Što najjače i najbrže djeluje na čovjeka? Ono što vidi i čuje. Zato su kazalište i film moćni. Posljednjih desetljeća, na platnu i na daskama gledamo gotovo samo brutalnost i perverziju; krv i sperma teku u potocima, navodno je to kritika društva. Estetika ružnoće, kažu. Ipak se ne radi o estetici, nego o pokušaju umjetnosti šoka. Otupjeli čovjek treba sve veću dozu šoka, malo ga što dira. Problem je takva razumijevanja umjetnosti praznina: svijet se može smisleno kritizirati samo tako da se nešto afirmira.
„To je nešto tako mračno da čak ni ja to više ne mogu gledati“, rekla mi je prekjučer zagrebačka glumica komentirajući repertoar jednoga od glavnih gradskih kazališta. Ipak, šetajući gradom i udaljujući se malo od sveštavila „mainstreama“, naišla sam na drukčiji film i kazalište, na mjesta gdje se usred svakodnevice i mučnih zbivanja nešto spoznaje, razmišlja o važnim pitanjima i mijenja. S nekih filmova i predstava čovjek ode obogaćen i osnažen.
12. ožujka u kinodvorani Narodnoga sveučilišta Sesvete premijerno je prikazan španjolski dokumenatarni film „Slobodni“ (2023.) Santosa Blanca, kolaž-saga o španjolskim klauzurnim redovnicama i redovnicima. Radi se o jednome od šest najgledanijih dokumentaraca u Španjolskoj u posljednjih dvadeset godina. Nijedno ga drugo zagrebačko kino, za sada, nije htjelo prikazati. Tematika i izvedba fasciniraju; živi i stvarni ljudi iz dvanaest zatvorenih samostana otvaraju vrata u svoj svakodnevni život, skriven od svijeta. Govore o svojim životnim pričama, motivima, vjeri, borbama, kušnjama.
I povijest filma je zanimljiva; mladi redatelj Blanco za vrijeme korona-karantene sudjelovao je u dobrotvornoj kampanji za pomoć samostanima čija je egzistencija bila ugrožena, budući da nisu mogli prodavati svoje proizvode. Proboravivši nekoliko dana u jednom samostanu, došao je na ideju snimiti film i obratio se scenaristu Javieru Lorenzu. I dok je Blanca dirnula pročitana rečenica o redovnicima kao „svjetionicima suvremenoga doba“, Lorenzo je shvatio da se tu radi o najdubljim pitanjima: „Što neku osobu potakne da se odvoji od svijeta? Što čovjeka zapravo čini slobodnim?“
Lorenzo je mislio da je smisao postojanja redovnika da mole za druge, i pitao se koliko ta molitva može biti učinkovita. Jedan ga je monah-sugovornik razuvjerio: „Naše poslanje nije da nešto radimo, nego da nešto budemo. Tvoj život ne vrijedi zato što je koristan, nego zato što jest“, rekao mu je.
U Španjolskoj živi 8.436 redovnika i redovnica u zatvorenim, kontemplativnim samostanima, a u svijetu ima 2.100 klauzurnih samostana.
„Društvo doživljava veliku egzistencijalnu prazninu. Veliku prazninu, egzistencijalnu mučninu. Ljudi traže istinsku sreću i slobodu, ali često u onim stvarima koje ne donose pravo ispunjenje“, kaže jedan od redovnika u filmu. Kada se promotri život redovnika, to budi želju za tišinom, u kojoj si s Bogom, u kojoj uživaš, slažu se redatelj i scenarist. „Za mene je ovo bilo poput oživljavanja srca“, zaključio je Lorenzo. Reakcija publike na film izrazito je pozitivna. Snimila ga je produkcijska kuća Bosco Films a distribuciju je preuzela kuća Infinito +1 koja djeluje i u Hrvatskoj. Bit će prikazan ondje gdje za nj bude interesa; za sada su to, nakon Sesveta, Velika Gorica, Varaždin i Dubrovnik.
Dva dana nakon Slobodnih, u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu otvorene su 34. svečanosti Pasionske baštine, i to dojmljivom monodramom „Bio sam tamo“ koju je napisao i izveo mladi splitski glumac i glazbenik Pere Eranović. Proživljavajući jedno teže razdoblje, Eranović je posegnuo za romanom „Tunika“ Loyda C. Douglasa. Čitajući o rimskom centurionu Marcelu Galiju koji je kockanjem na Golgoti osvojio Kristovu tuniku, dobio je nadahnuće za monodramu. Marcel Galije bio je zadužen za pogubljenje Galilejca, osuđena zbog pobune i bogohulništva. Susret s osuđenikom koji je šutio pred Pilatom zaintrigirao je Marcela, sve do dramatičnog otkrića da u tom Galilejcu ipak nečega ima…
Na temelju motiva iz romana, Eranović je napisao dobar tekst i znalački ga izveo, nijansirajući dramatiku različitih likova i reakcija kontrastnim promjenama registra glasa i geste. Okrvavljeno platno tunike nijemi je drugi glumac, centurionov sugovornik, pa je ovo na neki način duodrama. Mladi autor uspio je u onome što je želio; približiti svoju monodramu kanonu, klasičnom kazalištu koje katarzom preobražava sve koji u njemu sudjeluju, uključujući publiku.
Postavljajući publici višekrat pitanje – Jeste li vi bili tamo? – vodi je do mističnog odgovora: Bili ste tamo kao i ja, svi smo bili tamo, na Lubanjskom brijegu gdje je Isus raspet. Doista, svi su tu, i oni koji priznaju i koji ne priznaju da je nevin čovjek osuđen i pogubljen radi „mira u kući“, i da je u tome zgusnuta sudbina svih ljudi. „Mi smo ljudi koji moramo naučiti šutjeti“, rekao je Pere Eranović o predstavi. Marcel Gal pitao se se zašto taj Galilejac šuti, da bi na kraju shvatio. Predstava ne ostavlja publiku ravnodušnom, nego potiče na razmišljanje i na odluke.
„Filmovi ne mijenjaju ljude; moj su život mijenjale stvarne osobe. A ovaj film dovodi gledateljima stvarne osobe“, zaključio je scenarist filma Slobodni. Umjetnost ne mora nužno govoriti o redovnicima o Kristu, pa čak niti o stvarnim osobama, da bi bila dobra, katarzična. Mora jednostavno zagrebati dublje u stvari, dublje…
