U Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu ovoga ponedjeljka održana je korizmena duhovna obnova za svećenike Zagrebačke nadbiskupije, a svećenicima se obratio i nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša s važnim porukama, koje donosimo u cijelosti:
“Evanđelje prve korizmene nedjelje (Lk 4,1-13) donosi nam izvještaj o Isusovim kušnjama u pustinji koje ne smijemo promatrati kao neku izoliranu epizodu i prizor iz prošlosti. One su slika neprekidne duhovne borbe koju je Isus vodio tijekom svoga zemaljskoga života – borbe koja je kulminirala na križu. Evanđelist Luka jasno kaže: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike“ (Lk 4,13).
To znači da se kušnje vraćaju. I nama se vraćaju. I danas nas neprijatelj naše duše napastuje na iste načine na koje je napastovao Krista. Razmotrimo te kušnje pobliže kao trajnu stvarnost našega svećeničkog života.
1. Prva kušnja – materijalizam
Isus je bio gladan. Proveo je četrdeset dana u pustinji posteći i moleći. U tom trenutku napasnik mu prilazi i govori: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom“ (Lk 4,3).
Na prvi pogled ova kušnja djeluje bezazleno. Kakvo bi zlo bilo u tome da gladan čovjek pribavi sebi kruh? No, ovdje je na djelu nešto više od gladi. Đavao želi da Isus upotrijebi svoju moć kako bi sebi i drugima osigurao materijalnu sigurnost, ponudio ljudima ono što će ih zadovoljiti u ovozemaljskom životu, privukao ih darovima umjesto istinom. Sotona sugerira Isusu da ljude nasiti materijalnim dobrima. Isus odgovara citirajući Pismo: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4; usp. Pnz 8,3).
Braćo, koliko smo često i sami kušani usmjeriti se isključivo na izvanjske potrebe ljudi? Koliko nas puta svijet pritišće promatrajući u Crkvi samo humanitarnu instituciju i socijalnu ustanovu tražeći od nje da se bavi isključivo humanitarnim i socijalnim pitanjima?
Naravno, Crkva mora biti prisutna u svijetu, pomagati siromašnima, zauzimati se za pravednost. Ali ako postanemo samo dobrotvorna ustanova, ako ljude privlačimo samo materijalnim darovima, gubimo bit. Crkva nije pozvana nuditi samo kruh – Crkva mora nuditi Krista. Jer čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi, o svetim sakramentima, napose o Euharistiji.
Naš svećenički poziv nije samo olakšati ljudima život na zemlji, nego se savjesno brinuti za njihove duše i voditi ih prema Bogu.
2. Druga kušnja – kompromis
U drugoj kušnji đavao Isusu pokazuje sva kraljevstva svijeta i nudi mu njihovu vlast: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu (…) ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje“ (Lk 4,6-7).
Ovo je kušnja moći, kušnja kompromisa u kojoj kao da sotona kaže: „Nemoj biti radikalan, Isuse. Nemoj inzistirati na strogim moralnim zahtjevima. Napravi mali kompromis, i ljudi će te slijediti.“ Ali Isus ne prihvaća, nego jasno odgovara: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ (Lk 4, 8; usp. Pnz 6,13).
Koliko se često i mi svećenici nađemo pred ovom kušnjom! U napasti smo da malo ublažimo Evanđelje, da ga prilagodimo duhu vremena, da izostavimo ono što bi moglo zvučati zahtjevno ili izazovno. Napast je velika da ne govorimo o grijehu jer bi se ljudi mogli uvrijediti, da ne inzistiramo na potrebi obraćenja jer bi se to moglo shvatiti kao osuda, da ne spominjemo križ jer se ljudi žele osjećati ugodno i bezbrižno. Ponekad nas pritišće misao da će nas zbog izravne i autentične propovijedi odbaciti, da ćemo ostati sami, da će nas društvo označiti kao one koji ne idu ukorak s modernim svijetom.
Ali Evanđelje se ne treba prilagođavati svijetu, nego ga preobražavati. Isus nije došao ugoditi masama, nego ih pozvati na obraćenje. On nije tražio kompromis s istinom, nego ju je svjedočio do kraja, čak i pod cijenu križa. Ako mi svećenici ne budemo imali hrabrosti naviještati cjelovitu istinu Evanđelja, tko će onda ljudima reći da se moraju odreći grijeha i obratiti se? Tko će ih upozoriti da široki put lagodnosti vodi u propast, u pakao, a uski put žrtve i ljubavi u život, u raj?
Krist nas ne poziva da budemo ugodni govornici, nego proroci. Ne traži od nas da budemo popularni, nego vjerni. Ne šalje nas da se prilagođavamo svijetu, nego da svijetu navijestimo radosnu vijest spasenja, makar nas to koštalo neprihvaćanja i trpljenja. Zato nemojmo upasti u kušnju prilagođavanja i šutnje – neka naš glas odjekuje jasno i snažno, jer samo istina oslobađa (usp. Iv 8,32).
Braćo svećenici, Crkva nije pozvana sklapati kompromise sa zlom. Ona ne postoji kako bi ugađala svijetu, nego da svjedoči istinu. Današnji svijet često nastoji zamagliti granice između dobra i zla, dok smo mi svećenici pozvani jasno razlikovati istinu od laži, svjetlo od tame. Pozvani smo na hrabrost nazvati zlo njegovim imenom, grijeh prepoznati kao grijeh, a dobro uvijek isticati kao dobro. Isus nikada ne pristaje na kompromis sa zlom pa ne smijemo i mi, jer s grijehom se ne pregovara.
3. Treća kušnja – senzacionalizam
Treća kušnja odvodi Isusa na vrh Hrama. Đavao ga nagovara da se baci dolje jer će ga anđeli zaštititi. „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje“ (Lk 4,9). Ovo je kušnja senzacionalizma. Kušnja da se privuku mase spektaklom, čudima, nečim što će ih zadiviti. Ali Isus odgovara: „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega“ (Lk 4,12; usp. Pnz 6,16).
Kolika je danas opasnost da i mi svećenici postanemo robovi popularnosti, da mjerilo naše uspješnosti bude broj lajkova, odobravanja ili površnog oduševljenja koje izazivamo. Izloženi smo kušnji privlačenja ljudi ne autentičnošću Evanđelja, nego nečim što će ih zabaviti, što će ih razveseliti, što će im biti ugodno i ne zahtijevati previše. Svijet nam neprestano nudi modele uspjeha utemeljene na dojmu, vanjskoj atraktivnosti i prilagođavanju duhu vremena – a to je put koji može zavesti i nas svećenike, a preko nas i naše vjernike.
No, vjera koja se temelji na senzacijama kratkog je vijeka. Površno oduševljenje lako ishlapi, emocije su nestalne, a ono što danas zabavlja sutra dosadi. Istinska vjera ne počiva na prolaznim osjećajima, nego na čvrstoj stijeni – na križu. Isus nije želio privući ljude spektaklom ni površnim oduševljenjem, nego ih je vodio putem istine. Krist nije izabrao put slave, nego put križa – jer zna da samo taj put donosi istinsku preobrazbu čovjeka. Križ je jedini put do pobjede, patnja jedini put do slave, a odricanje jedini put do istinske radosti. Ako kao svećenici ne budemo spremni živjeti taj put, kako ga možemo propovijedati drugima?
Ne tražimo prolaznu popularnost, nego vjerno služimo Bogu. Ne tražimo da nas ljudi hvale, nego da nas Bog prepozna kao svoje vjerne sluge, jer na kraju našega života neće nas pitati koliko smo ljudi impresionirali, nego koliko smo duša priveli k njemu.
Braćo svećenici, ove tri kušnje nisu samo Isusove kušnje. One su i naše.
Hoćemo li ljude privlačiti samo materijalnim dobrima ili ćemo ih hraniti Božjom riječju?
Hoćemo li pristati na kompromise sa svijetom ili ćemo ostati vjerni Evanđelju?
Hoćemo li tražiti slavu i spektakl ili ćemo prihvatiti križ?
Svaki put kad stojimo za oltarom, svaki put kad uzmemo u ruke Presveto Tijelo Kristovo, svaki put kad propovijedamo biramo hoćemo li biti vjerni svom pozivu ili ćemo popustiti kušnjama.
Neka nas Gospodin učini jakima, da kao i on u pustinji, možemo reći: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“ (Lk 4,8).
I neka nas njegova snaga vodi, sve do križa – jer samo križ vodi do uskrsnuća.”
