Ubrzo nakon što je na Uskrsni ponedjeljak 21. travnja 2025. preminuo papa Franjo počela su nagađanja o tome tko bi od 135 kardinala mlađih od 80 godina mogao biti njegov nasljednik. Svjetski mediji uglavnom spominju nekoliko istih imena, a koliko su bili u pravu vidjet će se nakon što u svibnju bijeli dim iz Sikstinske kapele signalizira da je iza zaključanih vrata izabran 267. poglavar Katoličke crkve čije ime će se objaviti nešto kasnije s balkona bazilike svetog Petra gdje će se zatim pojaviti odjeven u bijelo jedan od kardinala koji je dobio najmanje dvotrećinsku podršku svojih kolega i obratiti „Urbi et Orbi“ svojim prvim govorom. No prije svega toga, neposredno nakon što budu prebrojani svi izborni listići, novi će papa podno Michelangelovih fresaka morati donijeti dvije važne odluke – prvo će se morati izjasniti prihvaća li uopće izbor, a odmah zatim okupljenim kardinalima reći ime koje želi uzeti kao novi poglavar Katoličke crkve i pod kojim će biti zabilježen u povijesti.
Ime i prezime kardinala koji će iz konklave izaći kao papa možda se i može predvidjeti, no kako će mu glasiti papinsko ime prava je zagonetka jer može uzeti ime koje želi, premda postoje ona koja se smatraju tradicionalnim papinskim imenima. Dosadašnjih 266 papa nosilo je ukupno 81 ime, ali svaki novoizabrani papa može odabrati i neko ime koje nije nosio nijedan njegov prethodnik. Tako je uostalom napravio i Jorge Mario Bergoglio 2013. kada je odlučio uzeti ime Franjo, u čast svetog Franje Asiškog, promicatelja mira, jednostavnosti i siromaštva, čime je ujedno naznačio i kakvu Crkvu želi, otvorenu siromašnima i svima koji su marginalizirani, što je tijekom svojih 12 godina pontifikata i djelatno pokazao. U svojem prvom susretu s novinarima nakon izbora sam je objasnio kako je izabrao ime: „U trenutku kada su objavili rezultat glasanja, jedan od kardinala, moj dobar prijatelj iz Sao Paula, Claudio Hummes zagrlio me, poljubio i rekao: `Ne zaboravi siromašne`. To mi je odzvanjalo u glavi i naravno, sjetio sam se Franje Asiškog. Za mene je on čovjek siromaštva, čovjek mira, čovjek koji voli i štiti stvoreno. O, ako bih želio Crkvu koja je siromašna i za siromašne!“
Papa Franjo tada je otkrio da su mu kardinali, više u šali, netom nakon izbora sugerirali još dva moguća imena: Hadrijan VII., kako bi naznačio usmjerenost prema reformama, u spomen na Hadrijana VI. (1522.–1523.) koji je pokušao reformirati Crkvu, a budući da je isusovac, sugerirali su mu i ime Klement XV., kao svojevrsnu osvetu Klementu XIV. (1769.–1774.) koji je 1773. privremeno (do 1814.) ukinuo Družbu Isusovu. Sudeći po ovim riječima pokojnog pape, očito nije unaprijed razmišljao kakvo bi ime uzeo ako bi iz Sikstinske kapele nakon bijelog dima izašao u bijelom.
Sama promjena imena ima svoju simboliku jer se time poručuje da je izbor za papu poput drugog rođenja. U neku ruku je to i točno jer vjerojatno svi dosadašnji pape prije izbora bili su nepoznati najvećem dijelu Katoličke crkve i svijeta i kao da su se tek izborom za papu zapravo rodili. Nakon toga njihovo građansko ime zapravo pada u zaborav, tako da su danas u kolektivnom pamćenju ostala imena i prezimena tek trojice zadnjih papa: Franje (Jorge Mario Bergoglio), Benedikta XVI. (Joseph Ratzinger) i Ivana Pavla II (Karol Wojtyła). Da se, primjerice, Pavao VI. zvao Giovanni Battista Montini, a Ivan XXIII. Angelo Roncalli danas već znaju tek rijetki.
Promjena imena nakon izbora za papu ujedno je i spomen na prvog papu svetog Petra kojem je sam Isus promijenio ime Šimun, označivši ga kao stijenu (grčki i latinski petra) na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. No praktički cijelo prvo tisućljeće kršćanstva pape zapravo nisu mijenjali imena. Prvi koji je to učinio bio je papa Ivan II. (533.–535.) koji se odlučio na promjenu imena jer se zvao Merkur kao i rimski poganski bog trgovine i lopova, a ta je praksa postala kontinuirana tek od pape Grgura V. (996.–999.) koji se zvao Bruno. No postojale su dvije iznimke – spomenuti papa Hadrijan VI. pravim imenom zvao se Adriaan Florenszoon (bio je Nizozemac i zadnji netalijan prije Ivana Pavla II.) te nije uzimao novo ime, a i Marcel II. (1555.), pravim imenom zvao se Marcello Cervini.
Kao što je bio slučaj i s papom Franjom, ime koje novi papa odabere trebalo bi nositi određenu poruku, pa čak i sažeti program budućeg pontifikata. Izborom imena novi pape se uglavnom referiraju na nekoga od svojih prethodnika istog imena ili na istoimenog sveca. Benedikt XVI. (2005. – 2013.) je tako ime izabrao iz poštovanja prema Benediktu XV. (1914.–1922.), papi koji se tijekom Prvog svjetskog rata zalagao za mir, ali i prema svetom Benediktu, zaštitniku Europe, kako bi podsjetio na kršćanske korijene starog kontinenta. Ivan Pavao II. (1978.–2005.) ime je uzeo iz pijeteta prema svom prethodniku koji je na Petrovoj stolici proveo samo 33 dana, a navodno je najprije želio uzeti ime Stanislav, prema krakovskom biskupu iz 11. stoljeća i zaštitniku Poljske, no kardinali su ga od toga odvratili uz argument da ime Stanislav nije tradicionalno papinsko ime. Ivan Pavao I. je izborom imena napravio dvostruki presedan – bio je prvi papa koji je uzeo dvostruko ime i prvi koji je koristio dodatak „prvi“. Naime, svi pape koji su prvi put koristili neko ime redni broj dobili su tek kasnije, i to samo ako bi njihovo ime uzeo netko od nasljednika (stoga se i svetog Petra ne naziva Petar I. jer do sada se još nijedan papa nije prozvao Petar II., a ni papa Franjo nije imao brojčanu oznaku). U slučaju Ivana Pavla I. dogodilo se i to da prvi put u drugom tisućljeću papa nosi ime koji nije koristio nitko od njegovih prethodnika nakon pape Landona davne 913., što znači da je od 81 papinskog imena njih 79 prvi put upotrebljeno još u prvom tisućljeću kršćanstva. Naravno, ime Ivan Pavao tek uvjetno treba smatrati novim jer ono je sastavljeno od dva uobičajena papinska imena. Ivan Pavao I. ime je uzeo kao znak poštovanja prema Ivanu XXIII. koji ga je postavio za biskupa i Pavlu VI. koji ga je imenovao kardinalom. To se tumačilo kao poruka da novi papa namjerava vladati u duhu Drugog vatikanskog koncila koji su dvojica njegovih prethodnika predvodili, ali to je bio i izraz skromnosti Ivana Pavla I. jer, kako je rekao, nema Ivanovo veliko srce ni Pavlovo znanje i iskustvo. Pavao VI. (1963.–1978.) ime je uzeo prema svetom Pavlu, dok su Ivana XXIII. (1958.–1963.) vodili osobni razlozi – svetom Ivanu posvećena je crkva u kojoj je papa bio kršten, kao i rimska katedrala (sveti Ivan Lateranski), a i otac mu se zvao Giovanni. Inače, ime Ivan XXIII. nosio je i protupapa iz 15. stoljeća pa je papa istog imena time naznačio nelegitimnost svog imenjaka, a time i simbolički pozvao na crkveno jedinstvo.
Pio XII. (1939.–1958.) ime je odabrao kao znak kontinuiteta sa svojim neposrednim prethodnicima istog imena, kojih je, počevši od izbora Pija VI. 1775. bilo šest te su u razdoblju do 1939. vladali čak 118 godina. Lav XIII. (1878.–1903.) ime je uzeo iz poštovanja prema Lavu XII. (1823.–1829.) koji je vladao u vrijeme njegove rane mladosti, no budući da je Lavov prethodnik Pio IX. vladao rekordne 32 godine, bilo je logično očekivati da ime Pio barem na neko vrijeme bude izvan upotrebe.
Bude li novi papa htio naglasiti da želi nastaviti djelo nekog od svojih bližih prethodnika, uzet će ime Franjo II., Benedikt XVII., Ivan Pavao III., Pavao VII., Ivan XXIV., Pio XIII. ili Lav XIV. Dođe li na čelo Katoličke crkve Franjo II., njegov će prethodnik retroaktivno dobiti i brojčanu oznaku te postati Franjo I.
Potraži li novi papa inspiraciju malo dalje u prošlosti, Katoličku crkvu ubuduće će voditi Grgur XVII., Klement XV., Inocent XIV., Stjepan X. ili Bonifacije X.
Međutim, moguće je da će novi papa poći putem pape Franje i uzeti novo papinsko ime, a kao potencijalan izbor prije svega se nudi jedno od najčešćih kršćanskih imena koje još nije nosio nijedan papa, a to je Josip. Simbolike ne bi nedostajalo jer je sveti Josip bio Isusov poočim koji se štuje kao zaštitnik obitelji, radnika, pa čak i cijele Katoličke crkve.
U katoličkom kalendaru ima još važnih svetaca čiji imenjaci nisu nikad sjedili na Petrovoj stolici, poput apostola Jakova, Andrije, Tome, Filipa i Mateja, evanđelista Luke, mučenika Jurja i Lovre, crkvenih naučitelja Augustina, Jeronima i Bernarda, osnivača crkvenih redova Dominika, Ignacija i Vinka… Nijedan papa nije nosio ni ime Antun, iako je najpopularniji katolički svetac sveti Antun Padovanski, kao niti ime arkanđela Mihaela, zapovjednika anđeoske vojske i jednog od najmoćnijih zaštitnika u borbi Dobra i Zla. Uzmu li se u obzir i manje poznati sveci, taj je popis sigurno duži od popisa dosadašnjih papinskih imena.
Ranije navedenima treba dodati i ime Urban koje je nosilo osam papa. Sedam papa nosilo je ime Aleksandar, Hadrijana je bilo šest, po pet Celestina, Nikole i Siksta, četiri puta korišteno je ime Anastazije, Eugen, Honorije i Sergije, triput Kalist, Feliks, Julije, Lucije, Martin, Silvestar i Viktor, a po dvojica papa zvalo se Adeodat, Agapet, Damaz, Gelazije, Marcel, Marin, Paškal, Pelagije i Teodor. Samo jednom, i to u prvim stoljećima kršćanstva, pape su nosili ova imena – Agaton, Anaklet, Anicet, Anter, Kajo, Konon, Konstantin, Kornelije, Donus, Dionizije, Eleuterije, Euzebije, Eutihijan, Evarist, Fabijan, Formozo, Hilarije, Hormizda, Higin, Landon, Liberije, Lino, Marcelin, Marko, Miltijad, Petar, Poncijan, Roman, Sabinijan, Severin, Silverije, Simplicije, Siricije, Sisinije, Soter, Simah, Telesfor, Valentin, Vigilije, Vitalijan, Zaharija, Zefirin i Zosim, ali osim u slučaju svetog Petra, svima njima papinsko je ime ujedno bilo i krsno. Katolički kalendar i povijest papinstva su dakle dovoljno bogati i inspirativni da bi kandidatima za papu bilo najbolje proučiti ih i unaprijed barem razmisliti o tome koje ime uzeti u slučaju izbora na čelo Katoličke crkve.
Izvor: identitet.hr
