Česta su razmišljanja osoba koja nisu u vjeri, da vjernik postaneš nakon neke očima vidljive tragedije i tražeći tada utjehu u Bogu. Teško je shvatiti da je to ipak nešto dublje, što te dotakne i kada shvatiš da jednostavno život moraš tako živjeti ako želiš osjetiti svu puninu života – biti u zahvalnosti Bogu, odnosno njega staviti na prvo mjesto, prepustiti mu se da te vodi…
Bivši hrvatski reprezentativac Dario Šimić, do sada je već nekoliko puta svjedočio o dijelu života kada je doživio neispunjenosti, bez obzira što mu je sve u životu – osobno i poslovno – bilo posloženo te shvatio da spas za unutarnji mir i potpunu ispunjenost može samo nadoknaditi vjera.
Za naš portal ponovio je neke detalje svoga upoznavanja Boga od kojeg se stalnim duhovnim treningom svih ovih godina nije odvojio te nam rekao kako živi danas s vjerom, u poslovnom svijetu.
Višđe od 20 godina je u poslu s vodom i kafićima, bio je u NO Karlovačke banke…
Uz vjeru je lakše i balansirati u poslu i s ljudima.
‘U poslovnim krugovima ne govorim o vjeri, mislim da je najvažnije da se čovjek svojim dijelima pokaže, odnosno da bude primjer. I to je najbolji način prenošenja vjere. Naravno, ako osjetim u razgovoru da nešto moram reći, ukazati da nešto nije ispravno, tada mi je i dužnost kao vjernika, da to učinim. Ali nikako se ne nametati’, kaže i dodaje da ne bi bilo ispravno dijeliti ljude s kojima se radi po tome jesu li vjernici ili ne, nego, što je i jedino ispravno, biti jednak i otvoren prema svima.
Drži da je to mnogo bolji put širenja i prenošenja vjere na nekoga, nego riječima, iza kojih ne stoje djela.
A evo kako je i krenuo njegov put rasta u vjeri.
‘Bio sam na vrhuncu karijere, igrao u Milanu, problema nije bilo, ali ja u dubini nisam bio sretan. Izvana sam djelovao zadovoljan i uvjeravao sam sebe da je sve u redu, da je prolazno, ali istodobno duboko u sebi osjećao da mi nešto nedostaje. A to me je onda vuklo u potištenost, anksioznost… Za takav osjećaj dovoljno je da traje i povremeno, ali da jako loše djeluje, jer se ne vidi izlaznost iz takve na izgled bezazlene situacije kojoj uzrok nisam znao, govori Šimić.
No tražio je odgovor, jer kao što ga sport tjera da živi zdravo, želio je isto osjetiti i iznutra, ne biti tužan i potišten, nego se radovati životu.
Sve te promjene događale su se u 25. godini, kada i kreće pravi rast u vjeri, od one tradicionalne do pravog upoznavanja s Bogom.
Razgovarao je tada i dijelio svoja proživljavanja s tada najbližom mu osobom, sa suprugom, ali znao je da mora krenuti i putem koji će ga više približiti Bogu. Shvatio je da ne može sam napredovati nego samo uz pomoć vjere.
‘U takvim situacijama dobiva se odgovor. Ja sam ga prihvatio, jer me je istinski ispunio. Krenuo je čitajući knjigu mističarke Marije Valtorte koja je prema svojim viđenjima opisivala Isusov zemaljski život.. Polako sam osjećao olakšanje, u suzama spoznao i prepoznao vjeru, osjetio živog Boga, potisnuo negativnost, osjetio istinsku sreću, istodobno želeći da taj osjećaj ne prestane. A to je moguće samo radom na sebi, treningom duše.’
U vrijeme dok je igrao u Italiji, išao bi i do Rima gdje je upoznao fra Ivana Pavića i koji mu je ukazao na vježbe sv. Ignacija te koje su napravile dodatni preokret nabolje.
‘Uvijek sam osjetio da pojedini tekst nešto govori meni, a koji me je stavio u osobni odnos s Isusom, dao mogućnost da uvidim što radim krivo i kako poboljšati odnos s bližnjima…’
Pa se i dan danas trudi biti takvim. Deset zapovijedi se znaju i ako se njih pridržava živi se mirnije. Oni su mi i vodilja u mom poslovnom životu.
A kada se ne posustane, onda se kroz život dobije i jasnije upoznaje Boga, uočavaju lakše greške, savjesno se teži biti boljim.
Tu su, kaže, važni sakramenti i tu se crpi snaga.
Danas već ima odraslu djecu, pa kao što i u poslu nema nametanja, ne može to niti raditi s djecom. Dao je temelje, no, kaže, oni su osobe za sebe, svako je različito i izabrat će svoj put.
