Sjećam se jedne zgode koja me potaknula na razmišljanje. Vozila sam se kući i čekajući zeleno svjetlo na semaforu vidjela sam kako je neka žena pala s bicikla. Jedna joj je djevojka potrčala pomoći, ali žena je jako brzo ustala, sama podignula bicikl, s očitom nelagodom i sramom zbog pada koji joj se dogodio, odbijajući pomoć.
Razmišljala sam o ovoj slici u našem životu. O trenucima pada kada odbijamo pomoć da bismo ustali. Trenucima teškog križa ili grijeha, kada se zbog nemoći, krivnje ili očaja udaljavamo od ljudi koji nam žele pomoći, utješiti nas, ohrabriti, podijeliti teret, biti nam blizu. Izoliramo se.
A postoji netko tko jako voli kad smo tako izolirani i sami, jer nam onda u uho i srce može šaptati sve one laži kojima kraljuje – otac laži, neprijatelj čovjeka:
„Vidiš kako si slab, kako si grešan, koliko si nevrijedan!“
„Ovakvog te nitko ne bi volio, toliko je strašno to što si učinio da ti to čak ni Bog ne bi oprostio, a kamoli tvoj bližnji!“
„Vidiš, ovo što proživljavaš je zato što nisi dobar vjernik, zato što ne moliš dovoljno, zaslužio si to!“
„Najbolje je da dok ovo traje budeš sam u svojoj boli, nemoj opterećivati druge svojim problemima, ionako to nitko ne bi ni razumio…“
„Nitko drugi nije prolazio ovo što ti prolaziš. To je silna nepravda. Zašto je Bog koji je, kako kažu, silno dobar i voli sve ljude, to dopustio u tvom životu? Ili Bog ipak nije toliko dobar, ili jednostavno baš tebe ne voli. Vjerojatno zato što nisi ni zaslužio da te se voli.“
„Sada je ovako, a bit će još i gore. Bit će još i gore, samo pričekaj. Nema izlaza. Jedva i ovo podnosiš. Nema izlaza, neće biti bolje, samo još puno puno gore, i ti to nećeš moći podnijeti…“
Poznato? Dok smo tako sami, a u teškim trenucima čini nam se i Bog daleko, posebno smo laka meta za onoga koji mrzi čovjeka, sotonu. Njemu je to idealna prilika za pokušati slomiti čovjeka do kraja, dobiti bitku za njegovu dušu.
Isus nam je obećao život vječni i da nećemo propasti nikada i da nas nitko neće ugrabiti iz Njegove ruke (usp. Iv 10, 28). A Isus se služi i ljudima oko nas da bi nas približio sebi.
I zato ne odgurujmo od sebe ljude koji nas vole i koji nam žele dobro. Ponekad se nešto što nam se u duši i mislima čini ogromno, čudesno smanji čim to izgovorimo. Ponekad netko od ljudi iz naše blizine ima rješenje kojega se nikada ne bismo dosjetili. Ponekad netko od onih kojima vjerujemo ima poticaj uputiti nam riječ koja će nam pokazati Boga i u situaciji u kojoj se čini da se sakrio. Ponekad je ispovijed prvi veliki korak u čupanju iz svih posljedica grijeha koji smo učinili. Ponekad je nečija sposobnost slušanja i činjenica da nas ne osuđuje ili ne banalizira naš križ – melem na bolnu ranu. Ponekad je otvaranje i dopuštanje da nam netko bude molitvena i prijateljska podrška stepenica u potpuno novi i drugačiji život.
Dopustimo drugima da nam budu blizu i onda kad smo ranjivi, kad smo posramljeni, kad smo pali. Jednom kad ustanemo – znat ćemo biti ta ista ruka za koju smo se uhvatili da bismo se podignuli – nekome drugom.
