Vidjelica, pastirica Benoite iz francuskoga mjesta Lausa, imala je prvo ukazanje Blažene Djevice Marije 1664. g. u svojoj sedamnaestoj godini. Nakon toga Gospa joj se ukazivala još 54 godine, a gotovo tri stoljeća nakon smrti vidjelice mjesni biskup priznao je da su ukazanja bila istinita.
Od 4. svibnja 2008. malo mjesto Laus u francuskim Visokim Alpama nije više samo mjesto molitve nego i mjesto Gospinih ukazanja. To najnovije svetište, biskupovim priznanjem, pridružilo se već priznatim i u cijelom svijetu po Gospinim ukazanjima poznatim svetištima u Francuskoj – Parizu (1830.), La Saletti (1846.), Lurdu (1858.), Pontmainu (1871.) i Pellvoisinu (1876.).
Gore spomenuta mjesta nisu morala tako dugo čekati na priznanje Crkve. Uza sve poteškoće, išlo je znatno brže. Ipak, malo neobično i, rekli bismo, odugovlačeno priznanje Gospina ukazanja u Lausu! Punih 290 godina čekanja! Ako vjerujemo (kao vjernici to smo dužni!) da Duh Sveti vodi Crkvu, ipak se ne može govoriti o zakašnjenju. On je vodi uvijek pa i kada se nama čini da Crkva pomalo kasni. Zar nije djelo Duha Svetoga ako obični vjernički puk od samoga početka ukazanja u osobi siromašne pastirice Benoite prepoznaje Božji zahvat?
Vjernički puk se nikada ne vara, prepoznaje što dolazi od Boga, a što od đavla. Ono što „mjerodavni“ ponekad ne mogu prepoznati, prepoznaje vjernički puk; ono što je vidjelica Benoite vjernicima prenijela kao poruku Neba, nije se činilo nespojivim s njihovim vjerničkim životom. Riječ je, ponajprije, o ozdravljenjima.
Oprostiti nije poraz
Iako ljudi, općenito, više traže fizička nego duhovna ozdravljenja, potonja, ipak, donose više radosti, a s njima se, nerijetko, događaju i fizička ozdravljenja. Kako se samo čovjek osjeća ugodno, sretno i preporođeno kad se u iskrenoj ispovijedi pomiri s Bogom! Što sve nije spreman učiniti iz zahvalnosti prema Bogu? Koliki su poslije takve ispovijedi spasili i svoj fizički život, svoj brak, svoju obitelj… jer su počeli moliti, postiti… i shvatili da oprostiti ne znači biti pregažen i poražen, nego oslobođen okova… Oni koji su više primili, spremni su i mogu više dati. Isus za onu skrušenu grješnicu koja mu „svojim suzama opra noge i otra svojom kosom“ kaže da joj je mnogo oprošteno, jer je mnogo ljubila (usp. Lk 7,45-47).
A u Lausu je riječ i o sakramentu pomirenja, svete ispovijedi. Premda svaka usporedba pomalo „šepa“, ovo malo i neznatno mjesto u Francuskoj ima sličnosti s Međugorjem, jer je i u njemu naglašen sakrament sv. ispovijedi, a k tome ih povezuje i dugotrajnost ukazanja što neke, pa i crkvene ljude, navodi na svakakve zaključke.
Upravo oni koji ozbiljno razmišljaju o obraćenju, o povratku Bogu, u ovakvim Gospinim svetištima žele obaviti, mnogi i svoju životnu ispovijed. I one grijehe koje su zbog stida i straha godinama prikrivali i skrivali u svojoj intimi, bez straha, ali sa suzama radosnicama izbacivali su vani i vraćali se radosni i puni nade u svoje obitelji, na svoja radna mjesta, u svoju sredinu…
Priznanje autentičnosti ukazanja
Ono što je mons. Jean-Michel di Falco Leandri, biskup biskupije Gap i Embruna, ranije najavio, to je u nedjelju 4. svibnja 2008. i učinio: službeno je priznao nadnaravni karakter Gospinih ukazanja siromašnoj sedamnaestogodišnjoj pastirici Benoite Rencurel u svetištu Lausu u Visokim Alpama. Ukazanja su počela 1664. i trajala do 1718., dakle pune 54 godine!
Priznanje je, u nazočnosti apostolskog nuncija i tridesetak kardinala i biskupa iz cijeloga svijeta, izrečeno za vrijeme svečane svete mise koju je prenosila Francuska televizija (F 2).
Sudjelovanje crkvenih dostojanstvenika u svečanom (pontifikalnom) misnom slavlju, događaju priznanja, autentičnosti ukazanja, daje vrijednost ne samo Crkvi u Visokim Alpama nego i cijeloj Crkvi u Francuskoj i uopće Crkvi.
Tijekom svih godina, dok joj se Gospa ukazivala, pastirica je vjerno vršila svoje poslanje primanja hodočasnika, svjedočenja, molitve i pokore, vodeći hodočasnike prema sakramentu pokore.
Lijepa Gospođa
Nakon očeve smrti sedmogodišnja Benoite bila je primorana zbog siromaštva u obitelji raditi kod susjeda i čuvati mu stado. Uvijek je molila, od krunice se nije rastajala. Znala se odreći hrane, dajući je djeci svoga gospodara. Na jednom brežuljku iznad sela, kroz četiri mjeseca, svaki dan na istom mjestu, ukazivala joj se Lijepa Gospođa. Gospa ju je pripravljala u šutnji da bude povlašteni svjedok milosti obraćenja kroz 54 godine.
„Ja sam Gospa Marija, Majka Isusova…“
U mjesecu rujnu Gospa zahtijeva gradnju crkve s kućom za svećenike. To će se ubrzo ostvariti i privući kršćane koji su željni živjeti put obraćenja, osobito po sakramentu ispovijedi. U prvim danima ukazanja, a hodočašća su uskoro uslijedila, bila su poznata brojna fizička i moralna ozdravljenja, posebice po pomazanju uljem iz lampe svetišta, što je pastirici savjetovala sama Gospa.
Godine 1666. vidjelica je stupila u Treći dominikanski red – u Zajednicu sestara pokore koja joj nudi solidnu posvetu. Nosi bijelu žensku kukuljicu i pokorničkim životom vodi brigu o osobnoj posveti. Benoite Rencurel uspoređuju sa svetom Katarinom Sijenskom, jednom od najslavnijih dominikanskih svetica, koja joj se ukazala 22. srpnja 1678. pružajući joj trnovu krunu.
U srpnju 1673. za jednog viđenja Raspetoga Krista u podnožju križa u Avançonu, Benoite prima stigme i trpljenje Muke. Kroz devet godina – s prekidom od dvije godine – bol razapinjanja svaki tjedan ju je prikovala za krevet, a u ekstazi je bila srodna Muci Spasiteljevoj, što je bio vrhunac njezina duhovnog odgoja.
Čineći strogu pokoru, bez prestanka je molila za „Crkvu, kralja, grješnike i umiruće“.
Benoite je imala karizmu (dar) ući u čovjekovo srce: pokornike/grješnike je pozivala da se potrude i budu potpuni u obraćenju, a svećenici su svjedočili o kvalitetnim ispovijedima koje su nakon takvih priprema slušali.
„Gospa je odredila ovo mjesto za obraćenje grješnika.“
Benoite je, nakon strogog načina života, umrla u 71. godini. Radi njezine molitve, strpljivosti i blagosti s kojom je primala hodočasnike, svi su je za života priznavali sveticom. Predvidjela je svoju smrt, a svećenici nazočni uz njezino uzglavlje uporno su tražili da ih umiruća vidjelica blagoslovi. Ne čudi što su na njezinu nadgrobnom spomeniku ispisane riječi i mišljenje vjerničkoga puka: „Sestra Benoite – umrla na glasu svetosti.“ Pokrenut je postupak za njezinu beatifikaciju (proglašenje blaženom).
Svetište je postalo duhovno središte biskupije Gap, a od samoga početka dijecezanski svećenici, redovnici i redovnice te laici stoje na usluzi hodočasnicima.
Izvor: Hodočasničke staze
