Koliko ima ruku na svijetu danas? Ima ih oko 14 milijardi. Godine 2009. na svijetu je bilo blizu 7 milijardi ljudi. A svaki čovjek ima po dvije ruke, zar ne? Baš tako… A ovaj dio molitve „Pomozi mi, Gospodine…“, svete s. Faustine govori o rukama. U svijetu ima „lijevih ruku“, ruku prljavih i stisnutih – tamo gdje svega ima kao na dlanu, a često se „peru ruke“ (pilatovski). Ponizna Sestra molila je da njezine ruke budu milosrdne.
Obje ruke…
Naše obje ruke trebaju budu milosrdne. Ne može naša desna ruka biti ispružena na pomirbu, a istovremeno lijeva posezati za nožem. Ne može jedna naša ruka davati jednome lijek, a drugome otrov. Ne možemo jednom rukom pisati dobre riječi, a drugom „trgati“ napisane stranice. Jasno ćemo reći da se može i tako postupati i da je to moguće, ali onda ne možemo govoriti o milosrđu. Ako želim biti milosrdan, obje moje ruke i sva moja djela se moraju slagati. Koja korist ako netko osnuje ili izgradi kuću za liječenje ovisnika o alkoholu, a kasnije im daje alkohol samo zbog toga da ne izlaze van? Ostat će kod kuće i bit će mirni. Koja korist ako netko puno govori o milosrđu, a bližnji ne može izdržati živjeti s njim? Jedna ruka mora raditi isto što i druga. Molitva „Pomozi mi, Gospodine, da moje ruke…“ je prvenstveno molitva koja sva naša djela treba usmjeravati prema istom cilju, a to je dobro drugog čovjeka – da ne rušimo ono što sami gradimo.
Milosrdne ruke
Sestra Faustina najprije moli za milosrdne ruke. Razlika između ruku koje su milosrdne i ruku koje su pune dobrih djela, nije samo u načinu izražavanja ili možda nekoj tehnici. Prije nego ruke budu pune dobrih djela, one trebaju biti milosrdne. Jer ni kap vode neće izići iz stisnute šake. Naši dlanovi trebaju biti otvoreni za drugoga, rado pomoći u želji da učinimo dobro. Teško je planinariti s rukama u džepovima. Isto tako teško je ili još teže biti milosrdan kada unaprijed mislimo da mi ništa ne možemo: naše će ruke biti „iza nas – iza naših leđa“, a neka se drugi daruju potrebitima. Dobro znamo da to tako nije dobro. Već sama ispružena ruka, bilo na pomirbu ili da se pomogne drugome, jest veliki čin milosrđa. Kada naše ruke budu uvijek otvorene i spremne pomoći, onda – bez natruhe licemjerja – takve ruke možemo nazvati milosrdnima.
Ruke pune dobrih djela
Sveta Faustina moli ne samo za milosrdne ruke, već i za ruke pune dobrih djela. Koliko je milosrđe u ovoj molitvi zapravo stav srca, želja da smo spremni pomoći, toliko i naša dobra djela upućuju na realizaciju tog milosrđa. I opet – ne mogu dlanovi „smjestiti“ dobra djela u sebe kada su zatvoreni. Ili pak s druge strane: ako i otvoreni, a nisu napunjeni dobrim djelima – ostat će ruke zauvijek prazne.
Postoji vrlo dobar običaj, ne samo u mojoj sredini i ne samo u našoj domovini, da kad idemo nekomu u pohode, u goste, posebno obiteljima u kojima ima male djece, sa sobom ponesemo čokoladu, slatkiš ili nešto drugo da ih obradujemo.
Doći nekomu „praznih ruku“ vrlo je netaktično, pokazuje nedostatak kulture, zapravo je znak škrtosti.
Svakom čovjeku treba pristupiti na isti način, jer svatko je od nas dijete. Ne radi se ovdje o tome da drugima nosimo slatkiše, jer bi to nekima moglo biti i štetno, nego se radi o tome da ipak vrijedi imati za svakoga ponešto: vremena, strpljenja, dobru riječ, osmijeh ili neku drugu vrstu dobrote. Vrijedi zaista mnogo i jako pomaže kada u svoj život uvedemo da na jedan jednostavan način svakodnevno nešto „darujem“ barem jednoj osobi – učinit ću tako neko dobro djelo.
Kanonizirana Redovnica iz Łagiewnika ne moli samo da njezine ruke čine dobra djela, već da su njezine ruke „pune dobrih djela“. Pune – znači ne samo molba da budu ispunjene dobrim djelima, već da u njima nema mjesta za loša djela. Jer kad u našim dlanovima bude samo dobro, onda se zlo takvih dlanova neće hvatati.
Ruke mudre
Sveta Faustina moli i za ovo: da jedino zna dobro činiti bližnjima. Sada već razumijemo zašto je prije molila za ruke pune dobrih djela. Jer kad bude posjedovala samo dobro u svojim rukama, samo takva dobra djela će i činiti. Kad netko u svojem novčaniku ima novac, samo taj novac koji ima može izvaditi i dati potrebitima. Ovaj dio molitve govori o još nečemu vrlo važnom: o umijeću činiti dobro. Nije dovoljno samo željeti da pomognem, potrebno je biti i mudar. Mudar nije onaj koju dobro daruje, već onaj koji dobro čini bližnjemu, što znači da čini tako da drugom čovjek bude bolje, a ne lošije. Kada netko izgladnjelom čovjeku dadne najbolju večeru u najboljem restoranu, time ga može „poslati i na drugi svijet“. Pomoći drugima je veliko umijeće, mudrost, sposobnost koju treba učiti čitav život. Najbolje to razumiju roditelji koji žele na razne načine doprijeti do svoga djeteta, samo da mu pomognu, premda je rezultat vrlo često potpuno drugačiji od očekivanog.
Obratimo pažnju na još jedan detalj. Radi se o činjenju dobra drugome čovjeku. Bližnjemu. Kažemo da su svi ljudi naši bližnji. Istina je. Ali prije svega naš je bližnji onaj koji je nama bliz: onaj iz obitelji, rodbine, susjedstva, poznanik. Bilo bi lijepo da se pomogne ljudima po čitavom svijetu, ali bolje je primijetiti onoga koji je tu kraj nas: u istom dvorištu, u istoj ulici, u našoj obitelji. Zar nije lijepo čuti: u našoj ulici nitko od onih koji su u potrebi nije sam, u našoj obitelji uzajamno pomažemo jedni drugima.
Ruke umorne
Zadnji dio molite za milosrdne ruke „udarna“ je molitva. Sveta Faustina želi na sebe prihvatiti teže i mukotrpne poslove. Zanimljivo je da ne moli da svatko ima onako težak posao koliko je snažan. Čini se da bi to bilo pravedno. Ne radi se ovdje o tome da se puno raspravlja koliko svatko od nas mora raditi, već o otvorenosti, o volji da drugome pomognemo da mu život bude lakši. Nije bitno je li meni teško i što imam lošije, manje nego drugi. Važno je da drugima bude lakše. Zar majka koja ljubi svoju djecu, a i njihov otac, ne razmišljaju baš tako kad se radi o njihovoj djeci? Zar nije sam Bog u Svome Sinu prihvatio na križu sve naše poteškoće, križeve i grijehe radi spasenja svijeta? Onaj tko moli da ono što je teže „pripadne“ baš njemu u dio, taj će sigurno više voljeti. Tko zaista voli, tome su „ruke blizu srca“. Učinit će sve ono što će mu šapnuti Ljubav.
„Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: djelo milosrđa – svake vrste; drugo: milosrdna riječ – ono što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima; treća: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom. Svoju molitvu protežem tamo kamo ne mogu dospjeti tijelom. O, moj Isuse, promijeni mi u sebe, jer Ti sve možeš!“ (Dn 163)
Izvor: bozjemilosrdje.net
