INTROSPEKT by Vlatka Kalinić: Vojni rok 2.0 – Blaženi oni koji ne prizivaju savjest uzalud, jer savjest nije izgovor i za jednokratnu uporabu

“DOBRO DOŠLI u moj novi vlog, prvi dan iz rata”. Tim riječima započinje urnebesni viralni video mladog TikTokera Alena Žigića, koji je uspio nasmijati i uznemiriti širok spektar publike. U satiričnom susretu Generacije Z s vojnom obukom, ljuti ga što mu buđenje u šest nije ostavilo dovoljno vremena za beauty rutinu. Od generala je zahtijevao da ga oslovljava sa they/them, jer rodni identitet nije usklađen s papirologijom, a uvredljiv je bio i kruh s pekmezom za doručak. Srećom ponio je rižinog stiropora. Dan završava komično rezigniran: “Pretpostavljam da je ovo kao neki Squid Game… nemam pojma što pobjednik dobiva. Valjda neku državu.”
Smijemo se, jer znamo da je šala. Ali znamo i da bi lako mogla biti istina.
Alen karikira duh generacije koja je odrasla uz bežični internet i emocionalnu validaciju u obliku digitalnih srca. Zato argument da se uvođenjem nekoliko mjeseci vojne obuke odgađa osamostaljivanje mladih ne djeluje osobito uvjerljivo. Ova vječna djeca odgađanje osamostaljivanja pretvaraju u nacionalni sport.
Ta je generacija formirana u radikalno drugačijem svijetu od onoga koji bi ih, barem nominalno, trebao pripremiti za obranu domovine. Autoritet je za njih agresija, a zahtjev za disciplinom oblik nasilja.
Ideja da će njih preodgojiti vojna obuka o kojoj je Hrvatski sabor raspravljao smiješna je koliko i video. Ipak saborska većina, pa i veći dio oporbe, razumije da je pripravnost temeljna pretpostavka opstanka svake zajednice koja želi preživjeti nešto više od udobnosti vlastitih ideologija. I tu pod “pripravnost” ne mislimo samo na torbe spakirane za nuždu.
Riječ je o osnovnoj pismenosti za izvanredne situacije. Naravno da dvomjesečno vojno osposobljavanje neće stvoriti specijalce, ali će uspostaviti kakvu-takvu temeljnu obrambenu kulturu. To je sposobnost da poslušaš zapovijed, lociraš položaj, pružiš pomoć, upotrijebiš oružje i ne paničariš kad sustavi padnu. Te su vještine dragocjene i u slučaju potresa, poplava ili masovne evakuacije.
Uz sav napredak tehnologije, ljudi su i dalje ti koji izvlače djecu iz ruševina. I u ratu dronovima, zemlju i dalje brane oni koji znaju što im je zadatak i tko im je suborac.
Ta vrsta pripravnosti, na služenje i žrtvu, duboko je kršćanski oblik budnosti. “Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa.” (Mt 25,13) Bdijenje su otvorene oči i spremnost srca da odgovori na poziv za služenje. A koliko nam je ta ideja odavno strana, govori činjenica da se vojni rok 2008. ukidao jer je, prema riječima aktualnog ministra obrane, izgubio svaki smisao. Zašto? Zbog kolektivnog prizivanja savjesti.
Odjednom su svi postali pacifisti, budisti, pjesnici, kronično apolitični i nesposobni za rukovanje oružjem. Dečki koji su dotad lomili boce po birtijama i glave na utakmicama otkrili su jogu i traume od petardi iz djetinjstva.
Stara škola hladno bi im zalijepila etiketu “kukavica” uz citat iz kultnog filma Slatka Irma (1963): “Život je totalni rat, prijatelju. Nitko nema pravo na priziv savjesti.”
A ipak, to pravo do danas najgorljivije brani škola od koje je malo koja starija – Katolička Crkva. Uz nju, često joj suprotstavljena strana, lijevo liberalne političke opcije. Motivi su im, doduše, različiti jer im je i pogled na savjest različit. Za Crkvu, savjest je mjesto susreta s Istinom. Za ljevicu, savjest je branik od tuđe istine. Zato će Crkva priziv savjesti braniti kao čin poniznosti pred višim zakonom, dok će za ljevicu to biti najuzvišeniji čin građanske hrabrosti.
Bez obzira na svjetonazor, pobuna savjesti uvijek se rađa na istom mjestu u čovjeku. To je točka preko koje ne možeš prijeći bez da pregaziš sebe i sve u što vjeruješ. Pobuna duha. Pokušaš li ju ugušiti, kuca u glavi jače od bilo koje naredbe. U tom je trenutku priziv savjesti postaje jedini način da ostaneš čovjek.
U povijesnim udžbenicima ostao je zabilježen citat jednog britanskog mesara koji se odbio boriti u Prvom svjetskom ratu uz riječi: “Znam što znači zaklati svinju i neću to učiniti čovjeku”. To se jednostavno mora poštovati. Bez rasprave.
Kada bi svi tako razmišljali, ratova ne bi bilo. No to vrlo očito nije tako, u stvarnosti opstanak je u rukama onih koji su se spremni boriti. Za to je potrebna pripravnost.
I sada kada se ponovno uvodi vojni rok, zakonodavac dubi na glavi ne bi li smislio načine na koje će odvratiti mlade od ideje civilnog služenja vojnog roka. Svjesni su svi da se sustav nije urušio zbog viška priziva, nego zbog manjka stvarne savjesti.
Kod temeljne vojne obuke teško su pozivati na bolan uvid mesara iz Prvog svjetskog rata, jer jedino što ćeš u dva mjeseca u vojarni imati prilike zaklati je vlastita komocija. Ipak i tu treba poštivati uvjerenja, ako su stvarna. Zbog uvjerenja ti onda nije teško prihvatiti civilno služenje i onda kada te gura u podređen položaj. Čak i ako ti zbog toga oduzmu prednost pri zapošljavanju i druge povlastice koje će imati oni koji služe vojni rok.
Da, dijelom su u pravu zastupnici ljevice kad kažu da će priziv savjesti postati privilegija bogatih koji si mogu priuštiti višemjesečno neplaćeno civilno služenje. Samo je pitanje kakve savjesti.
Bez obzira gradiš li ju na Bibliji ili Deklaraciji o ljudskim pravima, nema većeg grijeha ni veće izdaje od lažnog priziva. Savjest nije izgovor. I nije za jednokratnu uporabu.