideja kod fra Vjeke da studira medicinu na Sveučilištu Butare (Ruanda) kako bi ljudima mogao djelotvornije pomoći.
Za studij medicine, kao svećenik-redovnik, trebao je dobiti dozvolu iz Rima. Za to je bio zadužen fra Giacomo Bini, ondašnji vikar Provincije, koji je isposlovao pismenu dozvolu. Međutim, fra Vjeku nisu primili na studij medicine pod izgovorom da je stranac. Njega to nije zbunilo. Fra Giacomo je radio s mladima i već su se neki počeli zanimati za franjevački način života. Fra Vjeko je pomagao fra Giacomu u radu s mladima, kao i fra Raulu u župi Kivumu.
Odgojitelj.
Kad je prva skupina afrič- kih mladića jasno izrazila želju da bi željeli postati franjevci, braća su zamolila fra Vjeku da bude odgojitelj u postulaturi. On je s prvom četvoricom postulanata: Georgesom, Kizitom, Cyrilom i Leandrom otišao u mjesto Nyina w’Imana (Majka Božja), u lijalu župe Byumba, na sjeveru Ruande. Naselili su se pokraj male trošne crkvice.Komunikativan i snalažljiv kakav je bio, otkrio je da u ruandskoj kulturi postoji i ovaj običaj: kad se momci žele oženiti moraju pokazati da su dozreli za obiteljski život. Zato svaki sebi mora izgraditi kuću kako bi dokazali da su zreli i odgovorni.Tako je fra Vjeko oduševio svoje postulante da su oni u nekoliko tjedana sagradili sebi kuću postulature od tradicionalnog materijala: kolaca udarenih u zemlju, povezanih suhim usukanim bananinim lišćem i zidovima oblijepljenim blatom iznutra i izvana. Kad je u ljeto 1985. završio s njima postulaturu i oni započeli novicijat s fra Giacomom, došao je na od- mor u domovinu. Pričao mi je s radošću svoja prva afrička iskustva. Osjećao sam koliko je zavolio svoje “gāre”, kako je od- milja zvao Ruanđane.
Graditelj.
Godinu dana kasnije, kad se fra Raul vratio u Zair, fra Vjeko ga je zamijenio u župi Kivumu. Župna crkva je bila mala i u ruševnom stanju. Stoga je fra Vjeko započeo akciju prikupljanja sredstava za gradnju nove župne crkve. Pripremajući vjernike za tu veliku akciju fra Vjeko je sve dublje ulazio u komunikaciju s ljudima i njihovo međusobno povjerenje i suradnja su rasli. Organizirao ih je da ispeku ciglu i iskopaju temelje za crkvu. Nakon dvije godine zajedničkog mukotrpnog rada sagrađena je župna crkva, ured i prostorije za katehezu. Ohrabreni tim iskustvima i župnim zajedništvom koje je sve više raslo, sagradili su još mnoga zdanja od vitalne važnosti za cijelu župu.Među prvim važnim pothvatima urađen je javni vodovod, te napravljena ambulanta koju vode ruandske sestre franjevke, a koja je vremenom prerasla u pravu bolnicu. Fra Vjeko je zapazio da se nakupci jako brzo bogate kupujući osnovne živežne namirnice, kao što je grah, nakon berbe da bi to kao sjeme prodavali znatno skuplje u vrijeme sjetve. Zato je sa svojim župljanima sagradio veliki silos za grah i višak su mogli prodati u to spremište odakle su ga uvijek mogli otkupiti po istoj cijeni po kojoj su ga i prodali. Ljudi su bili jako zahvalni za tu financijsku sigurnost, dok su nakupci bijesni zaobilazili župu Kivumu.Drugi veliki problem u Ruandi jest brdovito zemljište. To je predivna zemlja s tisuću brežuljaka. Štogod da se posije, kad udare obilne kiše voda to odnese. Zato je fra Vjeko na okolnom brežuljku sa župlja- nima iskopao terase s kanalima za vodu s unutarnje strane pa se dobilo puno na obradivoj površini, a kiša više nije mogla ugrožavati sjetvu. To se pokazalo kao pravo rješenje protiv poplave a donosilo je znatno veći urod. Takav način terasaste zemljoradnje u brdovitim predjelima jest proročko iznašašće koje bi moglo preporoditi Ruandu. Fra Vjeko se s jednakom ljubavlju brinuo i za tri osnovne škole. U svakoj od njih sagradio je nove učionice gdje su djeca mogla udobno sjediti u klupama i u miru učiti.
Pastoralac.
Fra Vjeko je bio otvorenog duha za nove poticaje. Podijelio sam s njim neka iskustva u radu s djecom u Zenici, posebice s dječjih misa. On se oduševio, razgovarao s katehetama i uveo nedjeljom dječju misu. Svake srijede okupljao je skupinu svirača, pjevača i čitača kako bi pripremio s njima liturgiju za dječju nedjeljnu misu. Nakon nekoliko mjeseci rada crkva je bila prepuna djece iz osnovnih škola. Sami su dirigirali, bubnjali, pjevali, čitali i molili spontano molitve vjernika.Jedne zgode slučajno je prolazio pokraj crkve msgr. adee, biskup kabgayski i svratio k braći da ih pozdravi. Fra Vjeko ga je zamolio da predsjeda misom za djecu. Ostao je zadivljen u prepunoj crkvi djece, jako dobro pripremljenom liturgijom i vladanjem djece koja su tako kreativno sudjelovala u misnim odgovorima, molitvi, pjesmi, sviranju i plesu. Sutradan je napisao u biskupijskom glasilu članak o svom iskustvu pod naslovom Čudo u Kivumuu u kojem je pozvao svoje svećenike i katehete da dođu u župu Kivumu i vide kako franjevci rade s djecom da se ugledaju na njihov pastoralni rad pa da bi i oni nešto slično poduzeli u svojim župama.
Hranitelj.
Videći fra Vjekine vrline i sposobnosti, kabgayski biskup ga je imenovao ekonomom svoje biskupije, ali je fra Vjeko i dalje služio kao župnik u Kivumuu. A onda je u Ruandi 3. listopada 1990. započeo rat koji je završio strašnim genocidom u travnju 1994. To je bilo vrijeme progona i terora većinskog Hutu plemena nad manjinskim Tutsi. Tisuće protjeranih Tutsi obitelji sklanjale su se u župu Kivumu tražeći zaštitu kod franjevaca. Fra Vjeko je svojom izvanrednom hrabrošću, domišljatošću, humorom i savršenim poznavanjem lokalnog kinyarwanda jezika i običaja uspio podmititi vojnike na cesti i proveo prognanike do biskupskog dvorišta u Kabgayu.Prehraniti tolike mase naroda bio je veliki problem. Fra Vjeko je preko apostolskog nuncija u Burundiju organizirao skupljanje graha, krumpira i banana (za kuhanje), te je dvaput tjedno išao u Burundi po hranu velikim kamionom kojim je on upravljao. Svaki put je morao proći i do pedeset barijera s vojskom i u jednom i u drugom smjeru izlažući se u svakom trenutku smrtnoj opasnosti. Na svakom punktu morao je podmićivati vojnike da ga puste. Dok je većina stranih misionara napustila Ruandu zbog ratnih opasnosti, fra Vjeko je ostao uz ruandski narod. Nije se brinuo za svoj život, nego za gladne ljude da bi preživjeli.
Na strani ugroženih.
Kako su se umnažali pokolji nad manjinskim plemenom među kojima su stradali i svećenici i redovnici i časne sestre, fra Vjeki je bilo jasno da mora nešto poduzeti. Riskirao je opet svoj život vežući daske ispod kamiona na kojima bi ljudi ležali i tako ih krišom prebacivao u Burundi. Na taj način spasio ih je veliki broj od sigurne smrti.Nakon završetka rata fra Vjeko je imenovan kapelanom u pokrajinskom zatvoru Gitarama. Na prostoru za oko pet stotina zatvorenika nove vlasti Tutsi zatvorile su preko pet tisuća osoba u užasnim uvjetima: bez osnovnih sanitarija, vani na vrelom suncu i kiši. Zatvorenike su hranile njihove obitelji koje često same nisu imale što jesti. Mnogi zatvorenici su umirali od zaraznih bolesti, gangrene, gladi i terora.Fra Vjeko je čekao dozvolu da uđe u zatvor od novog Ministarstva sigurnosti preko godinu dana. Kad je konačno ušao s liječničkom ekipom dragovoljaca ostao je šokiran: živi ljudi raspadali su se u ranama, gnoju i smradu pred njegovim očima. Pričao mi je kako je svaki put povraćao od muke nakon povratka iz zatvora. Strpljivim radom za nekoliko mjeseci fra Vjeko je uspio sa sve većom ekipom dragovoljaca ublažiti smrtnost i preko apostolskog nuncija u Ruandi ispslovati dozvolu da proširi prostor zatvora i napravi pedesetak česmi s pitkom vodom, isto toliko tuševa i wc-a. Zbog toga su ga iz vojnog vrha napadali što njihovim neprijateljima pravi uvjete u zatvoru bolje nego što ovi časnici imaju kod svojih kuća.
Pomiritelj.
Kad su se, nakon rata, tisuće obitelji plemena Hutu vratile iz izbjeglištva u Ruandu, zatekli su pripadnike plemena Tutsi u svojim kućama i na svojim posjedima. To je stvaralo velike i trajne napetosti. Fra Vjeko je smislio plan. On je svojom genijalnom umješnošću privolio vođe i jednih i drugih da zajedno porade na najbezbolnijem rješenju tako što će zajedno izgraditi nove kuće na državnom zemljištu.Njegov je plan naišao na veliku donacijsku potporu u Caritasu milanske nadbiskupije u Italiji. Uz njihovu pomoć fra Vjeko je izgradio nekoliko tisuća obiteljskih kuća za povratnike. Novcem Caritasa kupovao je materijal za gradnju, a cijelu izgradnju vodili su dragovoljci iz oba plemena. Fra Vjeko mi je s oduševljenjem pričao kako se nada da ono što zajedno grade više nema šanse da sruše, jer gradeći kuće jedni drugima oni rastu u procesu pomirenja i tako zajedno učvršćuju mir.
Mučenik.
U subotu navečer, 31. siječnja 1998. god. u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, fra Vjeko je ubijen u autu. Nasilno je prekinut jedan život u naponu snage, u 41. godini. Nasilno su prekinuta i sva dobra djela koja je činio svima bez razlike na ple- mensku pripadnost u njihovim najvećim životnim potrebama. Položio je svoj mladi život gradeći živu Crkvu Božju tamo gdje je najranjivija, na području plemenske netrpeljivosti – tribalizma. Fra Vjeko je umro mučeničkom smrću prije petnaest godina, ali svojim ljudskim, kršćanskim i franje- vačkim životom ostaje zauvijek nadahnuće i uzor – pravi bosanski ujak.
