Glazba ima moć. Može nas uzdići, rasplakati, otvoriti prema nečemu dubljem. Može biti liturgijska, tiha, svečana. No, može biti i agresivna, psihofizički iscrpljujuća i duhovno opasna. Kad glazba postoji samo kako bi stvorila trans, otupila čula, otvorila podsvijest i izbrisala granice, tada više nije estetska forma. Tada postaje sredstvo duhovne manipulacije.
Rock i metal: kulturni fenomeni s duhovnom pozadinom
Pojava glazbenih ikonâ koje se poigravaju s okultnim temama nije nova. Od prvih albumâ Black Sabbatha, preko Led Zeppelina, Iron Maidena, Venoma, Slayera i drugih, glazbeni svijet sve dublje uranja u simboliku pakla, smrti, demona i rituala. U nekim je slučajevima riječ o estetskoj provokaciji, ali u drugima o otvorenom zazivanju zlih sila. Granice se brišu.
Kad scenski nastup postane crna misa
Mnoga svjedočanstva upućuju na to da su neki koncerti oblikovani prema ritualnim obrascima: tamna pozornica, crvena i crna svjetla, dim, duboke frekvencije, izokrenuti simboli i prizvuci latinskih formula. Publika u transu. Ponavljanja. Bubnjevi. Krikovi. Sve što podsjeća na duhovni obred – ali u suprotnom smjeru.
Što znači broj 666 u popularnoj kulturi?
· Biblijski kontekst: Otkrivenje 13,18 opisuje broj „čovjeka“, broj Zvijeri – 666.
· Glazba i ikonografija: Mnoge rock i metal skupine koriste taj broj kao simbol prkosa, provokacije ili puke marketinške dosjetke.
· Primjeri: Iron Maiden, Slayer, Ghost, Marilyn Manson, Deicide – broj 666 prisutan je u tekstovima, scenografiji i nazivima albuma.
· Zaključak: Simbol izaziva strah. A strah stvara podložnost. Kada broj postane identitet – postaje idol.
Kad buka zamijeni molitvu
Kad glazba prestane biti izraz slobode, a postane sredstvo dominacije – tada dolazimo do opasne točke. Mladi ulaze u stanja transa, ne razumiju tekstove, ali ih ponavljaju. Ne poznaju ikonografiju, ali ih ona oblikuje. Tu više nije riječ o ukusima, nego o duhovnim utjecajima.
Sotona ne traži da mu se vjeruje – dovoljno mu je da ga se nesvjesno sluša. Ne treba mu logika – dovoljan je ritam. Sugerira. Uvlači. Zavodi.
Rock, trans i iluzija neutralnosti – Što kaže Lawhead?
U raspravama o glazbi i vjeri često se ponavlja tvrdnja da je glazba vrijednosno neutralna – da su poruke, imidž i scenski efekti samo iluzija, dok je bit glazba sama. Steve Lawhead u knjizi „Das Schaf im Wolfspelz – Rock aus der Sicht eines Christen“ (dosl. Ovca u vučjem runu – rock iz kršćanske perspektive) sugerira da rock glazbu treba promatrati poput naranče: najprije oguliti koru (imidž, poruke), pa tek onda kušati plod (glazbu).
No, kršćanski autori s pravom pitaju: može li mladi slušatelj uopće razdvojiti tu „koru“ od „mesa“? Može li vjernik ostati neosjetljiv na poruke, scenografiju i stil života izvođačâ – ako ih svakodnevno upija? Odgovor je jasan: glazba nije neutralna. Ni ritam nije neutralan. U nekim kontekstima glazba vodi prema sabranosti – u drugima prema ekstazi, pa i gubitku kontrole. – A tamo gdje nestaje razum, otvara se prostor za duhovnu manipulaciju.
Zavođenje i opsjena: glad za smislom
Problem nije u buntu. Problem nastaje kada glazba postane zamjena za Boga. Rock nije opasan zato što je glasan – već onda kada postane oltar. Kada glazba hrani dušu, a ne srce. Kada emocija postane dogma. U pozadini svega stoji glad za smislom. A umjesto tišine pred Presvetim – dolazi buka. Umjesto križa – simbol 666. Umjesto Euharistije – koncertna ekstaza. – Sve to duboko djeluje. Često dublje nego što mladi uopće mogu shvatiti.
Krist ne dolazi s bukom, nego u tišini
Ove riječi nisu progon glazbe – niti to žele biti. I sâm slušam glazbu, i to u njezinim najsnažnijim oblicima. Zato ne želim da se ove rečenice protumače kao napad na heavy metal kao glazbeni žanr. Mnogi današnji glazbenici stvaraju s poštenim nakanama. Snimaju albume, pišu pjesme, nastupaju, bez ikakvih zlih ciljeva. No, kršćanin mora znati: duhovno razlučivanje nije panika – ono je čin savjesti.
Bog ne traži da se bojimo glazbe. Traži da razlučujemo duhove. Jer ako ne znamo tko pjeva u nama, nećemo znati ni u čijem ritmu plešemo. Krist ne dolazi uz žestoki gitarski riff, ni uz savršeno otpjevan refren. Krist dolazi tiho. Ali kad dođe – čuje ga se do dna duše. Jer vjera nije buka. Vjera je istina.
(P. Anto Bobaš, dominikanac, glazbenik, autor knjige „Sotonizam u rock glazbi“)