Koliko teških sudbina i teških životnih križeva u ovom svijetu. Možda upravo i ti nosiš neki svoj. Možda si stotinu puta već molio, nebrojene vapaje uputio Bogu da učini čudo i izbavi te ili onoga koga voliš iz te teške i bolne situacije. Možda ti se čini da Bog ne čuje tvoje molitve i da se ne događa nikakav pomak nabolje.
Volim simboliku one priče kamenoresca koji je stotinu puta udarao čekićem o kamen koji se nije pomaknuo. Kada je udario stoprvi put kamen se razbio u tisuću komada. Je li taj jedan udarac razbio kamen ili je onih stotinu prije oslabilo njegovu unutarnju strukturu pa je taj posljednji probio granicu izdržljivosti?
Ili pak priču o čovjeku kojega je Bog tražio da svakodnevno gura ogroman kamen. Čovjek je mjesecima gurao i upirao, ali kamen se nije pomaknuo ni milimetar. Ogorčen na uzaludnost zadatka požalio se Bogu kako mjesecima gura, a ništa se nije promijenilo. Kamen i dalje stoji. No, Bog mu odgovara da zadatak nije ni bio pomaknuti kamen već gurati ga. I upućuje mu pogled na njegove snažne ruke, leđa i čitavo tijelo koje je ojačalo izvršavajući ovaj naizgled besmislen zadatak.
Tako i križevi u našem životu imaju svoj smisao. I onda kada ga mi ne vidimo, i onda kada je jedino što vidimo bol. No, unutarnja struktura „starog čovjeka“ pod udarcima života oslabljuje, i doći će taj prijelomni trenutak preobrazbe kamenog srca u srce od mesa, starog čovjeka u novog čovjeka! Duhovni mišići jačaju. Nada i ljubav se produbljuju. Odnos s Bogom postaje dublji, On postaje središte našeg života. Ili Pavlovski rečeno: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“ (Rim 5, 3-5)
Bog radi čuda u svačijem životu. Bez iznimke. Problem nastaje kad su nam srca zatvorena, a oči slijepe, kad Njegove milosti i blagoslove pripisujemo sebi, svojim zaslugama i sposobnostima. Zagledani u križ, ne vidimo Njegovo spasenjsko djelovanje, promaknu nam plodovi nutarnje preobrazbe po trpljenju.
Često mislimo da su čuda samo u velikim uslišanjima, ozdravljenjima, obraćenjima, a skrivena su nam čuda u svakodnevici… pa onda mislimo da nas Bog dovoljno ne voli, da nismo zaslužili, da nismo dovoljno molili… No, Bog ne daje po zaslugama već po svojoj beskrajnoj ljubavi. Kad to shvatimo i prihvatimo, iskusit ćemo da se ništa ne događa što Bog nije pripustio da bude. Onda kad uspijemo to prihvatiti i spoznati, vidjet ćemo da sve ima svoj smisao, i da nam je sve darovano u ljubavi Onoga koji nas je stvorio. I trpljenje.
Možda ne razumijemo zašto je dopustio, možda nikada nećemo ni razumjeti. Nije ni nužno sve razumjeti. Valja nam vjerovati i imati pouzdanja u Njegovo milosrđe i ljubav koja sve proniče i nikada ne prestaje. I vjerovati da iza svake oluje dolazi utiha, a tek u bonaci otkriva se istinska ljepota života koja nam je darovana.
