Iz auta sam nekad znao gledat’ dok se vozim pokraj – kol’ko znatiželjnih pogledâ zna privuć neka prometna nesreća!
Čudno je to, a opet tol’ko fascinirajuće: kol’ko se samo dokonih gledateljâ natiska posvuda okolo, kad se na cesti nešto događa; ili kad je izvršenje neke kazne u pitanju, nečije smaknuće.
Prava slika za to jest film „Braveheart“; dok glavnog glumca – Mel Gibsona – vode na stratište, i kad on u smrtnom hropcu viče „Freeedom“, kol’ko se dokone raje skupilo, koja gleda i uživa u svemu tomu.
Ili ono još pogubnije, a što se događalo i događa se zadnjih godinâ tamo po islamskim zemljama, gdje se ratovalo i gdje je sve bilo po šerijatskom zakonu; i kad krvnici ISIL-a javno na trgu odrubljuju glavu nekom kršćaninu ili otpadniku od islama.
Misliš da svi oni koji su se uokolo okupili i gledaju to širom otvorenih očiju – zar misliš da su oni tu zato što moraju?!
– Nisu! Ni blizu!
Činjenica je da ljudi vole nasilje! – Možda i nesvjesno, ali toliki su koji uspore vožnju kad vide prometnu nesreću – i to ne da bi izišli i pomogli, nego da vide mrtvo ili iznakaženo tijelo!
Zato, što kao prvo čini policija ili radnici iz hitne pomoći, kad netko pogine na cesti? – prvo prekriju mrtvo tijelo, da ga se ne gleda!
Pitamo se, zašto je to tako? I zašto se nesreće događaju?!
Ljudi su nesreće oduvijek bili skloni tumačit’ k’o nekakvu Božju kaznu, konačno zadovoljenje pravde, zbog nekakvog ili nečijeg grijehâ ili krivnje.
– Računica je jednostavna: tko će drugi biti kriv, nego onaj, tko je stradao?!
A oni, koji vole sebe stavit’ na mjesto boga, oni misle da izvršavajuć’ kaznu – time oni pomažu bogu, allahu… – ili kako se to više biće zove, njemu oni pomažu da pravda konačno bude zadovoljena!
Nažalost, ni mi u našoj svakodnevici, često nismo daleko od toga! – I mi volimo sudit’, osuđivat’, presuđivat’ – naravno, upirući prstom uvijek u one druge, ta nećemo u sebe; volimo ispovijedat’ tuđe grijehe…
– Ali, kad se nama dogodi, onda odjednom počnemo cvilit’, molit’, zapomagat’ u sav glas: „Bože, zašto ja, zašto meni? – Pa ja idem u crkvu!“
Na jednom upozorenju, koje sam dobio davno-davno preko whats-app-a stajalo je, da se ne postaje kršćaninom samo odlazeć’ u crkvu, k’o što se ni autom ne postaje spavajuć’ u garaži!
U Evanđelju po Luki [Lk 13,1-9], jučerašnje 3. korizmene nedjelje, nalazimo nešto poput dnevnih novosti iz „Večernjaka“, „Jutarnjeg“, ili Riječkog „Novog lista“.
U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’“
Ne čini li se i Tebi, da se Isus nimalo ne uzbuđuje, da čak ne mari, nit’ ima suosjećanja za unesrećene?!
– Ili On namjerno tako postupa, kako bi još jače istaknuo svojim izvjestiteljima i svojem slušateljstvu – da javne nesreće, kol’ko god nas one trebaju potaknut’ na sažaljenje, na građansku solidarnost, te nesreće nas još više trebaju potaknut’ na religioznu budnost, kako i nas sâme takvi događaji ne bi zatekli ne-obraćene i ne-spremne za konačni i vječni susret s Bogom.
Zato, u puno slučajeva, umjesto što razbijamo glavu oko toga, zašto je netko izgubio život, bolje bi bilo – da izvučemo pouku iz svega, gledajuć’ na vlastiti život!
Poštovani / Poštovana,
ne učini li se i Tebi nekad, da ovaj naš ovozemni život nije ništa drugo nego jedan veliki „Hard Road“ (težak put) kojim čovječanstvo korača prema vječnosti.
Ako si ljubitelj zvuka, kakvog su ga svirali rock bendovi 70-ih prošlog stoljeća (Lynryd Skynyrd, ZZ Top, Grand Funk Railroad), onda je noćašnja emisija kršćanskog rocka, 477. po redu – baš po Tvome guštu.
Slušat ćemo kršćanski hard rock bend „Hard Road“ iz Nashvillea u Tennesseeju – i njihov album prvijenac – „Change The World“.
Zato, odvrni svoj radio noćas u 22.45 – ili se logiraj preko ovoga linka, izravno na stranici HKR-a:
https://hkr.hkm.hr/program-uzivo/
Gospodin neka blagoslovi Tvoj Korizmeni put, kol’ko god on težak bio (Hard Road).
pozdravlja p. anto
