KOLUMNA

INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Zašto Mile Kekin razumije molitelje na Trgu bolje nego itko drugi

Postoje pjesme koje su zarazne, i one koje su istinite. “Šamar” Hladnog piva je i jedno i drugo.Pjesma iz koje vrišti bijes, nemoć, frustracija i nasilje – s punim pravom – izaziva nelagodu. Napisana iz pozicije muškarca zlostavljača s kojom se nitko nikada ne bi smio moći poistovjetiti. Nema emocije, nagona ili osobne rane koji…

Autor: Vlatka Kalinić
event 05.04.2025.
Photo: Emica Elvedji /Pixsell


Postoje pjesme koje su zarazne, i one koje su istinite. “Šamar” Hladnog piva je i jedno i drugo.
Pjesma iz koje vrišti bijes, nemoć, frustracija i nasilje – s punim pravom – izaziva nelagodu. Napisana iz pozicije muškarca zlostavljača s kojom se nitko nikada ne bi smio moći poistovjetiti. Nema emocije, nagona ili osobne rane koji bi mogli opravdati nasilje.
Ipak jedan stih u toj pjesmi stvarniji je od svih ostalih. I prodire dublje nego ijedna psovka, prijetnja ili šamar:
„Kako te slijede pogledi
Kako se lijepe po tebi
A ti ih željno upijaš
Misliš da ne vidim…”

Svatko tko je bio na koncertu Hladnog piva zna koliko svi u publici na ovaj refren otkidaju. Jer ga osjećaju. Tu je sadržana muška rana koja se rijetko izgovara na glas.
“Kako te slijede pogledi… a ti ih željno upijaš…“
U toj slici – koju je briljantno iznio Mile Kekin – krije se točno ono što mnogi muškarci osjećaju, ali ne znaju artikulirati: mješavina čežnje, požude, boli, ljutnje i nemoći. Tuđi je pogledi slijede, ona ih upija, tijelom uživa… A muškarac vidi sve. I osjeća slabost – pred ženom koja traži potvrdu.
Žene su, fer je i to reći, stoljećima bile teretonoše tuđe slabosti. Muškarac izgubi kontrolu – žena je bila previše izazovna. Padne li u napast – žena ga je zavela. Muškarac izda svoje zavjete – ljubavnica je kriva što nije čuvala njegov brak.
Obrazac počinje još u Edenskom vrtu, a Adam je prvi čovjek koji prebacuje krivnju. Ne kaže: “Pogriješio sam”, nego “Ona mi je dala s drveta, pa sam jeo.” Jadan ne bio.
Svaki put kad muškarac prebacuje krivnju na ženu, zapravo priznaje jedno: ne vladam sobom.
Žena nije uzrok nečijeg moralnog pada. Može biti povod, ali uzrok je uvijek u nutrini – u čovjekovim odlukama, uvjerenjima, slabostima s kojima se nije htio ili znao suočiti. A onaj koji se s njima suočio, ako je vjernik – pao je na koljena.
U ovom naprednom društvu koje se izruguje svemu što kleči, ismijavaju se i muškarci s krunicom u ruci na Trgu. (Zašto kleče baš na trgovima a ne u crkvama sasvim je druga rasprava)
Naziva ih se nazadnima, mizoginima, antifeministima. Nisu oni ništa od toga. Oni su muškarci koji su kleknuli, duboko svjesni vlastite grešnosti. To nije pokušaj kontrole žene. To je prije svega molitva za kontrolom samoga sebe.
Svake prve subote u mjesecu gledamo i vanjsko i unutarnje hrvanje na trgovima. I dok se s jedne strane oni koji mašu šarenim transparentima i tuku loncima uglavnom hrvaju s idejom Boga, ovi drugi – na koljenima – hrvaju se sami sa sobom. I ne bježe od Boga – nego ga zovu u pomoć.
Kad osjetim privlačnost prema nekoj ženi, kaže jedan od tih muškaraca, sklonim pogled i šapnem: ‘Gospodine, sačuvaj mi oči za moju suprugu.’” To nije smiješno. To je strašno. I očajno i časno.
To je strana koja se ne vidi i ne čuje, jer umjesto nje odjekuje njihova molitva za čednost.
Suvremenom svijetu beskrajno problematičan pojam, osobito kada za njega mole muškarci – tada je nedvojbeno riječ o uhodanom prebacivanju krivnje, zaključit će svaka poštena feministkinja.
Čednost je, uostalom, za njih instrument patrijarhata – simbol ženske potčinjenosti, kontrole i srama. U očima feminizma, čedna žena nije slobodna, nego isprana, ustrašena i pripitomljena. Žena koja “sluša sistem” i “prodaje se kao moralno superiorna, a zapravo je porobljena”.
Naravno, to je duboko pogrešno. Jer istinska čednost nije pokoravanje – nego izbor slobodne žene da ne bude rob ničijeg pogleda, ni muškog ni ideološkog. Čednost je, osobito za vjernike, ogledalo unutarnje slobode. To je izraz unutarnjeg odnosa prema vlastitom tijelu, sebi i drugima. Čednost ne guši žensku ljepotu, jer kad žena nije rob pogleda, ni gladi za potvrdom, ona zrači dostojanstvom koje joj pripada.

Ključne su tu riječi: rob i glad. Sama potreba za validacijom nije pogreška. Ona je nužnost. Ljudi se ne rađaju sa znanjem o vlastitoj vrijednosti, to saznajemo kroz odnose. Jer svi mi imamo urođenu potrebu da budemo viđeni, potvrđeni i prihvaćeni. Svoje samopouzdanje, prema teoriji zrcala, gradimo kroz to kako nas drugi vide, a ovisnost o tuđem odobravanju počinje vrlo rano.

U tradicionalnom odgoju, dječake se češće hvalilo za postignuće “Bravo, kako si to sam riješio!”, dok djevojčice češće dobivaju pohvale za ponašanje ili izgled – “Kako si lijepa!”, “Kako si pristojna!”. To suptilno oblikuje uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Ili bezvrijednosti.
I ako to odobravanje nije bilo dosljedno, nježno, sigurno – stvara se praznina. Pa kad odraste, kad zakorači među muškarce i njihove poglede, djevojčica koja je odrasla u uvjerenju da je važno drugima biti lijepa nesvjesno traži ono što je izostalo. Ne zato što je loša. Nego zato što je gladna.
A gotovo je svaka gladna u insta-kulturi koja ženu vrednuje kroz izgled, pa nije iznenađenje da mnoge (iako možda i nesvjesno) koriste svoje tijelo kao sredstvo komunikacije i potvrde.
Mehanizam validacije kroz vanjštinu najbrži je i najsigurniji način da dobijemo odgovor. Izazovno se odjeneš, privući ćeš poglede. Objaviš pomno namještenu fotografiju – nižu se srca u komentarima. Netko reagira. Vanjština daje trenutan, mjerljiv rezultat. I ono što je još važnije – ne traži dubinu, samo signal.
Ako unutarnji osjećaj vrijednosti nije izgrađen – ili je ranjiv – čovjek traži “brze potvrde” izvana. Poput šećera kad padne energija. Znaš da nije zdravo, ali odmah pomaže.
Kad žena svjesno ili nesvjesno koristi vlastitu vanjštinu kao signal „gledaj me“, „želi me“ – ne govorimo o grijehu u klasičnom smislu, nego prije svega o rani. O nesigurnosti maskiranoj u samopouzdanje. I tu nije problem dubina dekoltea – nego motiv iznutra. Dolazi li to iz njenog ropstva ili gladi?
Paradoks validacije kroz vanjski izgled je taj da što je više pogleda – to je praznina veća. Nikad nije dosta. Jer požudan pogled ne može zamijeniti predanost, poštovanje, privrženost, ljubav.
Kekinov je brutalno iskren stih ujedno uhvatio trenutak muške svijesti o njenoj vidljivosti i vlastitoj nevidljivosti. Dok ona prima potvrdu izvan odnosa, on ne zna gdje je njegovo mjesto. Gleda ženu koju želi kako traži tuđe poglede, potvrdu – bilo gdje, samo ne kod njega.
Čedna žena ne traži poglede, nego ih bira. Biti čedna ne znači biti nevidljiva. Žena koja je sigurna u sebe ne skriva ljepotu – ali ju ne nudi za jeftinu potvrdu. Ona zna da nije ukras, nego osoba. Ona zna da može biti viđena – i odbiti biti gledana. Ona zna da vrijedi i kad je nitko ne gleda.
U tom kontekstu, čednost nije ni normativna, ni puritanska, ni patrijarhalna. Ona je sloboda. Snaga. Suverenost. I nema puno veze s duljinom suknje. Jer sloboda nije kad mogu sve – nego kad ne moram sve što mogu.
Ovladavanje sobom: istinska zrelost
U konačnici, svi smo na istoj stazi, više ili manje svjesno. Cilj nam je ne biti rob vlastitog nagona.
Ne sakriti svoju strast – nego ju ukrotiti. Ne ugušiti želju – nego joj dati smjer. I znati reći nagonu: Ne sada. Ne ovdje. Ne na ovaj način. Ne s ovom osobom.
Tek kad se žena prestane hraniti tuđim pogledima – a muškarac nauči skrenuti svoj – otvaraju im se oči za ljubav. Jer jedina validacija koja vrijedi dolazi samo iz pogleda koji zna sve o tebi – i svejedno te voli.

Pročitaj više

“Iako sam, zbog svoje službe, možda bio u povlaštenom položaju, s radošću mogu reći da su svi pacijenti tamo doživjeli istu pažnju i dostojanstvo”, napisao je na svojem Facebook profilu riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić nakon što je došao doma iz bolnice, a njegov status prenosimo u cijelosti.

Shvatila sam, da u brzini nisam otvorila aplikaciju za bodove, već Instagram, na kojemu je ostao prikazan citat iz Matejeva evanđelja. Njezino “ajme…” postalo je moje “ajme”, dok sam se ispričavala i objašnjavala da sam brzopleto izvadila mobitel. Gospođa je i dalje bila vidno ganuta: “Hvala vam. Znate li vi da mi je baš ovo trebalo danas. Stvarno hvala. To nije slučajno.”

TREĆA je godina Isusova javnog djelovanja. Ti su dani obilježeni sukobima s farizejima i drugim vođama naroda. Isus je u Jeruzalemu, tijekom proslave blagdana Sjenica. Grad je ispunjen kolibama od grana, koje podsjećaju na putovanje Izraela kroz pustinju nakon izlaska iz Egipta. Ovaj blagdan bio je zahvala Bogu za žetvu pšenice i grožđa, budući da…