INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Život je spašen i to je u ovoj državi problem ili kako je ministar koji je prisegnuo na Božje ime od Piletića postao ‘Pilatić’

U samo nekoliko sekundi, brzo i vješto, dvije mlade ruke pojavljuju se na bezbojnoj nadzornoj snimci i polažu djetešce u mekano gnijezdo “Prozora života”. Mala čupavica nije se ni probudila. Lijeno se promeškoljila, udahnula, pa nastavila spokojno spavati, kao da zna da je na sigurnom. Spavala je i u naručju časne sestre koja ju je primila s pažnjom i nježnošću kakva se ne može naučiti. Bilo je suza te noći. Plakale su i časne, policija, hitna služba i socijalna radnica. Plakali su jer su znali: majka koja je ostavila dijete u najmračnijem očaju bila je dovoljno lucidna da napravi jedino što se računa. Da sačuva život.
Tko zna gdje bi to novorođenče sada bilo da nije bilo aktivistkinja “Ženske mreže”. Da, dobro čitate.
Jer da “Ženska mreža” nije reagirala u veljači radikalnim priopćenjem o opasnostima “Prozora života” i zahtijevala hitnu zabranu, njegovo bi otvaranje prošlo ispod radara. Mediji, naime, ne reagiraju na mala djela milosrđa, ali vole dobar ideološki rat. U veljači se tako dogodio sukob koji je medijski eksponirao sam “Prozor života” više nego što su mogli svi plakati, objave i molitve zajedno. Bila je to savršena bura u čaši vode koju su svi zabilježili.
Zato ovaj spašeni život donekle dugujemo i feministkinjama koje su glasno vikale da ‘Prozor mora pasti’. Ironijom sudbine upravo su one, ne znajući, otvorile oči majci da on postoji.
To, naravno, ne znači da je “Prozor života” potaknuo napuštanje djeteta, kako to zagovornici pečaćenja samostanskog zida pokušavaju servirati. Vjerojatno ne bi s istom strašću tvrdili da postojanje vatrogasnog izlaza potiče ljude da zapale zgradu, ili da postojanje hitne pomoći povećava broj prometnih nesreća, iako je logika tu ista. Stvarnost ionako često nije logična.
Onaj tko ne može, ne želi ili ne vidi kako zadržati dijete traži izlaz, a ne logiku. Na izmaku snaga u tri ujutro, kad je mlijeko došlo, a podrška nije, unutarnji krik nemoći katkad nadglasa razum. Opasna je ta tišina, kad nemaš kome dati tek rođeno dijete i reći uzmi ti, strah me da ne napravim nešto krivo. Tad se ne razmišlja o centrima za socijalnu skrb, formularima i evaluacijama sposobnosti. Razmišlja se kako preživjeti ili barem kako dijete ne povući sa sobom u bezdan.
Malo žena koje su rodile mogu reći da su im potpuno strani ti trenuci. Većina srećom ne dođe dovoljno blizu ruba da ostave dijete, ali baš svakoj treba netko tko će joj reći: “Bit će dobro.”
Taj “bit će dobro” već desetljećima svojim djelima govori “Udruga Betlehem”. Njihove su štićenice trudnice i majke čije životne priče lede krv u žilama. Ponižene, zlostavljane, izdane i napuštene, nakon svega što su prošle ipak žele svom djetetu i cijelom svijetu dokazati da ljubav ipak postoji.
Neke od njih cijelu trudnoću su skrivale. Nisu kontrolirale trudnoću u ordinacijama, nisu rađale u bolnicama. Nitko u sustavu ni ne zna da bi te bebe trebale postojati, majke su se potrudile još u trudnoći ostati anonimne.
Nije se jednom dogodilo Udruzi Betlehema da im štićenica dođe s bebom bez rodnog lista. A što je s onima koje ne dođu? Gdje završe ta djeca?
Zbog te bolne neizvjesnosti nastao je “Prozor života”. Zadnja linija obrane života. Zadnji “Bit će dobro.” Možda ti nisi dobro, ali si još uvijek čovjek i još uvijek majka. Jer si usprkos svemu odlučila ne nauditi. Zato to nije napuštanje, nego čin predaje. A u toj predaji i dalje ima više ljubavi nego očaja ili zla.
No što ako je to bio samo trenutak slabosti kad je žena stavila dijete u “Prozor”? Što ako se predomisli?
Većina država koje su “Prozore života” zakonski uredile, regulirale su i mogućnost povratka bebe biološkim roditeljima. U Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Češkoj, Japanu, Kanadi i mnogim saveznim državama SAD-a, majka može u roku od nekoliko tjedana, pa i mjeseci, promijeniti odluku i tražiti svoje dijete natrag. Isto tako, skrbništvo nad djetetom može tražiti otac ili bliži krvni srodnici djeteta. To je dvostruki osigurač, dijete je zbrinuto, a roditeljima se ostavlja vrijeme da se saberu.
Gledajući primjere drugih zemalja, a u njih ubrajamo i više od trećine država članica EU, osobito smiješno djeluju postavke da je u Hrvatskoj nemoguće ili nepotrebno regulirati “Prozore života”.
Da je potrebno, pokazala je noć u kojoj se djetešce pojavilo. Da je moguće, vidimo u susjedstvu dok se bez putovnice bezbrižno vozimo Schengenom.
Nije, dakle, pitanje je li potrebno i je li moguće, nego je li se Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uopće da. Jer, regulirati čin anonimnog odricanja roditeljstva nemoguće je bez otvaranja svih Pandorinih kutija odjednom: Obiteljskog zakona, Zakona o socijalnoj skrbi, dozvola, inspekcija, pravilnika… Lakše je negirati stvarnost i spasiteljima djeteta bez pečata reći: “Ne može. Evo vam kazna od 20 tisuća eura.”
Na to se, naime, priča svela. Prema izjavi ministra Marina Piletića, “Udruga Betlehem” neovlašteno je pružila smještaj djetetu bez roditeljske skrbi. “Smještaj” je trajao tih 15-ak minuta, koliko je dijete s časnim sestrama i djelatnicima Udruge Betlehema čekala da stignu policija, hitna i socijalne službe.
Umjesto da sustav zahvali na spašenom životu i traži način kako da podrži ono što očito funkcionira, to se naziva “pružanjem socijalne usluge bez ovlasti”.
Zbog svega toga, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike koji je prisegao s dodatkom “tako mi pomogao Bog i sveti Josip”, vrlo je brzo u javnosti preimenovan iz Piletić u Pilatić. Dosad nezabilježena glasovna promjena jednačenja po pranju ruku. Ako itko zna da spašeno dijete nikad nije greška, onda je to sveti Josip. Možda mu i šapne.