Na svečanoj akademiji povodom blagoslova mozaika na oltaru Nacionalnog svetišta sv. Josipa akademskog slikara Josipa Botterija Dinija i brončanog kipa sv, Josipa, Marije i Isusa akademskog kipara Vida Vučaka, postavljenih u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa i glavni inicijator postavljanja umjetnina, opisao je njihov nastanak, koji je započeo prije deset ogodina.
Mons. Sente, kako javljaju iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa, citirao je zapise i svjedočanstva mons. Marijana Radanovića, graditelja Josipova svetišta, autora liturgijske ornamentike i križnog puta u Svetištu akademskog slikara i vjeroučenika župnika Radanovića Daniela Butale te pismo oduševljenja ovakvim rješenjem oltarne slike Josip Šponar Muth, glavne projektantice Svetišta. Spomenuo je upute biskupa Ivana Šaška koji nije odobrio prvotnu zamisao rješenja, te inzistirao da se mozaik proširi i na dodatne zidove pored glavne oltarne plohe. Povjerio je posjetiteljima da ga je takva odluka zbunjivala, no sada kada gleda cjeloviti mozaik izriče zahvalnost biskup Šašku na upornosti i prijedlozima rješenja najvećeg mozaika u Hrvatskoj. Rektor Sente zahvalio je na početnoj donaciji tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za izradu mozaika, kao i gradonačelniku Karlovca Damiru Mandiću za donaciju izradu kipa Josipa, Marije i Isusa.
Dao je i teološki osvrt na postavljenje umjetnine:
“Botterijev, odnosno mozaik svetog Josipa na 200 četvorni metara, sastavljen od devet, odnosno dvanaest slika, opisuje život svetog Josipa, kao i život svakog čovjeka, nadahnjujući se na biblijskim tekstovima.
Zaruke, odnosno vjenčanje Josipa i Marije jesu početak ostvarenja ljubavi čovjeka za kojom svaki čezne. U Marijinom navještenju možemo prepoznati i Božje poslanje za svakog od nas. Josipov san u kojemu mu anđeo jasno poručuje da se ne treba bojati uzeti trudnu Mariju za svoju ženu jest ohrabrenje Boga svakom čovjeku da bude hrabar u prihvaćanju čovjeka iako će zbog toga doživjeti nerazumijevanja i svakakve osude. Rođenje djeteta ne može ne ispuniti, odnosno izmamiti osmjeh radosti i običnog pastira, nebeskog anđela kao i kralja, odnosno mudraca s Istoka. Prikazanje Isusa u hramu simbol je našeg prikazanja Gospodinu, priznali to mi ili ne, mi smo dar Boga ponajprije nama samima, a onda i drugima kao i svojim bližnjima. Često se nevini moramo sklanjati od moćnika, ne shvaćajući zašto smo mu prijetnja samim tim što postojimo i želimo biti. Svatko je od nas u životu nekoga izgubio ili bio izgubljene te su potrebni veliki napori traženja i nalaženja sebe ili voljene osobe. Josip i Isus zasigurno su zajedno radili u radionici, a Isus jest bio dobro dijete koje je pomagalo Mariji i Josipu u redovitom obiteljskom životu. A tko ne bi poželio otići s ovoga svijeta u društvu Isusa i Marije kao što je to bilo kod svetog Josipa? Sve to ispričao nam je Josip Botteri Dini na opisanom mozaiku.”
A o brončanom kipu Vida Vučaka je kazao: “Zanimljivo mi je promatrati Svetog Josipa, Mariju i Isusa. Dajem si za pravo upravo tako nazivati ovo djelo. Ne isključuje Svetu obitelji, čak im ovakvim imenovanjem daje vlastitost u zajedništvu. Josip uzdiže Marijinog sina Isusa kojemu ga je Bog poslao biti djevičanskim ocem, a Marija stavljajući svoju ruku na Josipove rame to kao vjernica, žena i majka potvrđuje. Josip uzdiže svoga sina Bogu, baca ga u zrak kao što se otac igra s djetetom, raduje mu se i pokazuje ga čovječanstvu, i svakom čovjeku, hodočasniku. Isus u njemu prepoznaje djevičanskog oca, te mu daruje ljiljan – cvijet – znak čistoće. Josipovo lice mu ne zaklanja Marijin obraz, već ga čuva. A Marija gledajući Isusa vidi Josipa. Josipovo lice je pomalo skriveno, potrebno mu se približiti, provući se pored ili s Marijom i Isusom da bi ga se otkrilo, tako snažna poruka svete stvarnosti skrivena ili otkrivena u prezentiranom kipu.
U ovom svetištu brojni traže i dobili su dar roditeljstva, mir i blagoslov obiteljskog zajedništva, te brojne druge duhovne i materijalne potrebe čovjeka. Promatrajući prezentirana umjetnička djela kako Josipa Botterija Dinija tako i Vida Vučka, ponovno mogu ustvrditi da nema te životne situacije u kojoj se možemo naći kao pojedinci, članovi obitelji i posvećenog života, a da odraz, utjehu, snagu i put nećemo pronaći u životima Svete obitelji, Isusa, Marije i Josipa, muža, žene i Boga, oca, majke i djeteta. Boga koji nas ljubi!”
