Život nas vrlo rano stavlja pred odluke. Ponekad nam se čini da za njih još nismo spremni. Već pri prijelazu iz osnovne u srednju školu mnogi će reći da nisu znali kamo žele ići ni gdje se vide u budućnosti. Uz savjete odraslih – najčešće roditelja – donosili su odluke koje su im se u tom trenutku činile najprimjerenijima.
Ponekad su se te odluke pokazale dobrima, a ponekad su s vremenom shvatili da to nije njihov put. Pronašli su se u nekoj drugoj struci ili pozivu, premda su drugi mislili da bi „ono prvo“ bilo bolji izbor.
Promjene, pogreške i traženja dio su života. Promjenjivost naših i tuđih mišljenja također. Zato ona ne mogu biti čvrst oslonac u vremenu oluje. Kako vrijeme prolazi, postajemo stariji i, očekivano, zreliji. A zrelost bi trebala donijeti i sigurnost u donošenju odluka. Zar ne? Na internetu postoji jedna simpatična šala koja to savršeno opisuje:
Kad sam bio mali: „Pusti me, ja ću sve sam! Znam ja kako se to radi!“
Sada, kao odrasla osoba: „Molim vas, može li mi netko s jasnim uputama i emocionalnom podrškom objasniti točno što da radim?“
Upravo to i jest zrelost – shvatiti da ne znamo sve, da ne možemo sve sami i da nam treba pomoć. I tu je važno razmisliti: čiju pomoć tražimo prilikom donošenja životnih odluka?
Često se oslanjamo isključivo na ljude – na savjete onih za koje vjerujemo da nas vole, da nas poznaju, da će nam reći što je najbolje za nas. Iako bi to bio zlatni standard i u tom se izvoru ponekad možemo razočarati.
Ljudski savjet može biti blagoslov. Bog često progovara upravo preko ljudi oko nas. Ali njihova riječ nikada ne smije zauzeti prvo mjesto u našim odlukama. Jer ljudska mišljenja, premda dobronamjerna, podložna su emocijama, ograničenjima, vlastitim iskustvima – i ponekad, nažalost, krivim motivima.
Zato je važno dan – i sve što radimo – započeti molitvom. Zatražiti Božju zaštitu i zamoliti da nas Duh Sveti vodi kroz ono što ćemo činiti. Posebno kad su pred nama važne odluke – o životnom pozivu, partneru, poslu, preseljenju… o svemu što oblikuje našu budućnost.
Prije nego što bilo koga pitate za mišljenje – molite. A kada već tražite savjet, budite pažljivi da vaša odluka ne postane tuđa. Jer vi ćete s njom živjeti. Vi ćete s njom pred Boga.
A kad odlučite, gotovo sigurno ćete čuti komentare sa strane. Ljudi će suditi, analizirati, pretpostavljati – često bez da su vas išta pitali, a još rjeđe da su vas doista saslušali.
Ne trošite energiju na objašnjavanja, isprike i prepričavanja. Ljudi će uvijek imati nešto za reći. A istina se u prenošenju često iskrivi – toliko da više nema nikakve veze s onim što ste zapravo rekli ili odlučili.
Zamislite, recimo, da je u nekom selu, prije 90 godina, jedna žena odlučila kupiti staru kuću koju nitko nije htio jer je bila za rušenje. Imala je viziju od te kuće napraviti dvorac. Selo mjesecima bruji o toj „lošoj“ odluci. Jedni se čude, drugi prigovaraju, treći se zabavljaju na račun njezine „naivnosti“.
Žena je, bez obzira na osude drugih, tu istu kuću kupila. Nije izgradila dvorac, ali je u velikoj kući koju je sagradila napravila dom za starije i nemoćne. Nekolicina onih koji su je ismijavali i ogovarali provela je starost upravo u tom domu – pod njezinim krovom, u njezinoj brizi. Žrtvovala je čak i svoje slobodno vrijeme kako bi im starost bila dostojanstvena i topla.
Razmislite sada, gotovo stotinu godina kasnije… gdje je danas mišljenje tih ljudi? Možda više nema ni te kuće ni tog doma. Možda ni tih ljudi. A možda ni dvorca. Sve je to manje važno.
Kao oblaci koji prolaze nebom, mijenjaju oblik i nestaju – tako nestaju i ljudske prosudbe. Zato nije važno što ljudi govore. Važno je kamo vodi ono što ste odlučili. „Ne započinji ništa na zemlji što nema svoj svršetak na nebu“, veli sv. Šarbel.
U svakoj, pa i najmanjoj odluci, najvažnije je postaviti jedno pitanje: mogu li s ovom odlukom pred lice Gospodina? Jer sve drugo – komentari, očekivanja, okolnosti – prolazi. A pred Njim ostaje ono što ste imali u srcu kad ste birali.
Ne dopustite da vas tuđa mišljenja obeshrabre ako u srcu znate da ste donijeli čistu i ispravnu odluku. Da imate čistu savjest i da svakoga čovjeka možete pogledati u oči znajući da mu niste učinili zlo. Te oči ljudi koje gledate danas, jednog će dana biti lice Božje koje će vas ponovno pitati za te iste odluke – vaše postupke i vaše namjere.
Bog neće slušati što je govorilo selo, što su govorili drugi, pa ni ono što govorite vi – nego će gledati namjere vašeg srca. Jesu li bile iskrene i čiste? Stoga odluke donosite tako da vam uvijek na pameti bude najprije Božje.
Put kojim vas Gospodin vodi možda neće uvijek biti lak, ali jedno je sigurno: On će biti s vama na tom putu. Stoga, „tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve drugo bit će vam nadodano.“ (Matej 6,33)
