Zašto korizma traje četrdeset dana? Da, reći ćemo: Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći. Proboravio je to vrijeme u pustinji. Želimo slijediti njegov primjer. Ali zašto upravo četrdeset? Zašto ne sedam, zašto ne deset, zašto ne pedeset?
Prebacimo se malo u Stari zavjet. Prisjetimo se: Noa je bio u korablji četrdeset dana i četrdeset noći. Toliko je trajao potop, toliko su vremena padale potopne kiše da unište stari, grješni svijet. Mojsije je bio na Sinaju četrdeset dana i četrdeset noći. Molio i postio da bi primio Deset zapovijedi. Izraelci su putovali pustinjom četrdeset godina, lutali su, zbog svoga grijeha. Jer prema Knjizi Ponovljenoga zakona putovanje iz Egipta preko pojasa Gaze trajalo bi najviše dva tjedna. Ali su morali zbog nevjere i ozloglašavanja Obećane zemlje lutati četrdeset godina sinajskim bespućima, svi su trebali u pustinji izumrijeti, da bi se rodio i stasao novi naraštaj koji će unići u Obećanu zemlju.
Zašto u pravilu četrdeset? Vjerojatno s razloga što trudnici treba točno četrdeset tjedana da bi donijela novi život na ovaj svijet. Od trenutka začeća do rođenja treba minuti devet mjeseci odnosno preračunato, četrdeset tjedana. Tako dolazi na svijet novi život, tako se rađa novi život, nastaje nova povijest u svijetu.
Božji savez s narodom
Svih tih ‘četrdeset’ potreban je nerijetko i kao neugodni preludij za nešto posve novo. U Noinu slučaju riječ je o novom rađanju, nakon sveopćega grijeha treba sve proći kroz temeljito čišćenje, pročišćavanje, kroz potopne vode. U Mojsijevu slučaju riječ je o stvaranju, rađanju novoga naroda, Izabranoga. Bog sklapa s narodom Savez, Bog se obvezuje, daje svoje naputke, Bog izabire jedan posve konkretni mali narod da bude znamen njegova Saveza s čovječanstvom. Samo po Bogu i u Bogu narod ima svoj identitet. Nakon godina pustinjskoga putovanja i nomadske egzistencije naseljavaju se u Obećanoj zemlji. Nakon tih Mojsijevih četrdeset dana rađa se novi narod koji postaje povijesni čimbenik do dana današnjega!
A u Isusovu slučaju? Što znači u njegovu slučaju četrdeset dana i noći? Riječ je o sklapanju novoga Saveza, rađanju novoga Izraela, naroda slobodna od grijeha, pomirena s Bogom, vođena zakonom Duha, upisanom u srcima, a ne slovima urezanim u kamene ploče. Isus okuplja oko sebe novi Izrael – upriličen u dvanaestorici apostola.
Vratimo se nakratko Mojsiju i Izraelcima. Ondje imamo jednoga koji nije htio, koji nije dopuštao Izraelcima da se zapute u pustinju i ondje žrtvuju svomu Bogu. Prisjetimo se: Svaki put kad bi Mojsije dolazio pred faraona, dolazio je sa zahtjevom: Pusti nas da odemo tri dana u pustinju i ondje žrtvujemo svomu Bogu. Naš Bog hoće da mu žrtvujemo. Ne znamo ni kako ni što žrtvovati, ali traži od nas izlazak, egzodus, iz ove kuće robovanja u slobodu pustinje. Faraon se nije htio odreći jeftine radne snage, nije htio dopustiti da mu propadne posao, i zato na sve moguće načine želi spriječiti odlazak Izraelaca.
A kad Isus započinje svoju misiju slobode i oslobađanja, drugi ‘faraon’ – Sotona, upravo kao onaj egipatski faraon, pa i žešće od njega, ne želi pustiti svoje roblje, svoje miljenike, bez borbe. I tako se rađa borba između Isusa i Sotone, i ta borba se odvija za cijeloga Isusova javnoga djelovanja. Od sukoba u pustinji pa preko pojedinaca opsjednutih, do konačne pobjede u uskrsnuću.
Nijekanje postojanja Zla
Od vremena Sabora pa naovamo i u teologiji imamo trend nijekanja te zbiljnosti s kojom se Isus stalno suočavao. Pojedinci ne žele prihvatiti zbiljnost zle sile u svijetu i životu. Govore, sve su to srednjovjekovne priče, maštarije za malu djecu, čemu plašiti ljude sotonom ili paklom. Neozbiljno je danas baviti se tom silom. I stalno ponavljaju kako je u Bibliji ‘sotona’ simbolika za zlo koje vlada među ljudima.
Takvo međutim poimanje u posvemašnjoj je oprjeci s cijelim Svetim pismom. U oprjeci je s cjelokupnom crkvenom predajom od samih početaka, zatim sa stalnim učenjem crkvenoga učiteljstva. Pavao će reći kako naša borba nije protiv tijela i krvi, nego protiv demonskih sila (Ef 6). Ne poznaješ li svoga protivnika ili neprijatelja i njegovu taktiku, osuđen si na poraz i propast.
Stoga je krajnje poučno ono što je iskusio Isus u pustinji, za kušnje, za posta od četrdeset dana i četrdeset noći. Na sebi je iskusio taktiku Gospodara tame i mraka. Kruh – pa to je znamen održanja života. Radimo za kruh svagdanji, hranimo se kruhom. Kruh je u čovjekovoj svijesti i podsvijesti potreban za održanje života, fizičkoga. Kruh je po sebi veliki blagoslov. I što pokušava Đavao? Želi učiniti materijalne tvari poput kruha i svega što nas okružuje konačnim čovjekovim ciljem. Želi nas odvratiti od bitnoga, od one dublje potrebe, dublje gladi i žeđi, za duhovnim, bitnim, vječnim. Kruh nije konačna ni vječna vrijednost, postoji nešto što je daleko bitnije za čovjekov život.
Potom i druge kušnje. Politička i gospodarska moć treba čovjeku, ali s ciljem da služi čovjeku i čovjekovu probitku. Sve treba u konačnici služiti Bogu. Đavao izokreće stvari naopako, želi od čovjeka stvoriti tiranina i diktatora koji nad drugima gospodari. On mu želi podariti vlast nad svime. U čovjeku je žudnja za vlašću, za publicitetom, biti znamenit, poznat. To međutim ne vodi služenju općem dobru, nego robovanju Gospodaru tame. Dobro je to opisano u Tolkienovu Gospodaru prstenova.
Pa i treća kušnja s kojom dolazi Đavao pred Isusa jest u sebi najzamamnija. Pokušati iskoristiti Boga za vlastitu slavu. Pokušati Bogom manipulirati, učiniti ga vlastitim oruđem, sredstvom. Kao u magiji. Učiniti čudo naočigled svijeta da bi se netko pokazao pred svijetom u ‘božjem’ svjetlu. Služiti se samim Božjim darovima da bi ljudi gledali nas, promatrali nas, a ne Boga. To je bila farizejska zamka. Čine da bi ih ljudi vidjeli… Primili su već svoju plaću, prijeti im Isus.
Odakle zlo u svijetu?
Isus pobjeđuje u izravnome sučeljavanju i hrvanju. Pokazuje nam način kako se sačuvati u izravnoj borbi, da nas Napasnik ne pobijedi. S jedne strane post nas lišava nepotrebnih jela i pila. Materijalno jest blagoslov, ali sve treba buditi u nam slast za duhovnim stvarima. Ponizno služenje lomi u nama ponos i oholost koji nas nerijetko guše. Zatim klanjanje jedinomu Bogu pomaže nam se ostavimo svih magijskih praksa, praznovjerja. Riječ Božja jest jedini mač Duha, tajno oružje kojim pobjeđujemo laži zloga i neprijatelja.
Lako je nijekati Zloga, lako je reći da Đavao ne postoji. Ali, odakle onda zlo među nama, kojega je trajno sve više? Odakle zlo u svijetu? Kad su se u New Yorku urušili oni znameni američke gospodarske moći 11. rujna 2001. te kad su potom uslijedili još grozomorniji događaji, ratovi na Bliskom istoku, Afganistanu, teroristički napadi, svijet je bio potresen. Preludij novoga stoljeća i tisućljeća nije protekao u znaku mira, nego nemira, nesigurnosti. Bijaše to povodom da se teolozi i filozofi zamisle, da političari premisle svoje postavke, da i teolozi promisle vlastiti pristup zlu.
Odakle zlo u svijetu, odakle ta razorna moć u svijetu i čovjeku. Nitko nije došao do zadovoljavajućeg odgovora. Potječe li zlo, biblijski, od vremena praroditelja, od vremena kad su oni uzeli sa stabla spoznaje dobra i zla, a danas dobrano nagrizaju i ono drugo stablo, stablo života? Je li zlo puki ‘manjak’, nedostatak u biološkoj evoluciji? Ljudi se međusobno ubijaju, a životinje ne ubijaju svoju vrstu, nego napadaju drugu. Što je s Bogom, dobrim Stvoriteljem, ako ljudi na taj način tretiraju jedni druge? Do danas nemamo jednoznačna odgovora. Svatko ostaje pri svome uvjerenju, svjetonazoru i mišljenju.
Sve donedavna odgovor je bio jednoznačan: Za sve je kriv Đavao koji donosi zlo u svijet. Tako stoji u Pismu. S druge pak strane mnogi teolozi misle da on nema više mjesta u Crkvi ni njezinu nauku. Međutim, pa i kad ga uklonimo, nismo dobili ništa. Ako su ljudi stoljećima plašeni tom zlom, demonskom silom, danas imamo druge sile, krajnje netransparentne.
Strah od tehničkog napretka
Prije pedeset godina svijet je bio u strahu od atomske bombe. Danas je u strahu od atomske energije, atomskih centrala. Pa vidimo što se dogodilo s onom centralom u Japanu, a s druge strane, teroristi u svijetu ne prežu ni pred čim. U strahu smo od svega i pred svime onim što čovjek može snagom tehničkoga napretka stvoriti ili napraviti, u genetici, kloniranju, tehnici, manipuliranju genima, stvaranju monstruma u laboratorijima. Posvuda strah od klimatskih promjena, toplih zima, poplava, nevremena.
Svi se zaklinju na um, prosvijetljenost, ali ostaje upitnik: Jesu li ljudi nakon svih dostignuća postali bolji? Još je Goethe rekao u svome Faustu: Lišili su se Zloga, ali su ostali zli ljudi… Nemoguće je olako reći: Nema Zloga, to je samo ljudska maštarija. Isus se suočio licem u lice sa Zlim i Zlom. I prije nego se zaputio u pustinju, u Mateja se veli, za Isusova krštenja, da se najednom otvorilo nebo (3,16) i Isus je u tome trenutku iskusio apsolutnu Ljubav. Ti si Sin moj Ljubljenik, Miljenik!
Uronjenost u rijeku ljubavi, radosti, sreće. On je dubini duše potresen. On je u posvemašnjem dvogovoru sa svojim Ocem, njegova je nutrina do kraja prožeta Ocem, on je okupan svjetlom, sav u svjetlu. I to ga iskustvo s Jordana nikada više nije napuštalo, on je iznutra do kraja prožgan ljubavlju i dobrotom, zapućuje se u samoću. Duh ga je odveo u pustinju! (usp. Mt 4,1) dok je u Marka izričaj još snažniji: Duh ga nagna u pustinju! (Mk 1,12).
Isus stupa u dodir s najdubljom dubinom svoga bića i srca, s Ocem, ali i sa srcem čovječanstva. I u čovjekovu srcu počiva negdje i Zlo. Isusu se otvaraju i Nebesa, ali i Pakao, pakao kao metafora za izokrenute pomame i želje za ugledom, uspjehom, posjedovanjem, moći. Isus je u pustinji morao proći sve te kušnje i na kraju pobijediti. Stoga su u njegovoj blizini demoni vikali, izlazili iz opsjednutih ljudi, što je djelovalo šokantno za sve nazočne. On je svojom osobom, svojim riječima dodirivao dubine čovjekove duše.
Isto vrijedi i za nas: Tko želi pobijediti zlo u korijenu, mora se spustiti u svoju dušu, doći u dodir sa samim sobom, iščitati vlastite pobude, motivacije, mora poznavati vlastito srce. Ići putem kojim je Isus išao, činiti što je on činio za svoga života. Tako će u nama rasti svjetlo, nešto će se novo, čudesno roditi u nama samima. Jednostavno, novi život – uskrsnuće.
