Kad bismo posljednji tjedan u hrvatskom javnom prostoru sveli na jedno pitanje, ne bi to bilo ono koje vrišti s naslovnica: “Jesmo li normalizirali ustaštvo?” Pravo je pitanje tko se čega treba sramiti.
Razdvojila se Hrvatska kao Crveno more na zbor s Hipodroma i palitelje Trnjanskih krijesova. Za jedne je sramotno što se izvikuje ZDS u vrućim hlačicama i crnoj beretki; za druge su sramotne petokrake na duginim zastavama i nebinarne osobe u haljini od kondoma. Zaboravili smo, čini se, što je sram i čemu služi. Ali zato nismo zaboravili čemu služi posramljivanje. Kako i bi? Stupovi srama i dalje su svuda oko nas.
U srednjem vijeku nisi morao imati internet da bi bio javno razapet, dovoljan je bio stup u središtu sela za koji bi te vezali. Izložili bi te pogledima, porugama i svemu što su okupljeni bili spremni baciti na tebe. Nisi bio posramljivan da se popraviš, nego da postaneš upozorenje drugima. Javna kazna bila je način na koji zajednica održava moralnu hijerarhiju. Posramljivanje je bilo i ostalo društveni alat kontrole i oblik zabave. “Napredak” je u tome što su stupovi srama danas uglavnom virtualni, i da više nije jasno tko i po kojim kriterijima sudi.
Vremena kamenovanja bludnica i preljubnika su iza nas. Djeca od 12 godina znaju što je “body count”, a odrasli raspravljaju treba li poliamorija imati svoj međunarodni dan.
Nekad je bio dovoljan majčin i očev prijekoran pogled da se posramiš, sada s 19 godina uvjeravaš roditelje da Onlyfans nije prostitucija nego lukrativni karijerni put. Stvaran primjer. Ta ista hrvatska “kreatorica sadržaja”, koja sada ima 24 godine, doživljava veće neugodnosti zbog ZDS nego zbog toga što za eure zadovoljava tuđe muževe. Prijete joj smrću kad izjavi da zbog Thompsona bježi iz Zagreba.
I nitko tu ne vidi problem.
Projektivna agresija, rekli bi stručnjaci. Sama potreba da osuđujemo i posramljujemo je problematična. Mehanizam obrane onih koji ne žele vidjeti vlastitu slabost, pa je lakše upirati prstom u druge. Srama u ovoj priči nema nigdje.
Ona se, očito, ne srami sebe, kao ni oni koji ju posramljuju. Potonji se, za razliku od nje, kunu u ljubav prema Bogu, a naputke crkvenih naučitelja primjenjuju selektivno.
“Mrzi grijeh, ljubi grešnika”, kako se pojednostavljeno prenose riječi sv. Augustina, sasvim sigurno nije princip koji odobrava digitalno kamenovanje i prijetnje smrću. Nije to samo ružno, nego i zakonski kažnjivo.
Koje bi od tih uvreda, s lakoćom razbacanih po društvenim mrežama, ljudi bili spremni izgovoriti nekome u lice? Ono što si u virtualnom prostoru bez zadrške dozvoljavaju, u stvarnom bi se susretu ipak sramili prevaliti preko usta.
Freud bi rekao da je sram odraz unutarnjeg sukoba između ida koji želi sve i superega koji ti govori da ne smiješ ništa. Jung bi dodao da je to signal iz nesvjesnog, upozorenje da ono što prikazujemo drugima nije u skladu s onim što uistinu jesmo.
Suvremena pak psihologija razlikuje zdravi sram od toksičnog. Prvi te upozorava na tvoju grešku. Privremen je i primjeren, čuva osobne granice i potiče osobni rast. Toksični sram s druge strane ti govori “Ti si greška.” Dubok, trajan i razarajuć osjećaj bezvrijednosti, sram koji je tamničar duše. A trebao bi biti čuvar, kako je to razložio sv. Toma Akvinski. Za njega je sram emocija koja služi razumu i umjerenosti. To je naš unutarnji osjećaj časti, izraz dostojanstva koje zna da je narušeno. Zato je bestidnost, kako kaže sv. Toma, protivna umjerenosti, jer proizlazi iz pretjerane ljubavi prema sramotnim stvarima.
Ljubav prema digitalnom kamenovanju je prilično sramotna stvar. Sramotan je i trenutak u kojem si spreman falsificirati istinu da pojačaš učinak vrijeđanja i omalovažavanja. Pa su tako mnogi deklarirani vjernici, u želji da prokažu i ismiju licemjerne ljevičare, bili spremni tvrditi da je i Mile Kekin prije 20 godina u Domu sportova vikao ZDS, iako se na snimci jasno čuje da kaže “Zato”, a ne “Za dom”. Publika mu je, doduše, zaista bila spremna.
Kekinu digitalni stup srama nije stran, više je puta bio za njega vezan. Čak i kada bismo tvrdili da je opravdano meta, teško bi bilo opravdati svo to kamenje bačeno na njega. I to ne zbog neslaganja s njim, nego s njegovom suprugom.
Kultura posramljivanja zapravo je kultura bez ispovijedi. Najbolje se to vidi kad umjesto vlastitih grijeha, javno i agresivno ispovijedamo tuđe. Grijesi možda počinju u mislima, ali najveću štetu rade kad se pretoče u djela. Zato te tvoje mišljenje o ZDS-u ili petokraki ne sramoti, sramoti te kako se ponašaš prema drugima koji tvoje mišljenje ne dijele.
Da, užasno je sve što je o Thompsonu i njegovim fanovima pisano posljednjih mjeseci, ali užasno je i vraćati istom mjerom.
Kad uvjerenja postanu izgovor za prijezir, isključivanje ili mržnju, gubimo daleko više od argumenta. Gubimo iz vida osobu koja stoji pred nama.
Ako ti križ nešto znači, znaš da ti ne govori ljubi bližnjega koji s tobom dijeli stranačku, ideološku ili nacionalnu pripadnost. Tvoj bližnji je i onaj kojeg si prošlih tjedana bio spreman pljunuti i pogoditi kamenom. Onaj koji te najviše iritira nije slučajno tu. Ako ti križ nešto znači, počni od obraza koji ne želiš okrenuti, i ruke koju ti se ne da pružiti. I dopusti sam sebi da osjećaš sram kad to ne učiniš.
