Balistički projektili ispaljeni, „prozor života“ zatvoren, bliži se koncert koji je, prema medijima, najopasniji događaj stoljeća… uz teške teme, nešto dobro i lijepo jedva dođe na red, da se i o tome piše. Pa ipak, treba. Premda okoliš života ponekad poprima značajke distopije, i u njoj ima tragova dobrog i lijepog od kojih se ne smije odustati, kako bi okoliš duše (p)ostao dobar.
Flanerizam (fr. „flaneur“ = šetač) pojavljuje se u modernoj književnosti, kao odraz života u gradu. Flaner je čovjek koji hoda, prolazi gradom bez praktičnog cilja, posvećujući se promatranju. „Čita“ grad kao knjigu. Flaner hoda da bi doživio stvari kakve jesu, da bi spoznao, shvatio. Naš najpoznatiji flaner, Matoš, šetao je i putovao tragajući za spoznajom, ali i ljepotom. Okolina kojom se kretao postala je njegovim unutrašnjim krajolikom („Duša moja čaroban je kraj“, pisao je Matoš o Hrvatskom Zagorju). Međutim, i prije modernizma u književnosti je bilo hodanja i šetanja; u poznatom romanu Jane Austen „Ponos i predrasude“ iz 1813. sestre Bennet poduzimaju duge šetnje kroz slikovit engleski krajolik, što je zabilježeno i na ekranizacijama toga maestralnog djela. Zna se da su filozofi Aristotelove škole šetali jer kretanje pogoduje razmišljanju, i da je Kant uvijek u isto vrijeme odlazio u popodnevnu jednosatnu šetnju. Suvremena znanost dokazala je da kretanje pogoduje dobru osjećaju, potiče otpuštanje endorfina, hormona sreće. Kretanje je dugo slovilo kao lijek protiv depresije. Danas je zasigurno jedan je od najboljih protulijekova dosadi, lijenosti, učmalosti, beznađu i zasićenosti informacijama, glupošću i ružnoćom. Hodanje nije tek romantično; hodočašća proizlaze iz potrebe čovjeka da napornim hodom upozna sebe i približi se Bogu, a interes mnogih suvremenih agnostika i ateista za čuveni „Camino de Santiago“ govori o dubokoj čežnji i (samo)potrazi, tolikoj da su spremni prehodati 800 kilomentara, pa i sa žuljevima.
Odlučivši se za flanerizam u gradu u kojem živim, uputila sam se na sjeverozapad. Pošla sam od crkve na Jordanovcu, izbila na Mirogoj i skrenula u Bijeničku; uz pokoju obiteljsku katnicu okruženu gustim zelenilom, ljeto se ne čini toliko zagušljivim. Tornjići i lanterne potpis su arhitekta koji teži uvis, prema gore. Prije ulaska u Grškovićevu, na mjestu nekadašnjih kućica i kuća niknula je pokoja glomazna kockasta betonjara, uz koju nema zelene okućnice nego kompleks garaža. Te „škatulje“ po sebi nisu ni ružne ni lijepe, ali svojom se veličinom često ne uklapaju u okoliš i u pravilu ne trpe gušće raslinje koje pruža hlad i intimu. Spust na Gupčevu zvijezdu otkriva secesijske vile u kojima se vrijeme zgusnulo u san; povijuše u kojima pjevaju kosovi okvir su za tajne koje dozivaju maštu. Začudila me potreba ljudi da misle na svaki detalj, ne samo na funkciju nego i ljepotu; sve je osmišljeno u razmjeru zlatnog reza, sve je skladno, sve je tu kako bi bilo dobro i lijepo. Uspevši se Degenovom i Zvonarničkom, ušla sam u kapelicu sv. Dizme, staru tristo godina i jedinu u Europi posvećenu „desnom razbojniku“. Nedavno obnovljena, čuva nešto posebno – sandale sv. Majke Terezije iz Kalkute. Moja je flanerska vježba završila kavom u Kapucineru, s pogledom na zagrebačku katedralu. Toliko pojedinosti koje su mi dale misliti na putu; svjedočanstvo društvenih promjena, ali i ljepote raslinja i arhitekture koja oduševljava i nakon 100 i nakon 200 godina.
Arhetipski, čovjek je vrtlar… ali i hodač, putnik. Od hodanja nema bolje vježbe za cijelo biće – tijelo, um, imaginaciju. Medijskoj mašineriji loših vijesti tako neće uspjeti ono krajnje – svesti čovjeka na biološki stroj koji ne misli, ne čudi se i ne divi, jer ništa ionako nema smisla a dobro i lijepo su tek fantomi. Samo onima koji su u to povjerovali moguće je s lakoćom manipulirati. Ja hodam.
