Za vrijeme trajanja svog pontifikata, Franjo se također pobrinuo da preporuči roditeljima djece s homoseksualnim sklonostima da ih ne ignoriraju i ne osuđuju, već da ih prate na tom putu. Prisjeća se da je 2019. po povratku iz Irske upitan što bi rekao roditeljima koji se susretnu s takvim slučajem. „Poručio bih im da razgovaraju s njima i da im daju prostora da se izraze. Ne bih im rekao da je šutnja rješenje. ‘Ti si moje dijete takvo kakvo jesi, ja sam ti otac ili majka i moramo razgovarati.’” Ako su roditelji u situaciji da ne mogu razgovarati, neka zatraže stručnu pomoć i savjet. Ipak, to je jako izazovno. No i takvi sinovi i kćeri imaju pravo na svoju obitelj. Zanemarivati ili osuđivati, očiti je nedostatak roditeljstva.
Franju također zabrinjava sve veći nedostatak želje među mladima za osnivanjem obitelji što se očituje u velikom padu nataliteta u mnogim zemljama. Zaključuje kako je ljubav plodonosna i to ne samo zbog ekonomske situacije unutar društva, a što rezultira starenjem populacije. Tvrdi da bi svaki brak trebao imati onoliko djece koliko parovima okolnosti dopuštaju jer „u skladnoj obitelji dijete je bogatstvo”. Kazuje da se upravo tako prema djetetu od- nose unutar siromašnih obitelji, s obzirom na to da ih siromašni roditelji žele imati. „Dijete se smatra bogatstvom premda nekad žive jako nepromišljeno.” Baš se zbog toga smatra da se roditelji moraju ponašati odgovorno i da im edukacija u tome može uvelike pomoći. „Postoje situacije u kojima bi se imati puno djece moglo smatrati izrazito neodgovornim”, navodi i pojašnjava kako se takvi slučajevi razlikuju od slučaja do slučaja. Isto tako naglašava da se Crkva zalaže za odgovorno roditeljstvo te da u tu svrhu odobrava samo prirodne metode kontracepcije o kojima se mora odgovarajuće poučavati. Bez obzira na to, priznaje kako je čuo više od jedne priče da te metode ne funkcioniraju u njihovim brakov- ima i kako će morati posegnuti za umjetnim metodama zaštite.
⦁ Međutim, Pavao VI. bio je blizu odobravanju kontracepcijskih pilula 1968. po povodu svoje enciklike o ljudskom životu „Humanae Vitae”. To što na kraju nije učinio navedeno, izazvalo je da ga se optuži kako je u potpunosti sišao s vlaka povijesti.
⦁ Premda analitičari nisu uzeli u obzir tih godina neprijatelja kojeg je Pavao VI. vidio u dolasku maltuzijanstva odnosno, demografskoj teoriji Thomasa Malthusa (1766. – 1834.) čije je uporište bilo da povećanje stanovništva mora biti u skladu s geometrijskim napretkom dok se sredstva za život određuju isključivo aritmeti- čkom progresijom. Valja uzeti u obzir da je nedugo nakon izlaska enciklike ojačalo stajalište tadašnjeg predsjednika svjetske banke Roberta MacNamara. („Brzi demografski rast jedna je od glavnih prepreka koja stoji na putu ekonomskom rastu i razvoju te socijalnoj dobrobiti naših država članica.”)
Pavao VI. predvidio je demografsku zimu u Italiji i Europi te nije pogriješio. Slijedio je svoju intuiciju. Nadalje se često zanemaruje kako do kraja enciklike moli svećenike da u tom razdoblju imaju puno razumijevanja za supružnike u ispovjedaonici.
⦁ Od tada Crkva i pro-life nevladine organizacije upozoravaju da međunarodne institucije promiču pobačaj kao metodu kontrole rađanja i uvjetuju zajmove državama u zamjenu za njegovu legalizaciju.
⦁ Doista. Ali kao što sam rekao mnogo puta, važno je braniti život u svim njegovim trenutcima, od začeća do prirodne smrti. Mo- raju postojati politike koje štite obitelj, koje promiču primjerenu prehranu maloljetnika, pristup i ustrajnost unutar obrazovnog sustava. Politike koje se bore protiv siromaštva i brinu za starije osobe, koje su često napuštene i nesposobne platiti lijekove što ih podvrgava onome što ja nazivam pasivnom eutanazijom. Pored toga, sve što mogu učiniti i što rade organizacije civilnog društva i vjerske zajednice. Nipošto nije dovoljno protiviti se pobačaju ili (ne) mariti za ženu s neželjenom trudnoćom i prepustiti je samoj sebi. U Italiji postoji ustanova za pomoć, u Argentini Grávida i drugi manji. Moramo reći toj ženi neka rodi dijete, a ako ga ka- snije ne bude htjela odgajati, dat će ga se na posvajanje. U praksi se pokazalo da kad ga jednom vide, više ga ne puštaju. U Argentini je bio poznati slučaj koji bih želio ispričati…
⦁ Recite…
⦁ Radilo se o djevojci s Downovim sindromom koja je bila silovana i zatrudnjela. Njezina je obitelj vjerovala da bi trebala pobaciti. Zakonodavstvo je u tim slučajevima to dopuštalo. Našli su liječnika koji je bio spreman obaviti intervenciju, stoga su zamolili suca za dopuštenje, no on im je rekao da prvo želi ispitati djevojku. Rodi- telji su prvotno odbili, uz obrazloženje da je djevojka s Downovim sindromom, ali su na inzistiranje suca popustili. Sudac je bio vrlo nježan prema djevojci koja je, kao što je to karakteristično za osobe u tom stanju, uzvraćala nježne geste istim intenzitetom. Pitao ju je što nije u redu, je li bolesna. Odgovorila je potvrdno, da ima bubu koja ju jede iznutra i da ju moraju izvaditi. Sudac ju je potom upitao želi li da on govori istinu, na što je ona odgovorila potvrdno. „Pa… nemaš bubu… imaš dijete”, rekao joj je. Djevojka je bila izrazito sretna. Zatim je sudac odlučio ne odobriti pobačaj i dodijeliti joj socijalnog radnika. Djevojka je rodila kćer koja je uživala u sretnom djetinjstvu i mladosti, studirala pravo i postala tajnica suda. Godinama je ta žena zvala suca na svoj rođendan da mu zahvali na odluci.
⦁ Ne bi li Crkva trebala imati više razumijevanja prema ženama koje se odlučuju na pobačaj, jer to često nije laka odluka?
⦁ Kako bi se naglasila ozbiljnost grijeha pobačaja, jer uključuje uklanjanje ljudskog života, Crkva je ustanovila da svećenik mora imati ovlaštenje biskupa za odrješenje od grijeha, ženi koja ga je slobodno dala izvršiti i onih koji su ga poticali, nakon iskrenog pokajanja. Tijekom Godine milosrđa uklonio sam potrebu tražiti to ovlaštenje, ne zato što je grijeh neozbiljan, nego da bih istaknuo Božje milosrđe koje zahvaća svakoga u svim situacijama. S druge strane moramo pratiti one koje su pobacile jer je to svakako tra- umatična odluka s emocionalnim posljedicama. Mi svećenici to vidimo u ispovjedaonici kada slušamo žene koje još uvijek osjećaju da ih tišti dvadeset, trideset godina nakon što su to učinile. Jednom mi je poznata genetičarka u Buenos Airesu objasnila da se u prvim danima trudnoće u koštanoj srži majke razvija stanica koja će osta- ti cijeli život. Dakle, dok žena pokušava zaboraviti pobačaj, tijelo je na neki način sprječava u tome. To je, međutim, hipoteza nekih znanstvenika koja nije konačna.
Izvor: figulus.hr
