„Isus je poput sunca; ne možeš ga vidjeti, ali sve stvari vidiš zahvaljujući njemu“, rekao mi je jedan Sirijac na kavi prije jedanaest godina u Luksemburgu. Maltežanin, kolega s posla, složio se s Francuzom koji je ustvrdio da tmurnost života na sjeveru za južnjaka nije „stvar sunca, nego stvar svjetla“. „Prva tri mjeseca nakon dolaska ovamo, plakao sam“, povjerljivo je priznao Maltežanin, čovjek srednjih godina, koji se nije mogao brzo naviknuti na sjevernjačku klimu. Sjetim se tih razgovora sada, kada je proljetna ravnodnevnica već otvorila put svjetlu. U Siriji je posljednjih mjesec dana ubijeno najmanje 1.200 alavita i nešto kršćana pa usporedba sa svjetlom življe svijetli.
Danje svjetlo doslovno daje život i održava ga. Zagrebački festival svjetla – koji je prije sedam godina uvezen, kao i sve drugo – ove je godine održan u znaku kukurijeka koji podsjeća na kričavoružičasti lotus. Kukurijek – koji nazivaju još i glavobolka – inače je bijel. No dobro, on je lokalni cvijet, a lokalna je i proslava 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva u čast koje je na Tomislavcu priređena raskošna svjetlosna projekcija „Legacy“ koja pripovijeda o kralju Tomislavu.
Središte cijele postave prema organizatorima je svjetleća kula Lotrščak – Svjetionik. Još pet svjetlosnih instalacija nazvano je na hrvatskome jeziku; Krijesnice, Životok, Šaputanja kod Matoša i Fenjeri. Većinu od 25 svjetlosnih radova ipak potpisuju inozemni autori i timovi a njihovi nazivi glase: Anooki, Wave, Zoetrop, AI Parazit, Bloom, Lightscape, Aerial ballet, Fluid realities, In Between, Under Pressure, Glow Bubbles, Aj Vana be…
Znam engleski, no morala sam istražiti tko su Anooki – dva lika čije goleme bijele lutke na tri mjesta svijetle na Jelačić-placu. Nalik na likove iz Southparka, dječak i djevojčica sa Sjevernoga pola uputili su se u svijet nakon što se led u njihovu zavičaju otopio, kako bi pretvorili grad „u zabavno igralište“ i „ukazali na klimatske promjene“. Njihovi francuski autori očito vjeruju kako su klimatske promjene i topljenje polarnog leda zabavni sadržaji…
Cinizam na stranu, bilo je na ovogodišnjem festivalu nekoliko dopadljivih i smislenih sadržaja: Matoševi stihovi koje šapuću glumci, zapuštena zgrada na Dolcu obojena likovima iz Surogata i Profesora Baltazara, fantazmagorično HNK, romantični fenjeri, Krijesnice na Mažuranićevu trgu, zanimljiva nokturnalna „Fluidity of water“ na Trgu Marka Marulića… Međutim, neke su atrakcije budile osjećaj da se netko grubo igra s inteligencijom i vidom šetača.
AI Parazit na Europskom trgu svjetlećim ružičastim crvolikim spiralama podsjećao je na Bipu ili bordel a „In Between“ u novozatvorenoj Draškovićevoj – izlomljene svjetleće cik-cak linije“ na stupovima – na lošu neonsku rasvjetu u starom disko-klubu. Poruka ovogodišnjeg Festivala jasna je: klimatske su promjene tu, voda je dragocjen resurs, živimo okruženi virusnim informacijama koje stvara umjetna inteligencija i stalno smo pod pritiskom. Život je prolazan, da, još i to, ali proljeće je došlo pa zabavimo se u valovima raznobojnog svjetla! Čudno kako se netko nije sjetio svjetlosnoga zagađenja… kada se sve, pa i ekološka kriza, može i mora pretvoriti u konzumističku zabavu. Sam po sebi, festival svjetla može biti dobar, zanimljiv, poticajan i lijep. No ovaj, usprkos trudu i velikoj predizbornoj organizaciji svjetlećih objekata, svjedoči o praznini i bezidejnosti suvremene „umjetnosti“ koja prodaje ozbiljnost pod zabavu i uvozi i probavlja sve, pa i crtić-likove sa sjevernoga pola.
Praznina nije uvijek loša stvar. Danijel Dragojević u pjesmi „Cvjetni trg“ proslavio je prazninu. Volim trgove, posebno cvjetne. Trgovi su s pravom (polu)prazni, kako bi se po njima moglo šetati, gledati malo dalje, razmišljati… Ponegdje je pak praznina pogubna. Loša je demonstracija praznine novi zagrebački „grb“ – prazan okvir, otvoren na oba kraja, u kojem piše „Zagreb, volim te!“ „Ovo je apsolutni korak naprijed“, rekla je struka za Index.hr. U redu, a korak kamo? Što to točno i tko voli? „Zagreb kao otvoren, vedar i ponosan grad“ prikazan je okvirom s pukotinama u kojima nema – ničega osim štokavske rečenice s kajkavskim vokativom.
Cijeli taj štos koštao je 51 tisuća eura novca građana. Bezidejnost ne samo suvremene nazoviumjetnosti nego i suvremenog političkog marketinga pokazala se u svoj svojoj apsurdnoj bijedi. Ako nema sadržaja ni svrhe kretanja, onda nema ni koraka naprijed jer sve može biti i napredovanje i nazadovanje. Nema druge nego ponovo čitati Tina Ujevića. „Mi dobročasimo garb slovućeg greba“ tj. „Mi pozdravljamo grb slavnoga groba“, napisao je Tin Marulićevim jezikom u svojoj buntovnoj i programatskoj pjesmi „Oproštaj“, u kojoj se oprašta od književne tradicije usisavši je u sebe, najavljujući nove, modernističke putove. „Grb“ i „grob“ slične su riječi. Tek jedno „o“ čini razliku. O praznino, pokaži mi svjetlo, ako je imaš.
