Za mene je ovaj jedinstveni događaj počeo kad me jednom na Humcu pozvao meštar novaka fra Leonardo Oreč i rekao da ima sa mnom nešto ozbiljno popričati. Nisam se nadao ničemu lošem, jer on je već prije prema nama u novicijatu bio dosta otvoren. Prema meni je posebno bio susretljiv i unatoč mrmljanju nekih u samostanu, nije mi prigovarao što nosim dugu kosu i oblačim se u uske traperice, a dozvolio mi je i da donesem gitaru u novicijat, pa i nastupim javno ponekad, a što takve i slične stvari nisu dotad bile dopuštane novacima.
Iznenadio me je u tom razgovoru kad me najprije počeo pitati, bojim li se mrtvaca i jesam li ikada sudjelovao u otkapanju starih grobova. Rekao sam da nisam imao prigodu biti uz mrtvaca, a da sam u djetinjstvu s još dvojicom dječaka, Nedjeljkom Kordićem i Krešimirom Galićem na svojoj Paoči, na lokaciji staroga Krešića greblja, gdje se sačuvalo više od petnaest stećaka i gdje smo se mi djeca skupljali i znali igrati nogomet tu na ledini, jednom došao u dodir s ljudskim kostima. Igrajući se, jednom smo tu uz seosku lokvu pod velikim pločama „otkrili“ neke kosti, počeli ih vaditi i slagati. Potom je naišao moj otac iz vinograda i ukorio nas da se to ne radi, da su to ljudske kosti, da ih odmah vratimo gdje su i bile. On je onda otišao kući, donio lopatu i motiku te kopajući okolo, nabacio dosta zemlje po tim pločama.
Fra Leonardo me onda upitao, koliko znam o stradanju fratara krajem Drugog svjetskog rata na Širokom Brijegu. Rekao sam mu da o tome ne znam gotovo ništa, osim što sam kao dječak čuo jednom ili dvaput kako je fra Vojo Mikulić, koji je znao nailaziti u našu obitelj, nešto u razgovoru s mojim roditeljima tiho razgovarao o zapaljenim fratrima na Širokom Brijegu. Kad su primijetili da ja to slušam, mater mi je rekla „to sine nije još za tebe“ i da se idem igrati. Dodao sam još, da sam uvijek ponešto slušao o strašnim mučenjima i ubojstvima naših 66 fratara od partizana, ali nikada cjelovito i detaljno.
Onda mi je fra Leonardo potvrdio, da je točno što sam čuo, da su gore toga dana 1945. kad su ušli u samostan partizani na čistu miru ubili dvanaest fratara koje su zatekli u samostanu i koji, znajući da nisu ni krivi ni dužni, nisu htjeli bježati niti se kriti pred partizanima. Reče, da su ih ubacili u ratno sklonište uz samostan i zapalili ih. Pri bacanju u to sklonište, reče, prema jednome pouzdanom svjedoku, još su neki od njih pokazivali znakove života. Čak su jednoga starog fratra koji je bio teško bolestan i nepomičan u krevetu, vukli s kreveta, ubili i tamo ubacili.
Čudio sam se pred njim i pitao, zašto se o tome više ne govori čak ni među nama fratrima? Rekao mi je, da su vlasti više puta strogo prijetile fratrima i slali poruke na različite načine, da se ne primiču ratnom skloništu i da o svemu tome ne bi slučajno kome ni riječi izustili, jer će im se dogoditi kao i onima u skloništu. Meni je tu prijetnju bilo lako shvatiti, jer sam imao u vlastitoj kući slučaj tatina brata Ivana kojega su kao mladića partizani nakon rata ubili i nikad nismo smjeli ni pitati, gdje su mu tijelo još s dvojicom ubijenih ubacili.
Sad su vremena malo mekša, pa je, otkri mi, u Provinciji ipak odlučeno da se tajno uđe u to sklonište, pokupi kosti i dostojno negdje pohrani. Zato me on pita, bih li ja s još par kolega htio ući u to ratno sklonište i pokupiti kosti tih fratara koji su smaknuti samo zato što su nosili franjevački habit? Ja sam to osjetio kao nevjerojatno veliku stvar, bio ponosan na toliko povjerenje da baš ja mogu u tome sudjelovati. Osjećao sam se posebno počašćenim i izabranim da u tome sudjelujem, pa čak mi je to zvučalo vrlo izazovno, te sam odmah rekao da rado stojim na raspolaganju. Još se dobro sjećam da me fra Leonardo jasno upozorio, da o tome ni među fratrima ni među civilima ni slova ne spominjem. Kad sam ga upitao, tko će od kolega još sa mnom biti, rekao je da će još ovih dana vidjeti.
Ne znam koliko je točno vremena prošlo, ali ubrzo nakon tog razgovora, fra Leonardo je jedne večeri pozvao fra Matu Puljića, mene i još jednoga kolegu. Nikako sa sigurnošću ne mogu reći tko je taj treći bio i par kolega mi se vrti po glavi. Rekao je da ujutro nakon mise i doručka u habitima idemo na Široki Brijeg, a da sa sobom ponesemo jednostavnu radnu odjeću. Ujutro sam se iznenadio kad fra Leonardo nije pošao s nama, nego nas je netko drugi od fratara iz samostana na Humcu odvezao na Široki Brijeg.
Tamo smo se u samostanu presvukli. Sjećam se da se oko nas u blagovaonici skupilo više fratara i nije bila vesela atmosfera kao obično što bude. Jedan od njih, nisam siguran koji, isto se obukao u radnu odjeću, dao nam neke upute i imao za nas već pripravljene stvari: jedan manji kofer ili sanduk, nešto kao korpu s poklopcem, jednu ili dvije vreće, rukavice, svijeće, dva fenjera ili lampe garbituše, pa više komada alata, sjećam se da je bila motika, lopata i vile. Zadaća nam je bila da pokupimo ostatke kostiju i da sastružemo svu zemlju i garež po dnu skloništa i stavimo u vreće.
Poveo nas je prema skloništu. Nisam sada siguran jesmo li ušli unutra sa strane Bakamuše ili na ulaz sa strane samostana, ali, koliko se danas sjećam, kad smo ušli da je onaj drugi ulaz bio kao zatrpan ili mi se to od slabe svjetlosti i u onoj neobičnoj jezi unutra činilo. Ostala mi je također slika pred očima, kako se na ulazu toga nevidljivog ratnog skloništa svila neka kupina, drača, zelenilo. On je vilama malo razmaknuo to žbunje i prvi onda, sklanjajući još nešto, ušao unutra. Kada smo ušli i zapalili svijeće i lampe, taj je naš fratar navukao iza nas na ulaz granje od onog žbunja. Tek kasnije sam načuo da su još dvojica fratara bila vani na dva mjesta podalje od skloništa „čuvali stražu“ i bili spremni javiti nam ako bi što trebalo.
Onda je taj fratar koji nas je vodio u tom tada za mene jezivom prostoru rekao, da se najprije kratko pomolimo. Ne sjećam se što smo molili, ali mi je ostalo u pameti, da je nazvao mučenicima ovu dvanaestoricu fratara, i završio molitvu sa „Sveti naši mučenici“, a mi spontano odgovorili „Molite za nas“.
Kako sam u međuvremenu čuo detaljnije informacije o ovom strašnom zločinu, očekivao sam mnogo više kostiju. Ni tada ni poslije nisam se raspitivao, je li još netko prije nas i tko skupljao njihove zemne ostatke. Zaključujući po mjestu i malom prostoru u crkvi gdje su kasnije njihovi zemni ostaci pokopani, izgleda da ih nije ni bilo mnogo više, da su temeljito izgorjeli, ali to je samo moja pretpostavka. Ostala mi je slika koju smo zatekli: kao da je netko u jednom kutu nasuprot nas gdje smo ušli, skupio na hrpu većinu preostalih pougljenih kostiju, a po cijelom skloništu bilo je tu i tamo kao „razbacanih“ kostiju, malih neprepoznatljivih gorevina i neke crne vlažne zemlje. Navukli smo rukavice i počeli sve to pažljivo skupljati. Sad se dvoumim, jesmo li sve to uspjeli pokupiti, a posebice mi je sada nejasno u sjećanju, što je sve bilo prema onome drugom ulazu u sklonište i kako je on izgledao.
Ali nikad neću zaboraviti kako su izgledali neki ostaci izgorenih i nagorenih ljudskih kostiju. I danas su mi pred očima jedna malo duža slomljena kost koja se još zajedno držala, Izgledala je kao slomljena, najvjerojatnije potkoljenica, te polovica lubanje, koja mi nije izgledala nagorena, nego prilično trula i raspadajuća. Možda je to i od prevelike vlage unutra, ali ja sam zaključio,da su sigurno našem fratru tih zemnih ostataka morali s nečim smrskati glavu. Također se trajno sjećam, da nikada takav čudan miris nisam osjećao kao kroz cijelo to vrijeme dok smo bili u bunkeru, a nije me ni na nešto meni poznato podsjećao. Po mnogo gareži i nekoj doslovce crnoj zemlji po dnu bunkera bilo je očito, da su ti ljudi bili zapaljeni i gorjeli. Mi smo sve to šutke uredno strugali, skupljali i stavljali u vreće.
Također sam zaključio, da je netko prije nas tu već bio unutra, jer kosti su bile očito pomaknute i nije ih bilo tako puno kako sam ja očekivao od dvanaest ljudi. Još znam da sam držeći svjetiljku u ruci pretraživao zidove bunkera, nadajući se da ću otkriti neko pisano slovo, poruku, crtež križa ili slično, ali na moje razočaranje ništa takvo nisam našao. Ne sjećam se je li unutra bilo nekih drugih predmeta kao što su ostaci krunice, križeva ili što slično. I to mi je bio znak da je tu netko već prije nas nešto pokupio, ali to s punom sigurnošću ne mogu tvrditi.
Kad smo bili gotovi ili obavili dobar dio posla, fratar koji nas je vodio bez riječi se izvukao iz skloništa i vratio za par minuta. Rekao je da sve ponesemo i da možemo ići. Izvukli smo se tako iz bunkera i u samostanu nas je čekalo više fratara. Koliko se sjećam, sve to položili smo u jednoj od prvih soba kad se uđe u klaustar samostana, dok je netko počeo molitvu i završio je sa „Sveti naši mučenici“, a svi odgovorili „Molite za nas“. Mada je bilo vrijeme ručka, znam da nismo po običaju ostali na ručku s drugim fratrima u samostanu, nego se samo malo umili, navukli habite i odmah vozili natrag za Humac. Nama je bila malo neobična ta brzina, ali smo komentirali da je to iz nekih sigurnosnih razloga.
Još se dobo sjećam jedne značajne stvari za mene osobno, a vezana je za ovo naše sudioništvo u „prijenosu kostiju“ Dvanaestorice. Tada, nakon godine novicijata i osamnaest mjeseci vojske koju sam bio odslužio, a počeo ili bio pred studijem teologije, ponekad sam se propitivao, hoću li ja stvarno nastaviti tim putem i biti fratar? Dok sam bio u navedenom ozračju toga ratnog skloništa i osjećao svu tu muku i sudbinu Dvanaestorice, čvrsto sam odlučio, da si više nikada takva pitanja neću postavljati i osjetio sigurnost, da ću nastaviti ono u čemu su ova moja subraća bila tako svirepo zaustavljena.
