„Pljuvali su po nama dok smo se vraćale iz škole. Jedan mi je psovao majku koja me rodila i majku Crkvu koja me odgojila… Doć’ će to opet, ne boj se. A Crkva je uvijek jača, kada je progonjena“, rekla mi je prije trinaest godina s. Marcela Primorac, tada uzgajivačica vrta, voćnjaka i povrtnjaka Samostana sv. anđela čuvara sestara dominikanki u Korčuli. Prisjećala se poratnoga komunizma, iz mladih dana dok je kao redovnička kandidatkinja pohađala mjesnu školu.
Veliki petak je dan kada razmišljam o križu. O tome kako Kristovi pogubitelji nisu bili svjesni da su mu upravo križem priuštili pobjedu. I o tome kako su najjače i najprivlačnije kršćanske zajednice u svijetu one progonjene.
Suha statistika kaže da je svaki sedmi kršćanin u svijetu u opasnosti zbog vjere i da je kršćanstvo najprogonjenija vjera. No kako to konkretno izgleda…? Pored već poznatih zemalja gdje nije zgodno biti kršćanin – Kine, Sjeverne Koreje, Iraka, Nigerije, Šri Lanke, Mjanmara, Indije, Sirije – posljednje mi je dvije godine pozornost privukla Nikaragva. Nekada suradnički odnos sandinista, nikaragvanskih socijalista inspiriranih Kubanskom revolucijom, i Katoličke Crkve, prometnuo se u gorki progon. Dok su mnogi katolici liberacionisti podupirali sandinističku revoluciju 70-ih i 80-ih protiv korumpiranog režima Anastasija Somose, podržavši tada i sadašnjega predsjednika-diktartora Daniela Ortegu, nisu slutili da revolucija doista jede svoju djecu. Ranih osamdesetih biskup Obando y Bravo i drugi počeli su kritizirati komunizam, protiv kojeg su ustali „Contras“, protivnici. Na neko vrijeme, režim i Crkva pronašli su zajednički jezik. Međutim, kršenje ljudskih prava podizalo je nezadovoljstvo, koje je kulminiralo masovnim prosvjedima 2018. kada je stotine mladih prosvjednika ubijeno. Biskup Rolando Alvarez i drugi javno su osudili režim. Vlada je optužila Crkvu da podržava prosvjednike i otada je počela neka vrsta invazije: 2022. protjeran je apostolski nuncij, 2023. biskup Alvarez osuđen je na 26 godina zatvora zbog veleizdaje, svećenici su uhićivani i uhođeni, iste je godine doknut isusovački red i zabranjene su sve njihove ustanove, zabranjene su katoličke dobrotvorne i odgojne neprofitne organizacije, kao i tradicionalne procesije tijekom Velikoga tjedna, nakon 25 godina djelovanja zatvoren je Radio Marija, zatvoreno je 18 katoličkih sveučilišta a krajem siječnja ove godine franjevke klarise u Managui istjerane su iz samostana… U posljednje vrijeme i evangelici su se našli na udaru. Ironično, diplomat Eduard Parrales koji ne nekoć bio član sandinističke vlade, 2021. osuđen je na osam godina zatvora kao neprijatelj režima!
Nije lako saznati što se sve događa u Nikaragvi. Živi prozor u Nikaragvu nosi žensko ime: Martha Patricia Molina. Pravnica i profesorica, autorica studije „Nikaragva, progonjena Crkva“, usudila se javno kritizirati kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sredinom 2021. morala je otputovati u SAD iz zdravstvenih razloga i – povratak joj je bio onemogućen te je morala ostati u Teksasu.
Godine političkog nasilja u Nikaragvi vratile su Matrhu na euharistiju i potaknule je na utjecanje poslušnom svecu njezina djetinjstva – sv. Piju iz Petrelcine. Po izgonu, Martha se zaposlila u meksičkom fast foodu. Depresija koja je uslijedila nakon odvajanja od obitelji polako je dobila formu ustrajnosti u borbi za dobro, istinu i pravdu.
„Plakala sam i započinjala razgovor s Bogom: ‘Zašto me držiš ovdje kada želim biti u Nikaragvi?’ Bila sam ljuta na Boga. Nastavila sam ga pitati i propitkivati…Mislim da ponekad, u svome očaju i manjku vjere, ne razumijemo Boga“ ispričala je za portal Divergentes. S vremenom, odgovori su došli, a obitelj joj se pridružila. Ljutnja na Boga nestala je, umjesto nje ugnijezdila se vjera i nada. „Počela sam kritizirati vlast putem radija i kolumni, no uvijek sam to činila s vjerom i ljubavlju. (…) Svjesni su da ne mogu promijeniti um ljudi poput mene ili moje majke… no indoktrinacijom mogu promijeniti mlade koji tek odrastaju, moju djecu na primjer. Zbog toga ćemo u nadolazećim mjesecima vidjeti masovne konfiskacije vjerskih škola, kao što je nedavno eliminirano više od 1.500 neprofitnih organizacija. (…) Usađivat će mržnju prema svemu vjerskom u mladima. Govorit će da Bog ne postoji“, pojasnila je Molina. Svi ti napori režima povezani su s činjenicom da je crkva u Nikaragvi žilava i ustrajna.
Stradanja i progoni nepravedni su, zato se borimo protiv njih. Međutim, Isus je sam prošao put progona i patnje te natuknuo da (uglavnom) drugoga puta nema. Bog čudesno preobražava križ u nadnaravnu pobjedu. “Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!“, zaključili su farizeji. A Pilat je doduše znao „da ga predadoše iz zavisti“ i da je Isus nevin, ali je popustio svjetini i vođama. Kristovi učenici, današnji kršćani, u zemljama u kojima ih nitko ne ugrožava, tonu u mlakost, kopne i nestaju. U zemljama u kojima su progonjeni, jačaju. Crkve u Aziji i Africi snažne su, rastu i napreduju. „Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla!“, rekao je Učitelj.
Nisu progonstvo i patnja dobro po sebi, nego razotkrivaju razliku između dobra i zla, svjedoče za dobro i donose plodove. Danas je Josip Jelinić iz Ljubuškoga dovršio svoje hodočašće od 1.300 km, od Međugorja do Rame, za pomirenje triju naroda u BiH. Dragovoljno je nosio drveni križ i pješačio. Nije lako, ali donosi plodove.
Zanimljivo, nakon vjere na meti progona redovito se nađu znanost i zdrav razum. To čitamo u povijesti svih totalitarnih režima. I dok je u Nikaragvi kršćanima sve manje dopušteno mrdnuti se i pisnuti, na Zapadu se i kršćanima i nekršćanima osporava govorenje da postoje dva spola. Hrvatska ni izdaleka nije poput Nikaragve, no imala je povijesna iskustva sa sličnim okusom. Izvješće o netrpeljivosti i napadima na Katoličku Crkvu i katoličke vjernike u Hrvatskoj u 2021. i 2021. pokazuje da sustavna medijska difamacija, izljevi netrpeljivosti i napadi na katoličke vjernike i ustanove u Hrvatskoj rastu. Blago tebi, Nikaragva.
