Danas slavimo Svetkovinu Presvetoga Srca Isusova koja nas uvodi u samo središte naše vjere: u neizmjernu Božju ljubav, objavljenu u Isusu Kristu. Sabrali smo se na ovom liturgijskom slavlju, upriličenom u dvorištu bazilike Srca Isusova koja se još oporavlja od razornoga potresa, kako bismo na poseban način promišljali o otajstvu Božjega Srca na koje nas sam Isus upućuje riječima: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,29). Znajući da u svijetu imamo muku (usp. Iv 16,33), Isus nas poziva k sebi da u njegovu Srcu pronađemo mir i utjehu, jer, doista, nemirno je srce naše, dok se ne smiri u njemu. Iz probodenoga Isusova boka potekli su krv i voda, znak sakramenata Crkve, znak novoga života (usp. Iv 19,34). Evanđelist Ivan to je vidio svojim očima i posvjedočio da se ispunilo proroštvo: „Gledat će na onoga koga su proboli“ (Iv 19,37; usp. Zah 12,10).
Današnja svetkovina nije tek puki izraz jedne pobožnosti, niti se može svesti na sentimentalno čašćenje slike Probodenoga Srca. Ona ima duboko teološko značenje i nosi poruku koju Božja milosrdna ljubav upućuje Crkvi i svijetu u svako vrijeme. Na teološko produbljivanje čašćenja Presvetoga Srca Isusova na poseban nas način poziva i posljednja enciklika blagopokojnoga pape Franje, Dilexit nos, kao njegova duhovna oporuka.
Upravo potaknuti tom enciklikom, hrvatski biskupi najavili su čin posvete Presvetomu Srcu Isusovu, koji ćemo učiniti poslije popričesne molitve, u zajedništvu sa svim našim župama i biskupijama. Ujedinimo se svi u tom činu! Nemojmo biti tek pasivni promatrači, nego žarko uključimo svoje nakane, svoje obitelji, sav narod. Neka ova homilija o božanskoj i ljudskoj ljubavi Srca Isusova doprinese našoj sabranosti, kako bi ovaj čin posvete doista bio odgovor na Ljubav kojom smo ljubljeni.
1. Srce Isusovo, objava Božje ljubavi
Kada se spomene srce spontano pomislimo na ljubav. Srce je od davnina simbol ljubavi, središte osobe, izvor osjećaja i odluka. Sveto pismo bogato je spominjanjem srca kao središta čovjekove nutrine. „A povrh svega čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (Izr 4,23), potiče nas Knjiga mudrih izreka. A sam Gospodin po proroku Ezekielu obećava: „Dat ću vam novo srce, i nov ću duh udahnuti u vas; izvadit ću iz tijela vašeg srce kameno, i dat ću vam srce od mesa“ (Ez 36,26). Sva ta proročanstva i slike ispunjaju se u Kristovu Srcu, središtu njegova bića, „koje je gorući oganj Božje i ljudske ljubavi i najveća punina koju čovjek može postići“ (Dilexit nos, br. 30).
Gdje u Svetome pismu vidimo to Srce Isusovo? Zasigurno na svakoj njegovoj stranici: u Isusovim gestama, pogledima, riječima, a u najizravnijem smislu – u Isusovoj muci i križu. Kada je vojnik kopljem probio bok raspetoga Krista, iz njegova je Srca potekla krv i voda, znak da nam je darovao sve: i sakrament spasenja u euharistijskim prilikama i duh milosti po vodi krštenja i dara Duha Svetoga. To probodeno Srce govori nam više od tisuću riječi – govori nam, kako kaže sveti Pavao, da nas je Sin Božji ljubio i predao samoga sebe za nas (usp. Gal 2,20).
Crkva od početka promišlja tu tajnu. Ivan apostol, koji je na Posljednjoj večeri naslonio svoju glavu na Isusove grudi, imao je milost osluškivati otkucaje Božjeg Srca. Sveti Augustin kaže da je upravo taj ljubljeni učenik, oslanjajući se na Isusove grudi, proniknuo u tajne Mudrosti i spoznao neizrecivu istinu ljubavi. U tom ranjenom Srcu taj je crkveni otac prepoznao simbol intimnog sjedinjenja s Kristom, „mjesto susreta ljubavi“ (usp. Dilexit nos, br. 103).
Sveti Toma Akvinski u svom teološkom promišljanju ide korak dalje naučavajući da nas Krist po svojoj ljubavi čini dionicima svoga Srca, kako bi naša srca postala poput njegova, izvori žive vode za bližnje (usp. Dilexit nos, br. 174). Isusovo Srce ispunja nas milošću u sakramentima, ali nas i potiče da tu ljubav nosimo dalje, da budemo apostoli njegova Srca u svijetu.
Srce Isusovo govori nam da nas Bog ljubi ljudskim srcem. Katekizam Katoličke Crkve to prekrasno sažima ovim riječima: „Isus nas je ljubio ljudskim srcem. Zato sveto Srce Isusovo, probodeno radi naših grijeha i poradi našeg spasenja, ‘uzima se kao glavni pokazatelj i znamen […] one ljubavi kojom božanski Otkupitelj stalno ljubi vječnog Oca i sve ljude’“ (KKC 478). Srcem od krvi i mesa, Isus je očitovao beskrajnu Božju ljubav prema Ocu i prema svakome čovjeku. U Presvetom Srcu Isusovu kuca Srce Boga koji je postao čovjekom i čovjeka koji je savršeno sjedinjen s Bogom. Nije ni čudo da su toliki sveci i teolozi upravo u razmatranju Isusovih rana i njegova Srca pronašli sažetak cijeloga evanđelja. U čemu se zapravo sastoji prava pobožnost Srcu Isusovu?
2. Prava pobožnost Srcu Isusovu
Povijest duhovnosti svjedoči nam da je potreba vjernika utjecati se Presvetomu Srcu Isusovu rasla u vremenima kriza obilježenih hladnoćom i razdorom. Javljala se kao poticaj Duha Svetoga na povratak srži evanđeoske poruke. Kad je u 17. stoljeću jansenizam unosio strogi, gotovo bešćutni legalizam u kršćanstvo, Isus je preko objava svetoj Margareti Mariji Alacoque podsjetio Crkvu da naš Bog ima blago i ponizno Srce koje izgara za nas ljubavlju. Srž poruke koju je primila ta svetica stoji u pozivu „na rast u susretu s Kristom, zahvaljujući bespridržajnom povjerenju, sve dotle da se postigne potpuno i konačno sjedinjenje“, dok Krist potpuno ne preobrazi naše osjećaje, volju i cjelokupni život“ (Dilexit nos, br. 122).
Nije, dakle, riječ o pukom intelektualnom shvaćanju neke teološke istine, nego o pobožnosti koja uključuje cijeloga čovjeka: um koji vjeruje u otajstvo Božje ljubavi, srce koje kuca u ritmu molitve i zahvalnosti, volju koja se odlučuje na nasljedovanje te ljubavi u svakodnevnom životu.
Na intimnu i životnu povezanost s Bogom poziva nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji Gaudium et Spes (usp. br. 19), upozoravajući da se tu povezanost može zaboraviti ili je se odreći. Zar upravo to ne doživljavamo svuda oko nas? Mnogi naši suvremenici žive kao da Boga nema, ne zato što su nužno zli, nego jer su zavedeni brigama ovoga svijeta, uronjeni u potrošačku jurnjavu i površnost koja guši duh. „No, živimo u društvu serijskih potrošača koji žive od danas do sutra, kojim dominiraju ritmovi i buka tehnologije, bez puno strpljenja za procese koje interiornost zahtijeva“ riječi su enciklike Dilexit nos (usp. br. 9) koje pogađaju srž problema našega vremena: otuđenost srca u materijalizmu i gubitak nutarnjeg života.
U takvu ozračju potrebno nam je Srce koje će nas vratiti k samima sebi i k samoj biti Božje objave. Pobožnost Presvetom Srcu nije neki sentimentalni kult, nego naglašava srž evanđeoske poruke: da je Bog ljubav (1Iv 4,16) i da nas je u Kristu prvi ljubio (usp. 1Iv 4,10; Rim 5,8). Stoga se i mi trebamo i možemo osjetiti ljubljenima i uzvratiti ljubavlju na Ljubav, odgovoriti svojim malenim ljudskim srcem na veliko Božje Srce koje nas ljubi neizmjerno! Imajući u vidu duboku čovjekovu glad za ljubavlju, a istovremeno i njegovo veliko otuđenje i siromaštvo njegovih odnosa u današnjem svijetu kojim upravlja tehnički način razmišljanja, lakše ćemo razumjeti nakanu posvete Presvetom Srcu Isusovu.
3. Posveta hrvatskog naroda Srcu Isusovu
Prvu takvu posvetu učinio je Papa Lav XIII. godine 1899., kada je, zajedno sa svim biskupima, posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. U Hrvatskoj je odmah sljedeće godine učinjena posveta hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a samo nekoliko godina kasnije (1902.) posvećena je ova predivna bazilika Srca Isusova. Tijekom burne povijesti 20. stoljeća, naši su pastiri nastojali obnavljati tu posvetu. Znamo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac gajio duboku pobožnost prema Srcu Isusovu. Kao zagrebački nadbiskup, često je poticao vjernike na devetnice prvih petaka u čast Srca Isusova te je nalazio u Presvetomu Srcu utjehu u vremenima kušnje. Upravo je blaženi Stepinac u jednoj od svojih propovijedi o Presvetomu Srcu Isusovu rekao da je božanska posuda dobrote i ljubavi Srca Isusova „do vrha puna, i koliko god crpili iz nje mi jadni grešni ljudi, ipak je nikada nećemo iscrpsti jer se radi o Srcu Boga, koji je u svemu neizmjeran, pa i u dobroti i ljubavi.“[1] Doista, naši su stari prepoznavali da, ako se ičim možemo spasiti i očuvati kao narod Božji, onda je to po dobroti i ljubavi Božjeg Srca.
Danas želimo obnoviti taj zavjet i posvetu naših predaka. U prvome redu posveta znači priznanje i predanje. Krista priznajemo svojim Spasiteljem i predajemo mu sve: domovinu, obitelji, svoju djecu i mlade, posvećena zvanja, svoje radosti i svoje rane, cijelu našu budućnost. U činu posvete doći ćemo Kristu da nam iznova otvori svoje Presveto Srce, „središte uvijek nove božanske ljubavi koje je toliko ljubilo svijet da za sebe ništa nije zadržalo nego se posvema za nas predalo“ (Čin posvete, br. 1). Zahvalit ćemo mu što je nebrojeno puta govorio našim srcima i otvarao ih milostima Duha Svetoga, zahvalit ćemo mu, također, na svjedocima vjere u našemu narodu (usp. Čin posvete, br. 4-5). Molit ćemo ga da ne dopusti da naše srce otvrdne, postane sporo i hladno; da ga svojim Duhom omekša i zagrije te u svemu što govorimo i činimo uvijek bude vidljivo da imamo srca i srdačnosti (usp. Čin posvete, br. 3).
Draga braćo i sestre, posveta nije magijski čin. Ona ne donosi plod ako ostane samo na riječima. Zato danas, dok najavljujem taj čin, pozivam sve nas da u svojim srcima obnovimo osobnu vjeru u Isusa i predanje njemu. Pozivam sve na čin iskrenog kajanja i zadovoljštine jer posveta ima smisla samo ako svatko od nas želi reći: „Isuse, predajem ti svoje srce, kako bi otkucaji moga srca u svemu bili usklađeni s tvojim Srcem.” U prošlosti su se nakon posvete nerijetko događale duhovne obnove, ali i čudesne zaštite. Vjerujemo da i danas, pred tolikim izazovima koji prijete jedinstvu i duhovnom zdravlju našega naroda, nema boljeg puta nego staviti se pod vlast i skrb Presvetoga Srca koje gori ljubavlju za nas! Koji su to veliki izazovi koji nam prijete?
4. Srcem Isusovim ususret izazovima
U prvome redu primjećujemo da kao narod gubimo životnu snagu jer, uronjeni u sveprisutni moralni relativizam, malo-pomalo odbacujemo Božje zapovijedi i zanemarujemo razliku između dobra i zla. Naša je povijest obilježena čvrstim moralnim uvjerenjima naroda koji je vjerovao evanđelju: opraštanjem, spremnošću na žrtvu, poštenjem, ljubavlju prema obitelji, domovini i bližnjima. Ako te vrijednosti relativiziramo, riskiramo duhovno odumiranje. Zato posveta Srcu Isusovu znači i povratak k moralnoj jasnoći: želimo priznati da je Krist naša jedina Istina, naš Put i Život, a njegova zapovijed ljubavi naš prvi zakon.
Društvena ravnodušnost drugi je izazov na koji smo pozvani odgovoriti Kristovim Srcem. Riječ je o hladnoći srca prema bližnjima, o manjku suosjećanja, o sebičnoj zatvorenosti u vlastiti komoditet, o slaboj solidarnosti prema siromašnima, o ravnodušnosti pred nepravdom, o malodušnosti pred iseljavanjem mladih, o podjelama koje nas koče da zajedno tražimo opće dobro. Protiv te ravnodušnosti lijek dolazi iz gorućega Srca Isusova, jer se istinsko štovanje tog Presvetog Srca ne zaustavlja na osobnoj pobožnosti; ono nas mora voditi da budemo bliže jedni drugima, da naše srce kuca za bližnjega.
Gubitak vjerskoga i narodnoga identiteta također je nešto s čime se suočavamo. Potrebni su nam svjedoci, naraštaji koji čuvaju srce i dušu svoje kulture, od kojih možemo očekivati i herojska djela. Zato je snažan poziv G. K. Chestertona: „Neka tvoja vjera bude manje teorija, a više ljubavna veza” Htio je reći da kršćanstvo nije samo skup pojmova i običaja, nego živi odnos ljubavi s Kristom. U Božjemu Srcu svaki narod i svaka osoba pronalazi svoj neponovljivi identitet – jer Bog ne ljubi anonimne mase, nego svakoga pojedinačno, imenom i prezimenom, s osobnom poviješću.
Nadalje, posveta i pobožnost Srcu Isusovu lijek su protiv malodušnosti i beznađa. Kada se suočimo s problemima društva ili vlastitim slabostima, lako je klonuti duhom. Dobro je znati jedno: „Premda su naši osjećaji nestalni – neočekivano se javljaju i još iznenadnije odlaze, Božja ljubav prema nama nije takva. Naši grijesi i naša površnost je ne mogu ugasiti.“[2]
I konačno, ova posveta prirodan je plod prave pobožnosti Srcu Isusovu. Kada shvatimo koliko nas Gospodin ljubi, rađa se u nama povjerenje i želja za predanjem Bogu. Ne zaboravimo da se Bog raduje kada u njega imamo bezgranično povjerenje.
Dok zaključujemo ovu homiliju, pozvani smo donijeti odluku u srcu: želimo li danas učiniti korak bliže Srcu Isusovu? Isus stoji pred vratima našega srca i kuca (usp. Otk 3,20). Želi s nama prijateljevati, želi da osjetimo radost Evanđelja koje izvire iz njegova Srca. Pita nas, kao nekoć Petra: „Ljubiš li me?“ (usp. Iv 21,17). Što ćemo mu odgovoriti? Ako smo možda mlako i rutinski živjeli vjeru, danas imamo priliku reći: „Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te volim – povećaj tu moju ljubav!“ Presveto Srce Isusovo neka u nama zapali iskru koja tinja i ražari je u plamen ljubavi koja preobražava svijet.
[1] Juraj Batelja (ur.). Blaženi Alojzije Stepinac. Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, Gornja Stubica, 2024., str. 102.
[2] C. S. Lewis, Kršćanstvo, 1987., str. 109.
Izvor: Zagrebačka nadbiskupija
