Slušamo danas kako Isus šalje svoje učenike kao “janjce među vukove” (usp. Lk 10,3). Zašto su učenici tako spremno prihvatili poslanje biti “janjci među vukovima”? Jer ih Pastir šalje. Pastir koji je spreman život svoj dati za svoje ovce (usp. Iv 10,11). Učenici ne kalkuliraju. Jer vjeruju Onome koji ih šalje.
Poznajem jednog dječaka odgajanog u fizičkoj i verbalnoj agresiji koji i sam komunicira jezikom agresije, jer drugi nikada nije naučio. Vršnjaci ga se boje, ni odraslima nije svejedno u njegovoj blizini, teško je izići s njime na kraj. Kod njega ne “pale” ni kazne ni prijetnje ni razgovori niti bilo kakvi drugi odgojni instrumenti. No na izraz nježnosti i ljubavi to dijete se slama. Postaje krotko kao janje. Njegova duša prepoznaje iskrenu brigu i ljubav i reagira na nju. Nije to čarobni štapić. Neće jedna lijepa riječ ili gesta promijeniti način života ovog dječaka. Ali će ustrajnost u tome da mu se na agresiju uzvrati nježnošću s vremenom zacjeljivati njegove rane i učiti ga kako postoje oni koji su radosni zbog njegovog života, kako je njegovo postojanje važno i vrijedno, kako zaslužuje ljubav koje se bolno odrekao jer ju nije dobio od svojih najbližih.
Društvo gradi svijet vukova i uvjerava nas da janjci ne preživljavaju. Ali nije borba s vukovima samo borba izvana. I u našoj se nutrini vodi borba janjeta i vuka. Vuk je naš prvi instinkt — brz, obramben, ponekad nasilan, oblikovan svijetom oko nas. Janje u nama tiši je glas — glas koji ne viče, ali zna što je ispravno jer sluša Pastira, glas savjesti, milosrđa, Duha. Na nama je svaki dan odlučivati kojeg ćemo hraniti.
Svijet nas uči da na zlo treba uzvratiti zlim, da se u svijetu moći, manipulacije i verbalnog i fizičkog nasilja treba boriti istim oružjem jer samo najjači opstaju. Ali kao što voda ne buši stijenu snagom nego upornošću, tako i autentični kršćanin svijet mijenja iznutra, svojom dosljednošću, savješću, ljubavlju. Janjci ipak preživljavaju. Ne zato što su jaki po mjerilima svijeta nego zato što njihova snaga ne dolazi od njih samih.
Njihova snaga je Krist. I u duhovnim borbama s vukovima mogu podnijeti pokoji poraz, ali iz bitki izlaze čista obraza i mirne savjesti. Čak i da je čitav njihov život očima svijeta opisan kao neuspjeh, “imena su im zapisana na nebesima” (usp. Lk 10,20).
