Kad čovjek koji upravlja milijardama, raketama i umjetnom inteligencijom zaključi da je spas svijeta u njegovim vlastitim genima – taj isti svijet smije se ekscentričnosti superbogataša.
Njegova opsesija reprodukcijom, izrečena bez zadrške i sakralnosti, umjesto smijeha trebala bi izazivati duboku tjeskobu. Muskov projekt za spas čovječanstva sve je samo ne to. Točnije je nazvati to projektom umnažanja vlastitog odraza. Možda iz samoljublja, možda iz straha.
Za sada znamo za četrnaestero djece Elona Muska, rođene od četiriju žena – biranih po visokoj inteligenciji. Više puta je problematizirao činjenicu da visokointeligentne žene ne žele rađati, a one koje se na to odluče ostaju na jednom djetetu. I dok je zabrinutost oko demografskog sloma nešto s čime se mi na starom kontinentu možda povezujemo, Muskov pristup prokreaciji mora nam ostati zauvijek stran.
Ne skriva on da je za njega reprodukcija gotovo potpuno odvojena od bilo kakvog odnosa. To je tehnički zadatak, dio proizvodnog procesa koji treba optimizirati. In vitro oplodnja pritom je za njega “najučinkovitiji” način stvaranja djece.
Trudnoća, nekoć svet čin samopredanja, postaje ugovor, račun, termin isporuke. Žena tu više nije više partnerica, ni majka — nego lokacija. Iznajmljeni uterus u službi vrhunskog biološkog kontejnera. Ni Musk nije otac u klasičnom smislu; on je korisnik usluge. Naručitelj i platitelj radova na vlastitoj genetici. U toj “ekonomiji”, emocije su višak, a intimnost zastarjeli softver.
Najteže je pitanje: što su ta djeca? Proizvodi? Nedvojbeno, dio projekta.
U jednoj riječi otkrivaju se njegove osvajačke ambicije. Prema vlastitom priznanju, Musk stvara “legiju”. Nema tu retorike nježnosti kakva priliči govoru roditelja prema vlastitom potomku. Kada o djeci govoriš kao o rimskoj kohorti, jasno je da si militarizirao reprodukciju. Samo je pitanje s kojim ciljem – gradi li legiju koja će kolonizirati Mars ili želi sebi osigurati vječni život?
Uz Neuralink i ideje o spajanju čovjeka i stroja, ništa ga ne sprječava da vlastite potomke vidi kao prototipove. Logično, ako život vidiš kao kod koji treba unaprijediti. Jer Musk ne vjeruje u smrt. Smrt je tehnički problem koji valja riješiti. Valja samo odlučiti – treba li njegovo tijelo zamjenske dijelove ili njegova svijest zamjenske nositelje?
Musk ne umnaža čovječanstvo – umnaža sebe
U korijenu Muskove opsesije djecom je pitanje vlastite smrtnosti. On nije čovjek koji prihvaća smrtnost kao dio ljudskog puta, već onaj koji se bori protiv nje svim sredstvima – novcem, tehnologijom, genima.
Ovo je uzorak poznat u povijesti tirana i velikana – onih koji ne mogu podnijeti ni pomisao da će jednom nestati i da ih nitko neće pamtiti.
Ali umjesto da prihvati granice, Musk ih pokušava ukinuti. Djeca su mu jamstvo da će ostati prisutan, da će nadživjeti smrt, ako već ne kroz biološku prisutnost, onda kroz utjecaj koji nad njima ima. To nije roditeljstvo. To je stvaranje drugoga da bi ti preživio.
Zato je Muskovo “štancanje” djece najmanje priča o prokreaciji. Kao da je dovoljno proizvesti više ljudi da bi društvo ozdravilo. Društvo propada jer gubi povjerenje. Jer se ljudi boje vezati, predati, graditi zajedno. Jer se osjećaju sami, nesigurni, potrošni… a Muskov pristup taj osjećaj samo produbljuje. Ako je budućnost model u kojem će djeca biti planirana, kupljena i distribuirana prema željama bogatih muškaraca – to je ponor oholosti.
Usamljenost, manipulacija, moć bez odgovornosti – sve to sabrano je u Muskovom pristupu roditeljstvu.
Djeca nisu legija – ona su otajstvo. A civilizacija se ne gradi na klonovima, nego na odnosima. Na darovanom vremenu i uzajamnosti. Da, trebamo više djece – ali ne djece jednog čovjeka, nego djece ljubavi, odgovornosti i slobode.
Djeca ne dolaze da ispune naše ambicije, već da nas sruše s prijestolja vlastite važnosti. Njihovo postojanje nas same preodgaja – uči nas strpljenju, nježnosti, odricanju, žrtvi. Oni su, u svojoj ranjivosti, naši najveći učitelji ljubavi. Ne ljubavi koja bira, nego one koja prima.
Tko vjeruje, zna – život nije tvoj da ga prisvajaš. Imati dijete nije tek biološki pothvat nego i duhovni čin. Dijete ne “radimo” – ono nam se povjerava. U tom činu ne rađa se samo novi život, nego novi čovjek u nama.
Elon Musk je zato primjer čovjeka koji je izgubio svaku mjeru. On koji svim silama želi produžiti vlastiti život – propušta jedini način na koji to zaista možeš učiniti: živeći ga za drugo biće.
Zato ako zažive tvornice ljudi budućnosti, naš je najveći zadatak zaštititi “organsko” roditeljstvo. A naš najveći čin otpora je donijeti dijete na svijet iz predanja. Iz čežnje da se daruje, a ne posjeduje.
To je kad trudnoća nije devet mjeseci nelagode, nego devet mjeseci zajedništva. Kada znaš da svako srce koje ti kuca pod rebrima – nije tvoja imovina, nego poslanje. To je kad muškarac nije korisnik maternice, nego čuvar svetog prostora. Kad čeka, podržava, ljubi i ostaje… da bi dijete imalo dom. To je roditeljstvo koje ne počinje rođenjem djeteta – nego umiranjem ega.
Kad si spreman da te sve u tebi što je sebično, grubo i nestrpljivo, pregazi jedno malo biće koje ne zna ništa drugo nego tražiti ljubav.
Roditeljstvo iz organskog uzgoja ne bira IQ, spol ni oblik očiju. Ono bira Ljubav. I sve drugo – dolazi nakon.
