„U povijesti je svašta tako započinjalo, kazališta su se tako otvarala…tako da je netko bio malo lud“, rekao mi jučer maestro Anđelko Igrec, varaždinski skladatelj s austrijskom adresom. Nas je četvero jučer autom zapalilo za Varaždin pogledati tu „ludost“. Naime, u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu drugi je put izvedena opera „Povratak izgubljenog sina“, umjetničko uprizorenje arhetipske priče o opraštanju, međuljudskim odnosima i Božjoj logici. Opera je ispala dinamična, i stara i nova, spajajući teško spojivo.
Priča je počela u Lukinom evanđelju, prispodobom o mlađem sinu koji je tražio da mu otac isplati nasljeđe. To je zapravo značilo kako sin želi da otac umre, upozorili su bibličari. Otac je dao sinu namijenjena dobra, koja je ovaj spiskao u stranoj zemlji, u magičnom dimu kupleraja, te na kraju završio kao svinjar. Došavši k sebi, vratio se ocu koji ga je izdaleka ugledao, potrčao mu u susret, zagrlio ga i priredio gozbu u čast njegova povratka. Sin, priznajući kako se ogriješio o oca i Nebo, moli oca da ga primi kao jednoga od slugu, no otac mu oprašta i veseli mu se. Stariji sin, poslušan i marljiv, naljuti se jer – sve to nije pravedno.
Prije deset godina Miro Gavran napisao je libreto za operu, smjestivši radnju arhetipske priče u slavonsko selo krajem 19. stoljeća. Stihove je potom doradio Branko Ružić. Prije pet godina, tijekom pandemije koronavirusa, maestro Igrec počeo je raditi i za dvije godine dovršio partituru. Počeo je tražiti gdje bi mogao postaviti Razmetnoga sina, no interesa nije bilo. Pa kad je već bio varaždinski orguljaš i voditelj katedralnoga zbora Chorus Angelicus, pa kad se već bio sprijateljio s japanskim redateljem Tarom Morikawom koji djeluje u Austriji gdje Igrec živi i glazbuje, odlučio je u koncertnom obliku izvesti operu u Varaždinu, čije HNK nema dovoljno velik orkestar ni zbor za glazbeno-scenski spektakl koji je napisao. Međutim, kada su svi vidjeli s kakvom pričom imaju posla, odluka je pala – idemo postaviti operu! U koprodukciji s HNK-om, koje je podržalo projekt, s ekipom sjajnih solista iz cijele Hrvatske koji su pristali pjevati za skroman honorar, i zbor i komorni orkestar uspjeli su stvoriti velebno djelo. Za scenu nije bilo mnogo budžeta, neki su solisti bili smješteni kod svojih prijatelja… rezultat je pokazao da sve velike stvari nastaju iz ludosti, kako bi rekao Igrec, iz strasti kako bi rekao Hegel, tj. iz ljubavi kojoj je svojstveno stvarati, kako bi rekla publika koja je pogledala operu. Za kostime su se svakako snalazili, prije premijere je otkazala mikseta za rasvjetu, ispričao je inspicijent, no opet se sve riješilo.
Tako je opera „Povratak razmetnoga sina“ spojila sve dijelove Hrvatske – od Istre i Dalmacije, do Slavonije i Međimurja, a premostila je i udaljenost od Japana do Badena i Varaždina. Berislav Puškarić, prokušani bas, emotivno je interpretirao oca, Mislav Lucić bio je uvjerljiv kao mlađi sin, pomalo mračni bariton Matija Meić sjajno je utjelovio starijega sina a sopranistica Tia Pikija i mezzosopranistica Martina Menegoni ostvarile su sjajne ženske uloge – žene vuku važne konce u Gavranovoj poetskoj inačici priče.
No opera je spojila i štošta drugo; neoromantičarski libreto i folklorne scene s tradicionalnim motivima u snažnom su kontrastu sa scenama u bordelu koje podsjećaju na 60-e a glazba vrvi jazz-elementima i istočnim melosom, fantazmagorična scena zbora svinja medvešekovski je inventivna u svojoj modernosti, dirljiva scena sinova povratka i očeva zagrljaja katarzična je, a možda najdirljivija je scena u kojoj Rada, supruga starijega sina, objašnjava mužu zašto treba naučiti opraštati. Glazba je zanimljiva i veoma dramatična, živi od kontrasta, s mnogo modulacija i čestom uporabom udaraljki. Dok je uvertira ozbiljna i uznemirujuća, prva scena žetve podsjeća na himnički ton Blagoja Berse, lirske scene prizivaju neoimpresionizam a preokreti su recitativni, provokativno suvremeni. Dojam koji ostaje u gledatelju nije tek katarza, nego i dojam da ova opera spaja prošlost, sadašnjost i budućnost.
Katedralni zboraši pokazali su se izvrsnim pjevačima i dobrim glumcima. I dok je Gundulić u svoju slavnu poemu unio lik zle žene, zavodnice i bludnice koja upropaštava mlađega sina, u Gavrana je prisuta „divna crna žena“, oberprostitutka kod koje mlađi sin traži „ljubav“ (pomalo čudno u bordelu pjevati o ljubavi!), ali dodao je još dva pozitivna ženska lika. Mara, seoska djevojka, iskreno je zaljubljena u mlađega sina, i nakon njegova odlaska, žali što mu to nije imala hrabrosti reći. Rada, supruga starijega sina, najbolja je Marina prijateljica; ona je tješi i hrabri. Vrativši se ocu i iskonskom sebi, mlađi sin otkriva da ga Mara prihvaća takvoga kakav jest. Odluči zaprositi je. Stariji sin ne želi doći na svadbu, ali ženska mudrost njegove supruge u dirljivoj, životnoj sceni dovodi ga do razumijevanja smisla opraštanja; Rada mu otkriva da je trudna. Novopečeni otac morat će opraštati vlastitom djetetu; stariji sin to shvaća i traži oproštenje od oca i brata, sretan što je i sam otac, te što (ponovo) ima oca i brata.
Prva je izvedba opere, nakon premijere, upriličena (slučajno?) na Svjetski dan braka. Priča završava pomirenjem i skladom ne samo oca i sinova, nego i muškaraca i žena u priči. Nipošto nije slučajno što je priča o povratku razmetnoga sina osvijetlila ljepotu i važnost prijateljstva, ljubavi i braka. Kontrast je to uvijek prisutnom narcizmu koji propovijeda da je pojedinac dovoljan sam sebi. A kada su na pozornicu došli oduševljeni redatelj Morikawa i presretni maestro Igrec u ulozi dirigenta, bilo je jasno da je ekipa koja je radila na operi jedna umjetnička obitelj.
Neki su tumači isticali da je bezuvjetna ljubav, koju je Krist pripisao ocu u prispodobi o razmetnome sinu, zapravo majčinska. Rembradt je prihvatio izazov i 1669. naslikao ruke staroga oca, koje miluju sinova leđa – kao ženske ruke. Poruka je još dublja; nije samo Bog i „otac“ i „majka“, nego u svakome od nas čuči i grešnik, i pokajnik i onaj komu se oprašta. I kao što se trebamo vratiti Bogu, dobrom Ocu, tako se trebamo izbaviti iz sljepoće starijega brata i postati i brat i milosrdni otac ili majka dugima, praštajući.
