Ne, Mate Uzinić nije „klečavce“ javno proglasio mrziteljima žena. Bombastični naslovi zamaglili su činjenicu da je propovijed bila ono što bi i trebala biti: riječ upućena savjestima, a ne naslovnicama. Izgovorena u crkvi, za Crkvu.
No riječ je vijest postala, raspeta među komentarima. Kako o progresivnom nadbiskupu koji “hrabro raskrinkava mračne klerikalne pokrete”, tako i o izdajniku Crkve koji populistički podilazi sekularnom svijetu. Sve to jer oprezno je istaknuo da se muška krunica, iako u sebi ima i dobrih nakana, može protumačiti kao pokušaj vraćanja “tradicionalnim ulogama”, gdje je “žena oko stola, a muškarac za stolom”.
Nadbiskup je u pravu kad kaže da takvo tumačenje rađa otpor. I to je možda preblaga riječ za ono što molitelji izaziva u suvremenim ženama kada čuju da netko kleči zbog njihove čednosti. Nije to mržnja prema krunici, nego nepovjerenje prema onima koji ju drže.
Zašto bi im i vjerovali? Kleče od 2022. bez komentara. U praznini koju su ostavili, mediji rade što najbolje znaju: uzmu najupečatljiviji kadar, najosjetljiviju riječ i proglase to skandaloznim. Nadbiskupu je jasno ono što mnogima unutar Crkve još uvijek nije: da je otpor prema moliteljima prije svega zazor od moguće agendom koja žene vraća u podređen položaj.
U stvarnosti skandala nema. Molitelji su uglavnom sasvim obični ljudi. Supruzi i očevi. I papučari, priznaju u šali. Kada ih pitate zašto kleče, reći će “želimo biti bolji svojim ženama i djeci.” Da je njihova molitva da postanu duhovni autoriteti u obiteljima važna, potvrdio je i sam Uzinić u istoj zapaljivoj propovijedi. Obraćenje cijele obitelji ovisi o muškarcu. Prema istraživanju na koje se Uzinić poziva, obrati li se otac, vjerojatnost da će se obratiti i ostali članovi obitelji iznose čak 93 posto. Taj podatak jasno govori zašto muškarci mole.
No njihova tišina se lako interpretira kao pasivna agresija, pa se učitava najgori mogući narativ. I dok ih zbog toga izvana napadaju dušobrižnici koji misle da Crkvu treba “izvući iz srednjeg vijeka”, u crkvenim redovima rat svoje vrste. Jer se teško usuglasiti je li jedino pravo mjesto za molitvu trg, crkva ili zatvorena soba. Pa padaju međusobne optužbe tko kleči za Boga, a tko za Instagram i tko je duhovan, a tko “duhovno nasilan”. Vjera se lako izgubi u međusobnim udarcima, gorim nego što bi ih ikad mogli zadati oni koji Crkvu otvoreno ne podnose.
Nadmetanja tko je bolji, veći i ispravniji vjernik naslijedili smo još od samih apostola. No Crkva je i dalje tu, razmiricama unatoč. Neslaganja su uvijek prilika za razgovor u kojem padaju zablude. Tek kada pitaš nekoga tko kleči zašto je ovdje, za koga moli i što ga pokreće, živiš evanđelje. Ne osuđuješ unaprijed, već se otvaraš ideji da i drugačiji oblici pobožnosti imaju svoje mjesto. Ne moraju svi moliti jednako. Ali svi imaju pravo moliti. Zakonski, gdje god to žele.
Istina je da Evanđelje upozorava na molitvu kojom se želi privući pažnja: “Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se Ocu svojemu u skrovitosti” (Mt 6,6). Koliko doslovno to treba shvaćati rasprava je bez jednoznačnog zaključka. Ali u slučaju muške krunice, nije riječ samo o načinu molitve nego, prije svega, o građanskom činu. Pravo da javno klekneš i moliš, isto je što i pravo da prosvjeduješ, plešeš ili držiš govore. Vjernik nije manje građanin zato što nosi križ oko vrata. I njegova demokratska sloboda nije manje vrijedna, jer se ne sviđa uredniku nekog portala.
Iritacija koju kod nekih izaziva muška krunica može, upravo zato, biti početak pomaka. Vidljiva vjera, koliko god izazivala, polako postaje dio svakodnevice i time prestaje biti skandal. Zato je slučaj “Mate protiv klečavaca” prije svega poziv na čišću komunikaciju. Unutar Crkve, ali i prema van. Crkva ne slabi kad se u njoj sukobe različita mišljenja i stavovi, slabi kad zaboravi slušati. I nadbiskupa koji otvara neugodna pitanja, i muškarce koji javno mole pa i one koje time iritiraju. Samo Crkva koja ne strahuje od neslaganja može postati domom onima koji je napuštaju, jer u njoj ne vide prostor za svoja pitanja.
Zato će, sviđalo se to vjernom stadu ili ne, više ljudi u Crkvu vratiti Uzinić nego molitelji. Oni koji nemaju problem s Bogom, ali imaju s Crkvom ne vraćaju se zbog slika pobožnosti, nego zbog znakova otvorenosti. Oni žele ljudsku i poniznu Crkvu koja se ne boji reći “možda smo nešto mogli i drugačije”. Nadbiskup koji smije postaviti to pitanje, postaje most onima koji su na rubu, a to je najvažnije poslanje Crkve.
Molitelji tu nisu protivnici. Dio su iste borbe, samo na različitim frontama. Dok Uzinić otvara vrata onima koji su otišli, molitelji drže liniju s onima koji su ostali. A krunica je za njih duhovna korekcija pasivnom, zbunjenom i iscrpljenom muškarcu našeg vremena.
I hrabri su, baš kao i nadbiskup Uzinić. Izložili su se, kao i on, za ono u što vjeruju. Odlučili su moliti na trgu i trpjeti ismijavanje, baš kao što je on riskirao da zbog propovijedi bude optužen da ruši Crkvu iznutra. Prihvatili su da će ih i njihovi i tuđi pogrešno tumačiti. Da će im lijevi pljeskati iz pogrešnih razloga, a desni suditi bez da su ih do kraja čuli. I usprkos tome, godinama ustraju.
To je hrabrost rijetkih. Ne viđa se često, ni među vjernicima, ni među crkvenim vođama. A baš je ono što Crkvi danas najviše treba.
