Riječ Fatima je, takoreći, drugo ime za vjernike u devetmilijunskom i napaćenom portugalskom narodu koji na poseban način štuje Blaženu Djevicu Mariju. Premda će u ovom tekstu biti ponajviše riječi o Fatimi i fatimskim ukazanjima, dobro je spomenuti još neka manje ili nikako poznata Gospina svetišta u Portugalu: Batalha, Alcobaça… Ta su svetišta i povijesni i umjetnički spomenici velike vrijednosti. Isto tako, posjetitelj će lakše razumjeti korijene pobožnosti portugalskog naroda prema Gospi, pobožnosti koja se danas snažno očituje na velikim skupovima u Cova da Iria. Tu se osjeti zašto je Portugal od svoga utemeljenja nazvan „Gospina zemlja“.
Godine 1646. kralj Ivan IV., a i sva nacija – kler, plemstvo i narod – zakleli su se na vjernost Bezgrješnoj Djevici i proglasili je Kraljicom i Zaštitnicom Portugala. Od toga trenutka portugalski kraljevi više nisu stavljali krunu na glavu, jer je kruna rezervirana samo za Bezgrješnu Djevicu Mariju.
Da bismo bolje razumjeli Gospina ukazanja u Fatimi, pod kojim su se okolnostima i kako dogodila, nužno je reći nešto i o spomenutim svetištima.
Batalha
Kraljevski samostan od Pobjede jedan je od najpoznatijih spomenika u Portugalu. Sagradio ga je kralj Ivan I. kao zavjet Blaženoj Djevici Mariji, Zaštitnici Portugala, jer je 1385.g. kraljevstvo prolazilo kroz jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti.
Digli su se u domoljubnom zanosu protiv španjolske dominacije. Kralj se zavjetovao da će, ako pobijede, sagraditi samostan u čast Gospi. I doista su 14. kolovoza 1385. pobijedili kastiljansku vojsku u bitci kod Aljubarrote i tako spasili neovisnost portugalske nacije. Nakon dvije godine dominikancima je povjerena gradnja samostana Svete Marije od Pobjede.
Sagrađen je samostan s velebnom crkvom, ali je sedam kapelica, u kojima su trebali biti pokopani kralj i njegovi nasljednici, ostalo nedovršeno.
Hodočasnike ili turiste koji posjete samostan i vide ga prazna, napuštena, u isto vrijeme obuzima i divljenje i tuga (imao sam priliku vidjeti ovo zdanje prije desetak godina). Dive se onima koji su podigli ovako veličanstven spomenik, plod tako bogate arhitekture, a obuzme ih tuga zbog nestanka redovničkog i liturgijskog života koji je nekada tu cvjetao.
Alcobaça
Samostan Svete Marije u Alcobaçi drži se kolijevkom portugalske kulture i razvoja nacije. Vjekovima je bio ognjište vjerskoga života, umjetnosti, književnosti i uvelike doprinosio ekonomskom životu zemlje. Početci sežu u godinu 1151. kada je Alfonso Henricho, prvi portugalski kralj, zamolio sv. Bernarda, opata iz Clairvauxa (Francuska), da mu pošalje redovnike cistercite. Čini se da je ta odluka bila plod zavjeta koji je kralj donio 1147. prije oslobođenja Santaréma i Lisabona od Maura.
Već 1157. samostan je bio u punoj aktivnosti, a velika opatijska crkva posvećena je pet godina kasnije. Opatija je kopija (one) opatije iz Clairvauxa. Primitivnog je gotičkog i pomalo romaničkog stila. Jedna je od najvećih u Portugalu: duga 106 metara, široka 21 metar i visoka 20,12 metara. Po Bertauxu ova samostanska crkva je „najčistija i najveličanstvenija koju je ikada stvorio cistercitski genij“. Bogatstvo opatije Alcobaça bilo je, čini se, kobno za njezinu budućnost. Bogate darovnice oslabile su religiozni duh redovnika kojih je jedno vrijeme tu živjelo 999. U 16. stoljeću bilo ih je svega 66, u idućem stotinjak. Osamnaesto stoljeće bilo je kobno. Napoleonski napadi, profanacije i destrukcije učinili su opatiju ruševinom.
Godine 1834. u Portugalu je nestalo samostanskog života. Sadašnji spomenik svjedoči još jedino o veličini duša koje su ga gradile.
Fatima
Fatima je smještena u središnjem dijelu Portugala, 30-ak kilometara od Atlantskog oceana, na teritoriju općine Ourem. Imena Fatime i Ourema, kao i mnoga druga imena u Portugalu, potječu iz doba Maura. Fatima je dobila ime po kćeri velikog proroka islama Muhameda. Nedaleko od Fatime (oko jedan kilometar) nalazi se Aljustrel, seoce u kojem je rođeno troje pastira kojima se 1917. ukazala Gospa.
Prema zapadu, blizu Aljustrela, na brdu zvanom Cabeco, nalazi se Loca de Cabeco, gdje se 1916. pastirčićima dva puta ukazao anđeo.
Dva kilometra zapadno od Fatime brojne su male uvale prozvane Cova da Iria: mjesto u kojemu se Gospa djeci ukazala pet puta. U maloj dolini, između Aljustrela i La Loca de Cabeco, zvanoj Valinhos, Gospa se ukazala još jednom.
Najmračnije godine
Godine 1916. i 1917. bit će obilježene kao najmračnije u povijesti europskih naroda. Najmoćnije nacije vode bratoubilački Prvi svjetski rat koji će prouzročiti milijunske žrtve. Godine 1917. izbila je u Rusiji Oktobarska (boljševička) revolucija koja je, malo po malo, prenosila cijelom čovječanstvu načela ateizma, vjerskih progona i nijekanje duhovnih vrijednosti.
U vrijeme tih godina u Fatimi, u Portugalu, Anđeo mira i Blažena Djevica Marija donijeli su preko pastirčića poruku mira, nade i ljubavi cijelom čovječanstvu.
Portugal, s jedva 90.000 km2 površine i oko 9 milijuna stanovnika, smješten zapadno od Španjolske, godine 1917. našao se u očajnim političkim, socijalnim i ekonomskim uvjetima. Vlade su se smjenjivale jedna za drugom, a da nijedna nije riješila probleme zemlje. Revolucije su bile česte, a povjerenje naroda u svoje vođe nikakvo. Na ekonomskom planu potpuni bankrot. Na vojnom planu vodila se bitka na dvije fronte: u Francuskoj i Africi.
Portugalsko pučanstvo bilo je sastavljeno velikim dijelom od skromnih seljaka, časnih i radinih osoba, premda lišenih materijalnih dobara.
„Ni Bog ni religija“
I prije tih teških i mračnih europskih godina, vjera i Crkva u Portugalu su progonjeni. Već 1913. Alfonso Costa, donoseći zakon o odvajanju crkve od države, izjavljuje: „Zahvaljujući ovom zakonu, Portugal će kroz dvije generacije uspjeti uništiti katoličanstvo.“ Školska su djeca nosila plakate s natpisima: „Ni Bog, ni religija!“
Evanđelje nas uči da je poniznost to čime ugađamo Bogu. Fatimska Gospa je, slijedeći taj nauk, izabrala tri skromna pastirčića da svijetu našega vremena prenesu njezinu poruku. Fatimski vidioci bili su posve normalna djeca, ni po čemu različita od djece njihove dobi. Kao i bezbroj tolike djece u seoskim sredinama u svijetu, čuvali su ovce svojih obitelji.
Lucija je bila najstarija. Rodila se 22. ožujka 1907. Imala je smeđe lice, crne i svijetle oči, guste obrve, crnu kosu, malo tubast nos, velike usne, široka usta, blag karakter i bila je vrlo okretna. Sva su je djeca voljela radi njezine brige za male.
Franjo, Lucijin rođak, rodio se 11. lipnja 1908. Bio je ovalnog i dosta punašnog lica, malih usta, snažan, miran, dobrog karaktera i umiljat. Volio je prirodu i satima je svirao frulu.
Jacinta, mlađa Franjina sestra, rodila se 11. ožujka 1910. Imala je lijepo, okruglo lice, oči žive, usne tanke, kratku bradu; bila je vrlo osjećajna. Duboka nježnost i veliko prijateljstvo vezalo ju je s Lucijom. Nikada nije izgovarala laž, što je koštalo da koštalo. Voljela je ovce, janjce, cvijeće, zvijezde, mjesec – „Gospinu svjetiljku“ – i svu prirodu. Pokazivala je veliku strast za plesom, nekada i tvrdoglavo. Puno je molila.
Njih troje, ni po čemu drukčiji od drugih, u roditeljskom domu odgojenih u zdravoj kršćanskoj vjeri, bit će izabrani kao glasnici velike FATIMSKE PORUKE svijetu kojemu je potrebna ljubav, nada i mir.
Bog je slao anđele
U povijesti izabranog židovskog naroda i u povijesti Crkve, Bog je često slao svoje anđele kao nositelje PORUKA ljudima da bolje razumiju Božju riječ i Božju volju. U Fatimi, godinu dana prije Gospinih ukazanja, Anđeo je tri puta posjetio troje pastirčića. Kao Gospin prethodnik pripravio je djecu da mogu bolje razumjeti Gospinu poruku koja nije mogla biti drugačija od Evanđelja.
Prvo ukazanje Anđela bilo je u proljeće 1916. (djeca zaboravila nadnevak) na brdu Loca do Cabeco. Dan je bio kišovit. Djeca su tražila sklonište u pećini. Kada se razvedrilo, nastavila su se igrati; nepoznato svjetlo odjednom se približavalo s istoka prema njima. Kad se približilo, primijetili su u svjetlu lik mladića od 14 do 15 godina. Bio je vrlo lijep, „bjelji od snijega i jasniji od kristala, obasjan sunčevim zrakama“ (Lucija).
Rekao je: „Ne bojte se! Ja sam Anđeo mira. Molite sa mnom.“ Kleknuo je, naklonio lice do zemlje i tri puta molio: „Moj Bože, ja vjerujem u te, klanjam ti se, ufam se u te i ljubim te. Tražim oproštenje za one koji ne vjeruju, koji ti se ne klanjaju, koji se ne ufaju i ne ljube te.“ Podižući se, rekao je: „Molite također: Srca Isusa i Marije su pažljiva na vaše molitve“, te nestao. Toga, kao i idućega dana, troje pastira osjećali su se tako zahvaćeni Božjom prisutnošću da ni među sobom nisu mogli govoriti.
Drugo ukazanje bilo je dva mjeseca kasnije blizu bunara iza Lucijine kuće. „Što radite ovdje? Molite, molite mnogo. Srce Isusovo i Marijino imaju s vama plan milosrđa. Prinosite postojano Presvetom molitve i žrtve.“
„Kako se trebamo ponašati?“ – pitala je Lucija.
„Što god budete činili, prinosite Gospodinu za grijehe kojima je uvrijeđen. Molite za obraćenje grješnika!“
Tim riječima djeca su bila impresionirana i počela su izgovarati molitvu koju su čuli od Anđela u prvom ukazanju.
Treće ukazanje bilo je ujesen na istom mjestu gdje je bilo i prvo. Dok su molili Anđelovu molitvu, obasjalo ih je svjetlo. Podigli su oči. Anđeo je držao u lijevoj ruci kalež, a iznad kaleža krvavu hostiju. Podižući kalež i hostiju, naklonio se do zemlje blizu djece i zatražio od njih da mole sljedeću molitvu:
„Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, duboko se klanjam i prinosim vam predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutno u svim svetohraništima svijeta kao zadovoljštinu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti koje ga vrijeđaju. I po neizmjernim zaslugama njegova Presvetoga Srca i Srca Bezgrješne Marije, molim za obraćenje grješnika.“
Gospino ukazanje
Nedjelja, 13. svibnja 1917. poslije sv. mise troje pastirčića, s ručkom u torbi, upute se sa stadom prema Cova da Iria, maloj dolini u obliku amfiteatra, dva kilometra od njihova sela. Dok su ovce mirno pasle, pojeli su obrok i počeli se igrati. „Odjednom – kaže Lucija – vidjeli smo svjetlo poput munje. Odlučili smo se vratiti kući. Jedva smo napravili nekoliko koraka sa stadom, i malo dalje, primijetismo na malom zelenom hrastu Gospođu u bijelo obučenu, a bila je svjetlija od sunca. Gospođa je rekla: ‘Ne bojte se, ne ću vam ništa!’“ „Odakle si?“ – upitala je Lucija. „Ja sam s neba“ – odgovorila je.
„Što hoćeš od mene?“ – pitala je Lucija dalje.
„Ja sam došla zamoliti vas da dolazite ovdje, uvijek u isti sat, svakog 13. u idućih šest mjeseci. Odmah ću vam reći, tko sam i što želim.“
Nakon nekoliko časaka Gospođa nastavi: „Jeste li spremni žrtvovati se za Boga i prihvatiti sve patnje koje vam pošalje, kao zadovoljštinu za grijehe koji su ga uvrijedili, i molitvu za obraćenje grješnika?“
„Da, hoćemo“ – odgovori onako sigurno Lucija u ime sviju. „Dobro, morat ćete mnogo trpjeti, ali će vam milost Božja biti okrjepa.“ Bijela Gospođa je završila: „Molite krunicu svaki dan da prestane rat i bude mir u svijetu.“
Lucija svjedoči: „I Gospođa se počne polako dizati prema istoku, sve dok nije iščezla u nepreglednom prostoru obavijena tako živahnim svjetlom koje kao da joj je otvaralo stazu prema zvijezdama.“
Djeca su se podigla, i budući da su provela cijelo poslijepodne u Cova da Iria, odlučila su ne govoriti ništa o ovom ukazanju. Unatoč obećanju, najmlađa od njih, Jacinta (imala je 7 godina), istu je večer tajnu otkrila svojoj majci. To je bio početak patnje i ponižavanja djece i njihovih roditelja, kako je Gospa i najavila.
Drugo ukazanje bilo je 13. lipnja, na svetkovinu sv. Ante Lisabonskog (Padovanskog), zaštitnika Portugala. Na Cova da Iria bilo je pedesetak osoba. I ukazala se Bijela Gospođa, kako je bila obećala. „Želim da dođete i idućeg 13. u mjesecu i molite krunicu.“ Odmah im je obećala da će uskoro uzeti u nebo Franju i Jacintu. Lucija mora ostati na zemlji i pomoći proširiti svijetu pobožnost Bezgrješnom Srcu Marijinu. Lucija se ražalostila što će ostati sama. Gospa joj je obećala: „Ja te nikada neću napustiti. Moje Bezgrješno Srce bit će tvoje utočište i put koji će te voditi k Bogu.“ Tada je otvorila ruke. Na dlanu njezine desne ruke bilo je srce okruženo trnjem. „Razumjeli smo da je to bilo Srce Bezgrješne Djevice Marije koje je uvrijeđeno grijesima ljudi i željno zadovoljštine“. Lucija je pitala za ozdravljenje jednoga bolesnika, a Gospa je odgovorila: „Neka se obrati, ozdravit će ove godine.“
Na trećem ukazanju, 13. srpnja, bilo je nazočno oko 4.000 osoba. Djeca i njihove obitelji imali su mnogo poteškoća. Susjedi su govorili: „Ovo je đavolsko djelo, to je izum pakla!“
Gospa ih je tješila: „Ja dolazim s neba, u paklu nema takve svjetlosti i sjaja… Tamo nema dobrote i blagosti. Nastavite moliti krunicu svaki dan.“
Lucija je od Gospe tražila jedno čudo. „U listopadu ću – odgovorila je Gospa – reći tko sam i što želim. I da svi povjeruju, učinit ću čudo koje će svi vidjeti.“ Gospa je tražila moljenje krunice: „Žrtvujte se za grješnike i recite često, prije svega, kad činite neku žrtvu:
‘O Isuse, tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i zadovoljštinu za počinjene grijehe protiv Bezgrješnog Srca Marijina.’“ Gospa im je pokazala i strahote pakla.
I napokon im je rekla: „Kada molite krunicu, recite poslije svake desetice: ‘O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.’“
Četvrto ukazanje bilo je 19. kolovoza. Nazočna su samo djeca. I novinari su se počeli zanimati za ukazanja, optužujući mjesne vlasti za „ovo ruglo“ nastalo u Cova da Iria. Osjećajući se prozvanim, sam načelnik de Vila Nova da Ourem (toj općini pripada Fatima) uzeo je 13. kolovoza djecu sa sobom u kočiju, tobože da će ih voditi na ukazanje. Odvezao ih je u Ourem, gdje su ispitivani zajednički i pojedinačno, te im prijetio smrću („bacit ću vas u vrelo ulje“) ako ne opozovu ukazanja. Djeca su ustrajala u odluci da ništa ne govore i bili su vraćeni svojoj kući 15. kolovoza.
Devetnaestog kolovoza, još uvijek tužni zbog izostanka susreta s Gospom, našli su se sa svojim stadima u Valinhosu. Tu se ukazala Gospa na malom, zelenom hrastu. Još im je jednom obećala da će se dogoditi čudo u listopadu koje će moći svi vidjeti. Govorila je i o gradnji kapelice u La Cova da Iria.
Peto ukazanje, 13. rujna. Dok se s jedne strane sve pokušalo dokinuti ovu „komediju“ s ukazanjima, s druge strane sve više svijeta prihvaćalo je ukazanja. (Kao da se povijest ponavlja?!) Već se okupilo dvadeset pet tisuća ljudi. „Što hoćeš od mene?“ – pitala je Lucija. „Nastavite moliti krunicu svaki dan da svrši rat.“ I još jednom Gospa je obećala veliko čudo. Upravo od ovoga dana život je za djecu postao nesnošljiv. Neprijatelji vjere prijete i trljaju ruke očekujući propast ove izmišljotine. Svećenici i obitelji ove djece potiču vidioce da priznaju laž. Dvanaestog listopada, rano ujutro, majka budi svoju kći Luciju: „Lucija, dobro je za mene i za tebe da pođemo na sv. ispovijed i pripravimo se na smrt.“ „Ako je tebi potrebna ispovijed – blago odgovori Lucija – ja ću te pratiti, ali ne zbog ovoga. Ja se ne bojim. Ja sam sigurna da će Gospa učiniti sutra ono što je obećala.“
Jedan svećenik, vrlo zabrinut nakon razgovora s pastirčićima, savjetovao je: „Najbolje bi bilo poslati posvuda telegrame i reći da je sve ovo jedna obična laž.“
Šesto ukazanje, 13. listopada. Okupilo se oko sedamdeset tisuća osoba u Cova da Iria: pobožnih, znatiželjnika, nevjernika, novinara, specijalnih poklisara „da skinu masku s ovoga prizora“. Svi su pokisli do kože, jer je stalno kišilo do ukazanja. Lucijina majka je plakala. Pratila je svoju kći i govorila: „Ako moja kći umre, i ja ću s njome umrijeti.“
U podne zaviče Lucija: „Tišina, tišina, Gospa dolazi.“ Više nije primjećivala nikoga oko sebe. „Što hoćeš od mene?“ – pitala je posljednji put.
„Ja sam Gospa od Krunice“
„Želim ti reći da se sagradi ovdje kapelica u moju čast. Nastavite moliti krunicu svaki dan. Rat će prestati…“ Lucija je iznijela Gospi želje mnogih. „Neke će biti uslišane, druge neće: trebaju se popraviti“, rekla je Gospa. „Neka traže oproštenje za svoje grijehe… rat će svršiti. Ne vrijeđajte našega Gospodina. I ovo je već previše!“
I oprosti se Gospa od svoje vjerne dječice. Raširi ruke, podiže ih prema zrakama sunca i dok se dizala, njezina svjetlost nije se prestajala reflektirati na svijetloj kugli. Viđenje je bilo svjetlije nego sunce. Blizu sunca, u novom viđenju, pokazao se sv. Josip, Dijete Isus i Gospa; Isus i Gospa Žalosna; Isus koji blagoslivlja svijet, Gospa Karmelska.
Ples sunca
Odjednom zaviče Lucija: „Gledajte sunce!“ To što je mnoštvo vidjelo nazvano je „čudo sa suncem“. Otac Jacintin priča: „Svi su uperili oči prema nebu, i odjednom poče sunce plesati i skakati. Zaustavi se, pa opet poče plesati i skakati sve do trenutka kada se činilo da se odvojilo od neba i da će pasti na nas poput golemog vatrenog koluta. Bio je to strašan trenutak. Neki su vikali: ‘Isuse, umiremo ovdje!’ Drugi, opet: ‘Gospe, pomozi.’ Neki su na glas ispovijedali svoje grijehe. Napokon, sunce se zaustavilo i vratilo na svoje mjesto u svemiru.“
I posljednje neprotumačivo čudo bilo je ovo: Sav svijet bio je do kože mokar, a sad je svatko bio potpuno suh. To je bilo posljednje ukazanje u Fatimi.
Godine 1929. Gospa se ukazuje Luciji u mjestu Tuy (Španjolska) i zahtijeva posvetu Rusije njezinu Bezgrješnom Srcu. Godine 1930. biskup Leirie objavljuje pastoralno pismo u kojem odobrava štovanje Gospe Fatimske i izjavljuje da su ukazanja vjerodostojna. Godine 1931. posveta Portugala Bezgrješnom Srcu Marijinu. Godine 1942., 31.listopada – 25. obljetnica ukazanja. Papa Pio XII. u jeku II. svjetskog rata govori Portugalu na portugalskom jeziku i posvećuje cijeli svijet Bezgrješnom Srcu Marijinu. Godine 1967., 13. svibnja: papa Pavo VI. hodočasti u Fatimu prigodom 50. obljetnice ukazanja. Godine 1982., 13. svibnja: hodočašće pape Ivana Pavla II., točno godinu dana poslije atentata na Trgu sv. Petra u Rimu. Došao je zahvaliti Gospi što mu je spasila život. Onaj metak, koji je trebao biti smrtonosan, stavljen je u Gospinu krunu, onu istu krunu koju je kardinal Massela, izaslanik pape Pija XII., 13. svibnja 1946. stavio Gospi na glavu.
Fatimske tajne
O fatimskim tajnama mnogo se pisalo. Neki su pisali zbog radoznalosti, a drugi jer su to držali važnim. Prava istina o fatimskim tajnama je poznata: MOLITVA I POKORA. Već su poznate sve tajne. Objavljivanjem prvih dviju tajni došlo je na vidjelo sljedeće: djeca su vidjela pakao, otkriće o ratu, širenje ateizma i progon Crkve. Treća se nije smjela obznaniti prije 1960. Obznanjena je tek 2000. godine. Obznanio ju je papa Ivan Pavao II. 13. svibnja 2000., kada je proglasio blaženim Franju i Jacintu.
Treća tajna odnosi se na riječi Blažene Djevice Marije: „Ako se moje želje čuje, Rusija će se obratiti i bit će mir; a ako ne, onda će se njezina kriva nauka proširiti svijetom, te će izazvati ratove i progonstva Crkve i Sveti Otac će mnogo trpjeti. Različite nacije bit će uništene.“ Nakon atentata na njega, 13. svibnja 1981., Papi je bilo jasno da je „jedna majčinska ruka vodila metak i tako dopustila umirućem papi da ne prijeđe ‘prag smrti’“.
U objavi sv. Margareti Mariji Alacoque Isus je obećao spas dušama koje se budu utekle Njegovom Presvetom Srcu. Gospa je dala isto obećanja onima koji se budu utjecali Njezinom Presvetom Srcu. Evo bitnih točaka: „Gledaj, moja kćeri, moje srce je okruženo trnjem, koje je slika psovke i nezahvalnosti ljudi. Ti me barem utješi. Svima koji se budu ispovjedili i primili sv. pričest, molili krunicu i budu sa mnom u zajedništvu 15 minuta, razmišljajući tajne ružarija svake prve subote uzastopnih pet mjeseci, kao zadovoljštinu za meni nanesene uvrede, obećavam da ću biti na času smrti s njima sa svim potrebnim milostima za njihovo spasenje.“ (Objavljeno sestri Luciji 10.12.1925.)
Papa Ivan XXIII. posjetio je Fatimu dok je još bio kardinal i patrijarh Venecije, 13. svibnja 1956.
Kipovi Gospe Fatimske
Kip Gospe Fatimske prošao je ne samo cijelim Portugalom nego je „posjetio“ i mnoge nacije na svim kontinentima. Postoje dva službena kipa Gospe Fatimske. Jedan prikazuje Gospu sa sklopljenim rukama i krunicom u ruci; original se nalazi u kapelici Ukazanja. Drugi se naziva Bezgrješno Srce Marijino. Mnogi kipovi Gospe Fatimske pokazuju tri goluba na nogama Blažene Djevice Marije. Zašto? Gospa je u Fatimi mnogo govorila o miru, a golub je simbol mira. Kada je Gospin kip prolazio Portugalom, u selu Bombarrai, stala su tri goluba na Gospine noge i tu ostala za vrijeme cijeloga Gospina putovanja. Na kraju putovanja smjestili su se u Cova da Iria iza kapelice ukazanja.
Ne prezirite, provjeravajte
Na kraju bi se moglo reći: posebnost je ovih Gospinih ukazanja to što je Gospa izabrala troje male i neuke djece koja su pokazala neustrašivost u svjedočenju viđenoga i prihvaćanju žrtve. Nikakva zastrašivanja – ni s crkvene, ni s političke strane – nisu ih pokolebala, pa čak ni postupci sile državnih vlasti (prijetnja smrću dječici). Ivan Pavao II. napisa: „U svim vremenima Crkvi je dana karizma proroštva koje se mora ispitati, ali se ne smije obescijeniti.“ A sv. Pavao: „Duha više ne gasite! Proročke govore više ne prezirite, nego sve provjeravajte: što je dobro zadržavajte.“ (1 Sol 5,19-21)
Gospa je zaustavila rat i upozorila svijet da će doći drugi, još strašniji rat, ako se ne obrati. Nažalost, oni koji nisu tada povjerovali djeci (Gospi), mogli su rečeno doživjeti na vlastitoj koži. Zar i mi nismo toga svjedoci?!
