Zanimljivo je da, bez obzira na to jesu li ljudi u radnom odnosu, školskim i učeničkim obavezama ili čak u mirovini, završetak radnog tjedna i početak vikenda donosi olakšanje jer smo barem neke zadane obaveze ispunili i priveli tjedan kraju. Vikendi su rezervirani za one druge poslove koje nismo uspjeli obaviti tijekom tjedna, a najčešće i za opuštanje, šetnju, čitanje, gledanje TV emisija… Vrijeme za nas i one za koje želimo imati vremena.
U nedjelju već počinje lagana priprema za ponedjeljak, koji mnogima teško pada. Sa psihološkog aspekta, gdje se čovjek za vikend odmara, a onda iz laganijeg tempa mora ponovno ući u bržu dinamiku, stres i obaveze – možemo reći da je potpuno razumljivo što je to “pogrešno” s ponedjeljkom. Međutim, s druge strane, ako gledamo na svaki dan kao na dar od Boga, u kojem nam On daje nove prilike, onda je potpuno pogrešno da budemo ljuti na ponedjeljak.
Trebate li zato osjećati grižnju savjesti što i dalje imate problem s ustajanjem i obavezama u ponedjeljak? Apsolutno ne. Trebate li se vježbati u tome i osvijestiti dane na novi način? Apsolutno da.
Novozelandska pjevačica, kantautorica i producentica Brooke Ligertwood (Fraser) napisala je predivnu pjesmu “Hosanna”, koju je objavila 2006. godine. U Hrvatskoj ovu pjesmu izvodi i grupa Emanuel. Zahvaljujući aranžmanu Domagoja Pavina, pjesma je uspjela zadržati svu snagu koju ova pjesma izvorno u sebi nosi. Kakve veze ova pjesma ima s ponedjeljkom? Ima veze sa svakim danom u tjednu. Dio te pjesme koji mi često padne na pamet ima toliku snagu da nam može poslužiti kao mala duhovna meditacija svakog jutra – kao molitva za dan koji je pred nama:
“Izliječi me i očisti, oči mi za neviđeno otvori, nauči me ljubiti kako ljubiš Ti… Daj da tvoja budem sva, sve što jesam radi Tvoga Kraljevstva!”
Upravo u ta dva stiha sadržane su misli s kojima trebamo započeti svaki dan – molitvom da nam Gospodin otvori oči za duhovnu stvarnost i predanjem Gospodinu da sve što činimo bude na Njegovu veću slavu. Koliko je to moćno. Dok nam se čini da se život odvija u dinamici i rutini koja je toliko „obična“ i nebitna, paralelno se odvija duhovna stvarnost – snažna i često važnija od svega što očima možemo vidjeti.
Vjerujem da svi imamo iskustvo tih povremenih trenutaka koji nas dotaknu, kao da osjetimo lagani povjetarac Duha svetoga. Onaj trenutak kad duboko u sebi osjetiš – ovo nije slučajno… Trebamo moliti za darove Duha Svetoga, jer Duh Sveti nije tek povjetarac – nego snažan vjetar koji ulazi u kosti.
Svaki dan donosi sa sobom toliko nevidljivih zadataka i uloga u kojima smo baš mi pozvani. Samo razmišljanje o tome baca u drugi plan ponedjeljak, utorak, srijedu… i naglašava nam da je nebitno kako se taj dan zove. Zove se prilika. Svaki dan je neponovljiv. Kad bismo samo shvatili koliku važnu ulogu smo dobili od Boga, osjećali bismo se počašćeni što baš mi imamo priliku proživjeti taj dan. Ustali bismo puni zahvalnosti, dotjerali se za tako važnu ulogu i pažljivo osluškivali gdje nas Bog želi.
Profesionalni glumac, kad dobije dugo željenu glavnu ulogu, zahvalan je što je ta uloga baš njemu pripala. Trudi se biti najbolja verzija sebe i uložiti sve talente koje je godinama razvijao. Često čujemo kako glumci kažu: “Živio sam tu ulogu.” Kakvo je to predanje. A kako mi živimo neponovljivu ulogu koju nam je dao sam Bog? Sa zahvalnošću? S ponosom?
Nedavno sam taj osjetila. U jednoj brzinskoj kupovini usred tjedna, stajala sam u redu za blagajnu. Vrijeme sam kratila po društvenim mrežama i zastala na citatu koji mi se pojavio na ekranu:
“Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas zlostavljaju i progone.” (Matej 5,44)
Zastala sam na trenutak razmišljajući o snazi tih riječi, i nisam ni primijetila da sam već na redu dok me starija gospođa na blagajni nije „vratila u stvarnost“ s pomalo hladnim pozdravom “Dobra večer” – brzo je izgovorila dok je skenirala već treći artikl iz moje košarice. Uzvratila sam pozdrav, ugasila društvene mreže i na pitanje “Imate li našu karticu?” posegnula za mobitelom, otvorila aplikaciju i pokazala karticu za bodove. U taj tren, njezino lice se iznenada ozarilo, oči su joj zasjale, a osmijeh je obasjao cijeli red. “Ajme, hvala vam!” rekla je s takvim oduševljenjem da smo i ja, i ljudi u redu, ostali zbunjeni. Nikada nisam vidjela da se netko toliko oduševi zbog kartice za bodove.
Zbunjenost me navela da okrenem ekran prema sebi – i shvatim da u brzini nisam otvorila aplikaciju za bodove, već Instagram, na kojem je još uvijek bio prikazan citat iz Matejeva evanđelja. Njezino “ajme…” postalo je moje “ajme”, dok sam se ispričavala i objašnjavala da sam brzopleto izvadila mobitel. Gospođa je i dalje bila vidno ganuta: “Hvala vam. Znate li vi da mi je baš ovo trebalo danas. Stvarno hvala. To nije slučajno.”
Da su se bodovi mogli pretočiti iz emocije u aplikaciju, dobila bih najmanje 100 bodova u tom trenutku. Ovako sam dobila puno više. Citat je bio kratak, a red predugačak da saznam što se u njezinu životu događalo i zašto joj je baš to trebalo. Ali bilo je namijenjeno njoj. Taj susret je bio dovoljan.
—
Dokle god životne situacije nazivamo “samo odlazak u dućan”, “samo posao”, “samo šetnja”, nikada nećemo prepoznati ljepotu susreta koje baš mi nosimo u svojoj jedinstvenoj ulozi. Bitna je poruka koju nekome možemo prenijeti – čak i kad toga nismo svjesni. Svaki dan nosi priliku. Nekoga će ugrijati osmijeh koji vidi na vašem licu.
Jednako tako, vaša gruba riječ može nekoga povrijediti i rasplakati. Imate moć – birajte je koristiti za dobro. Birajte u filmu života dobre uloge.
Gledajte na svaki dan, čak i na taj ponedjeljak kao priliku da prepoznate sve ljude i trenutke koje vam je Gospodin stavio na put. Molite svako jutro da vam Gospodin otvori oči za duhovnu stvarnost, kako biste mogli prepoznati Njegovu svetu volju u svemu što činite.
“Valja vam odbaciti prijašnji način života – staroga čovjeka, koji je pokvaren zavodljivim požudama – obnavljati se duhom svoje pameti i obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.” (Efežanima 4,22–24)
