„Navečer se na konklavama pristupilo prvom glasovanju, gdje se obično više-manje glasa “iz uljudnosti”. Glasa se za prijatelja, za nekoga koga cijeniš… Započinje tako uglavnom poznat i uvriježen mehanizam: kad je više jakih kandidata, neodlučni, kakav sam ja bio, svoj glas daju nekome za koga znaju da neće proći. To su u biti glasovi „u pričuvi“, čekaju daljnji razvoj situacije, da postane jasnija. Zato sam i ja dobio nešto glasova, ali bio sam itekako svjestan da su to glasovi na čekanju. I savršeno spokojan.
Sutradan ujutro, u srijedu 13. ožujka, nakon drugog kruga glasovanja imao sam još glasova na čekanju. A nakon trećeg i pokoji više. Vidjelo se da je situacija nestalna, da još ništa nije odlučeno, i zato me ništa nije naročito čudilo. Mislio sam učiniti što mogu, pa na let za Buenos Aires i ondje proslaviti Cvjetnicu i Uskrs. Nakon što je pušten crni dim, krenuo sam u refektorij na ručak, ali prije toga potražio sam havanskog nadbiskupa Jaimea Lucasa Ortegu, jer me zamolio da mu donesem tekst svojega govora održanog na općoj kongregaciji. Nisam imao nikakav pisani dokument, tako da sam samo ukratko rekonstruirao što sam rekao, u četiri točke.
„O, hvala, tako ću odnijeti kući uspomenu na Papu“, kazao mi je. Meni je to i dalje zvučalo kao šala. Ortega me je upitao smije li podijeliti tekst i drugima, a ja sam mu odgovorio da smije.
U dizalu sam sreo drugog kardinala, također Latinoamerikanca. „Jesi li pripremio govor? Dobro ga pripremi, čuješ?“ A ja: Ali koji govor? „Onaj koji moraš održati s balkona!“ Još jedna šala? Prigodna fraza? Možda jednostavno izraz njegove želje…
Kardinal Ortega će zatim pročitati javno te moje bilješke, na misi posvete ulja koju je slavio dva tjedna poslije u katedrali na Kubi.
Dizalo je došlo do refektorija. Nekoliko je europskih kardinala sjedilo za istim stolom, a jedno je mjesto još bilo slobodno. Pozovu me: „Dođite, vaša uzoritosti, dođite, sjednite tu s nama.“ Postavljaju mi tisuću svakojakih pitanja, o Latinskoj Americi, o njezinim osobitostima, o teologiji oslobođenja…
Vratio sam se u mislima u to dugo i strašno razdoblje: stalno zatiranje peronizma početkom 1960-ih, stvaranje krajnje desničarskih skupina često povezanih s nacistima izbjeglima u Argentinu, val antisemitskog nasilja i atentati diljem zemlje, pa gerila, kao kad sam 1972. bio učitelj novaka u Villi Barilari u San Miguelu pa se otkrilo da isusovački đak drži eksplozivne naprave pod ključem u svojem ormaru… Dugo, dramatično razdoblje.
Za stolom smo razgovarali pomalo o svemu. Objašnjavao sam sve te pojave. Postavljali su mi mnoštvo pitanja. Toliko da sam pomislio: eh, kao da sam na ispitu… A vjerojatno je tako i bilo: podvrgli su me ispitu, samo što ja to nisam shvatio. Završili smo razgovor, ustao sam da odem, kadli mi priđe kardinal sa španjolskog govornog područja. „Uzoriti, uzoriti!“
Recite. „Ali, vama nedostaje cijelo plućno krilo?“ upita me on.
A ja ću: ma ne, odstranili su mi gornji režanj jer sam imao tri ciste. „A kad je to bilo?“ Davno, 1957., rekoh. Kardinal se sav zacrvenje, zaprostači, pa procijedi kroza zube: ≫Ta spletkarenja u posljednji čas!
Tu mi je počelo svitati. Shvatio sam barem da prijeti opasnost. Popeo sam se da odrijemam siestu i dobro sam spavao. Mirno. Onda sam u tri i pol ustao i otišao do Sikstinske kapele prvim dostupnim autobusom. Došao sam među prvima i čavrljao sam s kardinalom Ravasijem, predsjednikom emeritusom Papinskoga vijeća za kulturu, dok smo čekali da dođu ostali. Poveo se razgovor o Jobovoj knjizi, jer i ja sam podučavao Mudrosne knjige, a on je velik stručnjak, i ta nas je tema toliko ponijela da smo zaboravili na vrijeme.
Do te mjere da su nas morali pozvati: „Uđite, samo još vi nedostajete!“ Vrata su se zatvorila i započeo je četvrti krug glasovanja. Kod prebrojavanja je brojitelj glasova kao i uvijek čitao imena, glasno i razgovijetno. Kako bi mogao pratiti ishod glasovanja, dobiješ papir s imenima svih kardinala na koji bilježiš brojke, a taj dokument na kraju moraš predati. Bio prazan ili ispisan, u svakom slučaju završi u vatri i upravo se tako pušta dim, paljenjem tih papira i glasačkih listića. Ali ja ga nisam ispunio, ni na prethodnim konklavama. Spokojno sam molio krunicu. Prebrojavanje glasova pomalo je dosadno, poput gregorijanskog napjeva, samo s mnogo manje harmonije. A onda sam čuo Bergoglio, Bergoglio, Bergoglio, Bergoglio… Brazilski kardinal Claudio Hummes, prefekt emeritus Kongregacije za kler, sjedio mi je slijeva i pljesnuo me po ramenu: „Ne brini se, tako to radi Duh Sveti.“ Dogurao sam do 69 glasova i tad sam shvatio. Potrebna je većina bila 77 od 115, dvotrećinska.
Tako se pristupilo petom krugu glasovanja, drugom tog poslijepodneva. Ali kad je krenulo prebrojavanje glasačkih listića, ispalo je da je jedan viška: završio je na drugom, nekome su se tijekom glasovanja slijepila dva listića. „Što ćemo sad?“ upitao je Giovanni Battista Re, prefekt emeritus Kongregacije za biskupe. Sve ispočetka. Iako je taj listić viška bio prazan, trebalo je ponoviti cijeli postupak. Nisu listiće ni otvorili, sve su spalili i glasovanje se odmah ponovilo. Još su jednom kardinali izbornici ustali od stola kako bi jedan po jedan glasovali.
Kleknuvši pred oltar, svaki bi izjavio da glas daje „onom kojega po Bogu“ smatra da treba izabrati. Zatim bi ustao, stavio presavijeni listić na srebrni podložak na oltaru, gurnuo ga u glasačku kutiju i vratio se na svoje mjesto. Sve to sto petnaest puta, sve dok trojica brojitelja, izabranih ždrijebom među izbornicima, nisu uzeli veliku glasačku kutiju i počeli brojiti listiće i izgovarati ime na svakom od njih. Kad je moje ime izgovoreno sedamdeset sedmi put, prolomio se pljesak, dok je i dalje trajalo čitanje glasova. Ne znam koliko ih je točno bilo na kraju, nisam više slušao, žamor je prekrio glas brojitelja. No u tom trenutku, dok su kardinali još pljeskali, a prebrojavanje glasova i dalje trajalo, kardinal Hummes, koji je pohađao franjevačko sjemenište u Taquariju u brazilskoj državi Rio Grande do Sul, ustao je i prišao da me zagrli: „Ne zaboravi na siromašne“, rekao mi je. Ta me njegova rečenica obilježila, osjetio sam je duboko u sebi.
Nikada nisam mogao ni zamisliti da bi me se ishod tih konklava mogao izravno ticati, a kamoli da sam razmišljao o papinskom imenu. U danima konklava, Trgom svetog Petra vrzmao se beskućnik s natpisom obješenim oko vrata: ≫Papa Franjo I.≪, tako je pisalo. No taj mi se prizor pojavio u mislima tek danima poslije, kad su razne novine objavile fotografiju. Ustao sam i otišao zagrliti kardinala Scolu. Zaslužio je taj zagrljaj. Onda su me propustili da prođem naprijed. Prošlo je sedam navečer i prebrojavanje glasova bilo je gotovo.
Prišao mi je kardinal Re sa sudbonosnim pitanjem: prihvaćam li kanonski izbor za vrhovnog svećenika? Accepto, prihvaćam, odgovorio sam. Shvatio sam da sam miran, staložen. Kako se želiš zvati? pitao je dalje kardinal. Vocabor Franciscus. Zvat ću se Franjo. Ponovno se prolomio pljesak.
Poslužitelji su ubacili listiće u peć i dodali mješavine za bijeli dim, koji je pokuljao iz dimnjaka Sikstinske kapele dok se spuštala večer. Otišao sam potom u sakristiju, onu koju zovu „soba suza“, da se odjenem. Nosio sam kardinalski prsten i skinuo sam ga, ali imao sam u džepu prsten s biskupskoga ređenja, pa sam stavio taj. Htjeli su mi dati drugi: ne, ne, zadržat ću ovaj, hvala. Predložili su mi da stavim krasan zlatni križ, a ja sam rekao: imam onaj od alpake s biskupskoga ređenja, nosim ga već dvadeset godina. Uostalom, nisam htio novu odjeću ni 2001. za Konzistorij, odjeća mojega prethodnika, kardinala Quarracina, odlično mi je pristajala, trebalo ju je samo tu i tamo prepraviti i bila je savršena. Crvene cipele? Ne, ja nosim ortopedske. Malo su mi spuštena stopala.
Ali ništa nije bilo pripremljeno. Jednostavno sam tako spontano osjećao. Kao što nisam htio ni baršunastu mocetu ni lanenu roketu… Nije to za mene. Dva dana poslije rekli su mi da ću morati presvući hlače, obući bijele. Izmamili su mi osmijeh. Rekao sam: radije ne bih bio sladoledar. I zadržao sam svoje hlače.
Nakon oblačenja, izašao sam i odmah krenuo prema kardinalu Ivanu Diasu, koji je bio u kolicima, a možda zato što još nisam bio naviknut na novu odjeću, spotaknuo sam se o stepenicu. Prvi papinski čin… spoticanje. Ali nisam pao. Zagrlio sam kardinala Diasa. Zatim sam se vratio, ali nikako da sjednem na prijestolje pripremljeno ispred oltara, postupio je tako i Ivan Pavao II.: ostao sam stajati, kako bih svakoga ponaosob zagrlio. Nekako je srednjovjekovno da čovjek klekne pred tobom i poljubi ti ruku. Ovo je naprotiv bilo jednostavno, među braćom. Pomolili smo se svi zajedno u Pavlovoj kapeli.
Nisam poznavao protokol, zato sam rimskom vikaru, kardinalu Agostinu Valliniju, i svojem prijatelju Hummesu rekao: otpratite me! Trebali su to prema ceremonijalu učiniti Re i drugi, ali ja to nisam znao. I tako sam izašao na trg, na balkon. Nisam znao što ću reći. Počeo sam razmišljati o tome tek za vrijeme molitve u Pavlovoj kapeli. Ali bio sam smiren. Spokojan. I taj me osjećaj nije napustio. A na balkonu se dogodilo to što su svi vidjeli. Zamolio sam blagoslov od naroda, svetog vjerničkog naroda Božjeg, da blagoslove svojega biskupa. Zajedno smo započeli ovaj put Rimske crkve, koja u milosti predvodi sve Crkve.
Izvor: “Nadaj se”, papa Franjo
