U veljači 1950., tj. pedeset i dvije godine nakonk smrti Šarbela, primijetili su da se bez ikakvog mogućeg objašnjenja pojavilo isto izlučivanje probijajući kroz grob. Generalni poglavar tada je naredio da se grob otvori. Počeli su otvaranjem vrata koja su vodila u crkvu, kako bi žene mogle ući, budući da im je do tada bio zabranjen pristup. Emanuel, osoba koja je otvorila grob, svjedoči:
‘Počeo sam rastavljati kamenje… Zatim sam ušao s lampom u ruci i vidio vodu kako se cijedi iz lijesa, sve je bilo natopljeno vodom. Zamolio sam da mi netko donese posudu koja se koristi za krštenje zajedno s nekim krpama… Vratio sam se podići poklopac… Preda mnom je bio čovjek, neraspadnut! Ruka mu je bila meka i savitljiva! Usudio sam se poljubiti je… Njegove ruke su ispuštale vodu kao da je živ i znoji se.’
Tijelo je bilo netaknuto: koža podatna, ružičasta, lice mirno i nasmiješeno, kao da je samo zaspao.
Emanuel nastavlja:
‘Dan nakon što sam stigao s poglavarom u Bejrut (u rezidenciju generalnog poglavara i oca Mansoura, kako bi ih obavijestili o događaju, s obzirom na to da je grob bio otvoren bez dopuštenja, što je moglo imati negativne posljedice na proces kanonizacije o. Šarbela – op.), tri su osobe pohitale u Annayu. Mnoga čuda i ozdravljenja dogodila su se po zagovoru oca Šarbela, kako su novine izvještavale i kako je zapisano u zapisima samostana.’
Otac Vaillaume je napisao:
‘Osobno sam otišao na planinu Jbeil. Bio je to čudesan prizor: deseci minibuseva i stotine automobila prevozilo je mnoštvo ljudi. Podsjetilo me na ono mnoštvo koje je pratilo Gospodina Isusa prije dvije tisuće godina…’
Ova scena ostavljala je dojam duboke vjere! Mnogobrojna čuda dogodila su se još više nego čudesna ozdravljenja.
Ovdje, na stranicama Book-a, možete pronaći cijelu devetnicu s molitvama i litanijama sv. Šarbelu.
