PRIJE nego što nam je ispričao prispodobu o farizeju i cariniku, sveti Luka objašnjava da ju je Isus ispričao „nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge potcjenjivahu“ (Lk 18,9). Na taj način Gospodin nam želi pokazati ispravan stav u molitvi. Moramo razgovarati s Bogom iz vlastite istine, iz poniznosti koja proizlazi iz spoznaje da smo grešnici i da trebamo Božje milosrđe. „Poniznost je temelj molitve,“[1] naglašava Katekizam Katoličke Crkve.
Sveti Josemaría sebe je definirao kao „grešnika koji ljubi Isusa Krista.“[2] Ova se svijest često vidi u životima svetaca; oni dopuštaju da Božje svjetlo prožme svaki kutak njihova života, pomažući im da prepoznaju vlastite slabosti. Ovaj stav prepoznajemo i u svećenikovim riječima na misi, kada se obraća Bogu u ime cijele Crkve: „I nama, svojim grešnim slugama, koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe, podari neko mjesto u društvu svojih svetih apostola i mučenika.“[3]
Priznavanje vlastite slabosti istovremeno nam pomaže osjetiti Božju snagu koja nas podupire. Njegovo milosrđe veće je od naših slabosti. Zato se kršćanin bez obeshrabrenja suočava sa životom; svijest da smo grešnici ne sprječava nas da budemo svjesni još odlučnije stvarnosti: mi smo ljubljena Božja djeca. „Utječi se svojemu božanskome posinjenju: Bog je tvoj najljubazniji Otac. U tome leži tvoja sigurnost, luka u kojoj možeš baciti sidro bez obzira na to što se događa na površini mora života. I pronaći ćeš radost, snagu, optimizam: pobjedu!“[4] Ovo je stav s kojim Bog želi da mu pristupimo – ne kao samodostatni „pravednici“, već kao djeca kojima je njihov Otac neizmjerno potreban.
PRVI je lik u prispodobi farizej koji odlazi u hram na molitvu. Naizgled, njegova molitva započinje vrlo dobro – zahvaljuje Bogu. No odmah vidimo da nešto nije u redu. Njegova zahvalnost ne proizlazi iz priznavanja Božjeg djelovanja u njemu, već je svedena na nabrajanje vlastitih vrlina i zasluga: „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.“ A zatim nam otkriva pravi razlog svojih djela: „Nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik.“ (Lk 18,11-12).
Farizej upada u zamku koju je sveti Luka spomenuo prije nego što je ispričao prispodobu: prezire druge i uvjeren je u vlastitu pravednost. Uspoređujući se s carinikom, vidi sebe kao daleko boljega. Možda je, prema ljudskim mjerilima, i bio u pravu – carinici su se smatrali javnim grešnicima jer su surađivali s Rimljanima. No zaboravlja da samo Bog vidi dubinu ljudskog srca. Nikakva usporedba s drugima ne može zamijeniti ono što Bog vidi svojim svemogućim pogledom.
Ovo je bila najveća prepreka koja je spriječila mnoge da prepoznaju Mesiju: njihova sigurnost u vlastitu pravednost i ljudsku perspektivu ograničenu samo na izvanjsko. „To zatvaranje ima neposrednog utjecaja na naše odnose prema bližnjima. Farizej, koji sam za sebe drži da je svjetlo i koji ne dopušta da mu Bog otvori oči, susret će bližnjega pun oholosti i nepravde.“[5] Zato će Gospodin reći da nije otišao kući opravdan. Budući da je već imao sve što je smatrao potrebnim, nije mogao prihvatiti spasenje koje mu je Bog ponudio.
DRUGI lik u prispodobi je carinik koji se ne usuđuje ni podići oči prema nebu dok moli. Udara se u prsa i ponavlja: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13). Isus dodaje: „Kažem vam, ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj“ (Lk 18,14).
Carinik započinje svoju molitvu svjestan da je grešnik. Štoviše, svi u gradu znaju za njegove grijehe, jer je surađivao s okupatorima. Naizgled, ovo bi mogao biti velik nedostatak, no u stvarnosti mu upravo ta situacija daje „prednost“ pred farizejem: njegova potreba za Bogom očita je svima. Za razliku od farizeja, on ne traži sigurnost u vlastitim zaslugama niti u priznanju drugih, već isključivo u Božjem milosrđu. „On djeluje iz poniznosti, siguran samo u jedno – da je grešnik kojemu je potrebno milosrđe. Ako farizej ništa ne traži jer već sve ima, carinik može samo moliti za Božje milosrđe. I to je prekrasno: moliti za Božje milosrđe! Predstavivši se Bogu s ‘praznim rukama’, sa srcem koje ne skriva ništa i priznavši svoju grešnost, carinik nam pokazuje stav potreban za primanje Gospodinova oproštenja.“[6]
Carinikov stav potpuno je suprotan farizejevom. Ne smatra se pravednim, ne prezire druge, čak ni onda kad zna da ga svi gledaju s prijezirom. Isus kaže da „ovaj siđe opravdan kući svojoj“. Njegova nas molitva podsjeća na molitvu naše Gospe, koju je Bog pogledao s posebnom milošću zbog njezine poniznosti (usp. Lk 1,48). Marija će nas naučiti vjerno slijediti ovaj put, kako bi Bog i u našim životima mogao učiniti velika djela o kojima je Ona pjevala u svojoj hvali.
[1] KKC, br. 2559.
[2] Alvaro del Portillo, 40 godina sa svecem, br. 113.
[3] Rimski misal, Prva euharistijska molitva.
[4] Sveti Josemaría, Križni put, sedma postaja, br. 2.
[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 71.
[6] Papa Franjo, Audijencija, 1. lipnja 2016.
Izvor: Opusdei.org/hr
